U povodu izložbe Tonke Maleković i Nadije Mustapić u galeriji siva) (zona
Rasti na drugu razinu
Video rad Rasti na drugu stranu, prikazan u MM centru u sklopu projekta Become Ani/omalous, dio je veće istoimene multimedijalne prostorno-specifične instalacije, realizirane u sklopu izložbe Svaka je kuća otok (kustosica: Ivana Meštrov), u galeriji siva) (zona, u Korčuli 2013.
Originalna instalacija sastojala se od fotografija, videa i audio ambijentalne instalacije raspoređene na 3 kata tipične korčulanske kuće koja, u fazi mijenjanja vlasnika i čekanja preuređenja, privremeno ugošćuje galeriju siva) (zona.
U verziji korčulanske izložbe, kuća je sagledana kao skulpturalno/arhitektonsko/metafizički objekt u tranziciji. Biografija, trenutno stanje i prizori kuće i njenog okoliša suptilno se uvode u dijalog video radom; označavanjem otvora kuće (njihovim fotografijama postavljenim in situ) i amplificiranim zvukom vode (jedan jači, koji se “slijeva” sa zadnjeg, nepristupačnog kata i jedan suptilniji koji dolazi iz sporednih prostorija dva kata ispod). Ono što povezuje različite dijelove instalacije, uočavanje je odraza i simetrija zabilježenih prizora, a koje upućuju na točku traume odnosno prijelaza u “drugi” prostor i višestruku mogućnost čitanja prikazanog/opaženog, bilo da se radilo o specifičnoj fizičkoj lokaciji ili unutrašnjoj geografiji psihe.
U kontekstu projekta Become Ani/omalous , zanimljivo mi je upravo i tu dihotomiju sagledati kao dijalog međusobnih odraza i projekcija u kojima se gubi jasna granica između unutrašnjeg i vanjskog prostora. Fenomenologija rada zasniva se na dinamici koju stvaraju promatrač (njegov unutarnji prostor) i vanjski kontekst, te stoga pozicije i slike nikad nisu fiksne.
(Tonka Maleković)
Svaka je kuća otok
Nakon svake izložbe, kao nakon kakve selidbe ili promjene životnog prostora, opet smo sami i počinjemo sve iznova. Slično vrijedi i za kuće. Obitavamo ih sami i u zajednici. Neprestano mijenjaju obličja usporedno s našim kretnjama, navikama, osobnim pričama i preokupacijama. Kuća kao paradigma životnog prostora, isto kao i otok, mikrokozmos je jakih individualnih obilježja, koje potvrđuju nancyjevsko poimanje istodobnosti bivanja u jednini i množini.
Svaka je kuća otok izložbena je pretpostavka nastala pod premisom prostorno-fenomenoloških specifičnosti jednog jadranskog otoka, kao i uzorka jednog tamošnjeg stambenog prostora koji u sebi nosi suštinu pojma kuće. Kao dio programskog ciklusa prostora medijske i suvremene umjetnosti siva) (zona , Korčula, održala se u trajanju od 31. srpnja do 12. kolovoza 2013. godine.
Bio je to svojevrsni eksperiment u kojem je jedna tipična otočka gradska kuća starog dijela grada Korčule privremeno ustupljena djelatnostima i aktivnostima suvremenoumjetničke galerije1. Sam programski voditelj i utemeljitelj Galerije, vizualni umjetnik i kulturni radnik Darko Fritz, koji već nekoliko godina entuzijastično i usmjereno djeluje s tih koordinata, jedan je od značajnih aktivatora suvremenih umjetničkih kretnji na otoku, a o postojanosti inicijative svjedoči i nedavno pokretanje zagovaračke platforme2 za otok upravo iz korčulanske baze. Ona uključuje više lokalnih udruga i kulturnih institucija i potencira upravo samoevaluaciju, inter, uni i transdisciplinarno povezivanje, moguću samoodrživost otoka (nedavno započeto istraživanje na temu samoniklog bilja), te pospješivanje kulturnih i društvenih sadržaja tokom čitave godine kroz samoorganiziranost i dodatnu gradnju društvenosti i otvorenosti jednog otoka u cjelini.
U otočkoj izmještenosti i samo naizglednoj osamljenosti, ublaženom živošću ljetnog ritma, odvijao se dijalog dviju umjetnica čiji se pogledi dosada nisu ukrštavali kroz jednu izložbenu propoziciju. Upravo se i kroz naglašenu tranzitnost prostora i njegovu cjelokupnu aktivaciju ciljalo na temporalne konstrukcije zajednice i susret s privremenim i stalnim susjednim obitavateljima, reaktivirajući taj susret u aktivnom prolasku kroz kuću. Isto tako, izložba je kao forma, makar tome nismo pridavali prioritet, omogućavala ulazak u unutarnji prostor jedne tipične gradske kuće na otoku, te je tako poprimila i etnografski značaj za većinu putnika namjernika i slučajnih prolaznika.
Tonka Maleković, vizualna umjetnica prepoznata upravo po kontekstualno specifičnim promišljanjima i instalacijama, ostvarila je istraživačke boravke na otoku ususret samoj izložbi koji su rezultirali in situ foto/video/audio instalacijom Rasti na drugu stranu (2013.) Sam rad problematizira prijelazna stanja, traumu promjene, te njezin afirmativan potencijal, po riječima same autorice. Rad je vrlo vjerno prenio fenomenologiju Tonkinih kretanja po prostoru, te ostvario suptilni dijalog s zakutcima i naizgled skrivenim mjestima u kući. Upravo se takvom strategijom postava pretočio u sugestivno jedno s prostorom, te iskomunicirao autoričin doživljaj prostora, lišen naglašenosti teatralnog, svojevrsne stupice u takvim tipovima praksi. Uz zrcaljenja pogleda kroz obližnji pejzaž i sveprisutni otočki vodeni element, redali su se odrazi ženskog subjekta i fiksirali slike mogućeg iskustva susreta, što je dodatno naglašavao zvučno-ambijentalni zvuk mora, sugerirajući pretakanje privatnog i javnog, nastambe i prirode, nerazdruživosti jednog i drugog.
Nadija Mustapić, pak, sa svojim izraženim video backgroundom, rastočila je svoje postojeće video instalacije Dodatni čin (2011.) i Različiti počeci (2009.) u zatečeno stanje i teksture neobitavane kuće. Sagledavajući ambijent kuće kao niz međuprožimajućih scensko-filmskih sekvenci, u dijalogu s Maleković, uvela je druge i nove vizije prostornosti (kao kakve umetnute prozore u druga daleka dvorišta), te podcrtala psiho-geografska obraćanja s prostorom kroz kretanje posredovano u izloženim video radovima. Upravo je raščlanjivanjem postojećih elemenata iz prijašnja dva rada i njihovom kombinacijom proizašao novi rad koji je kao takav funkcionirao u otočkoj izložbi kao cjelina, što je, uz razdvajanje dva kanala instalacije Dodatni čin podcrtavala i zvučna komponenta rada Različiti počeci; Izbor, pa promjena...Trebala sam se odlučiti sutra, jučer je bilo prekasno, negdje između riječi (...) održavala sam se u kretanju(...), koja se odlično integrirala u datu cijelinu, rezonirajući univerzalne životne tlapnje.
Obje autorice u ovom su procesu koristile naglašeni performativni impuls, propitujući mogućnosti raznorodnih medija i njihove fenomenološke i participacijske učinke na onoga koji gleda. Tragajući za neuralgičnim točkama prostora, otpočinjale su spontane procese igre i prepoznavanja vrteći filmsku vrpcu mogućih interpretacija prostora. Svi su elementi u izložbi (video, audio, fotografije) zajedno tvorili jednu cjelinu koja se mogla iščitati kao integralna instalacija-jedan rad u čitavom prostoru kuće, nadilazeći tako individualna autorstva i razdiobe Maleković-Mustapić. Nije za zanemariti i rodni konstrukt, koji se ispoljio prilikom ovog zajedničkog rada. No, nadilazeći konotacije sedentarnog i polarizirajućeg, upućivao je na emancipirajući ženski pogled, glas i lik u slobodnom, univerzalističkom kretanju kroz ambijent kuće-otoka.
Moglo bi se reći da je čitav izložbeni proces introspektivno-strukturalnog predznaka, točnije, kako nas Bachelard u svojoj psihologijskoj i fenomenologijskoj filozofskoj studiji Poetika prostora, navodi na sljedeće kroz sliku i ideju kuće: “Geograf ili etnograf mogu lako da nam opišu vrlo različite vrste obitavališta. Fenomenolog će učiniti sve što treba da iz te raznolikosti izdvoji klicu centralne, izvesne neposredne sreće. Pronaći u svakom stanu, čak i u dvorcu, prvobitnu školjku, eto to je osnovni zadatak fenomenologa3.” A i naš, unutar ovog kratkog prostorno-specifičnog pothvata i zajedničke izložbene tvorbe u troje.