Filmske mutacije: Festival nevidljivog filma

Međunarodni projekt na temu filmskih/filmofilskih mutacija, promjenjive karte svjetskog filma/filmofilstva programatskim je pismom pokrenuo ugledni američki filmski esejist i kritičar Jonathan Rosenbaum razmatrajući fenomen “smrti filma” s petero filmologa: Alexanderom Horwathom (Beč), Nicole Brenez (Pariz), Kentom Jonesom (New York), Adrianom Martinom (Melbourne) i Raymondom Bellourom (Pariz). Njihovi epistolarni eseji te pisma filmologa iz drugih zemalja koja su uslijedila objavljeni su u knjizi Filmske mutacije: Promjenjivo lice svjetskog filmofilstva (koju su uredili Jonathan Rosenbaum i Adrian Martin 2003.).

 Filmske mutacije: Festival nevidljivog filma priključit će se istraživanju tog kulturnog fenomena s motrišta ukidanja kinotečnog programa početkom devedesetih i zatvaranja kino-dvorana u Zagrebu i manjim gradovima, povezujući filmološke oglede navedenih autora s filmovima koji su ih nadahnuli. Od 9. do 14. srpnja u kinu Tuškanac Jonathan Rosenbaum, Raymond Bellour, Alexander Horwath, Nicole Brenez i Adrian Martin predstavit će svoje filmološke programe te vratiti na “veliko platno” filmove Jima Jarmuscha, Abbasa Kiarostamija, Philippea Garrela, Raoula Ruiza, Chrisa Markera, Kena Jacobsa, Philippea Grandrieuxa, Oshime Nagise, Erica Khooa, Yervanta Gianikiana i Angele Ricci Lucchi, Darezhana Omirbaeva, Petera Weissa, Raymunda Gleyzera, Holgera Meinsa, Waëla Noureddinea, Jang Sun-Wooa i mnogih drugih.

 Osim u kinu Tuškanac, predavači i neki od redatelja čiji će se filmovi prikazati gostovat će na Akademiji dramske umjetnosti, Akademiji likovne umjetnosti i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u Novinarskom domu održat će se simpozij na temu smrti i/ili mutacija filma, razgovor o kretanjima i “arheologiji moguće budućnosti” filmskog medija, te suvremenog svjetskog i domaćeg filma.

PROGRAM

Predavanja:

Predavanja uglednih filmologa Jonathana Rosenbauma, Raymonda Belloura, Alexandera Horwatha, Nicole Brenez i Adriana Martina te razgovor s filmskim autorima u kinu Tuškanac, na Odsjeku novih medija pri Akademiji likovne umjetnosti te na Filozofskom fakultetu, uz slobodan ulaz.

Predavači:

1. Jonathan Rosenbaum, američki filmski kritičar i esejist, jedan od najutjecajnijih filmskih kritičara, inspirator suvremene autorske i teorijske misli o filmu. Njegova esejistika je nadahnuta koherentnim estetičkim, političkim i teorijskim stajalištem, pod dubokim utjecajem francuskog novog vala, politike autora i autorske kritike, a najvažniji tekstovi objavljeni su u knjigama: Midnight Movies (s J. Hoberman, 1987.), Greed (BFI, 1991.), Moving Places (1995.), Placing Movies (1995.), Movies as Politics (1997.), Dead Man (BFI, 2000.), Movie Wars (2000.), Abbas Kiarostami (s Mehrnaz Saeed-Vafa, 2003.), Pantheon Movies Picks: Recanonizing Cinema (2003.), Movie Mutation: The Changing Face of World Cinephilia (s Adrianom Martinom, 2003.), Essential Cinema: On the Necessity of Film Canons (2004.).

Glavni je kritičar Chicago Readera, a njegovi tekstovi redovito izlaze u mnogim američkim i međunarodnim filmskim i drugim publikacijama. Važnost njegova djelovanja na poticanju prikazivanja i kritičke rasprave o američkom nezavisnom filmu te predstavljanju stranog filma u američkim kinima neusporediva je u američkoj filmskoj publicistici.

2. Alexander Horwath, filmski kritičar i kustos, direktor Österreichisches Filmmuseuma od 2002. i bivši direktor Viennala (1992.-1997.), objavio je velik broj tekstova o filmu i vizualnoj umjetnosti (za Falter, Standard, Die Zeit, Meteor) te je autor i suurednik knjiga: Der Siebente Kontinent. Michael Haneke und seine Filme (1991.), Cool – Pop. Politik. Hollywood 1960.-1968. (1994.), Avantgardefilm Österreich. 1950 bis heute (1995.), Dietmar Brehm. Party (2002.), Last Great American Picture Show: New Hollywood 1967.-1976. (1995.), Peter Tscherkassky (s Michaelom Loebensteinom, 2005.). Urednik filmskog programa na izložbi Documenta 12 u Kasselu ove godine.

3. Raymond Bellour direktor je Centre Nationale de la Recherche Scientifique de Paris te osnivač Centre Parisien d’Etudes Critiques, gdje i predaje. Sa Sergeom Daneyom pokrenuo je filmski časopis Trafic 1991. godine, urednik je Gallimardove edicije kompletnog djela Henrija Michauxa, a neke od njegovih brojnih publikacija su: Alexandre Astruc (1963.), Le Livre des autres (1971.), L’Analyse de film (1980.), L’Entre-Images: photo, cinéma, vidéo (1990.) i L’Entre-Images 2: mots, images (1999.).

4. Nicole Brenez, predaje na odsjeku filmskih studija na University of Paris-1. Njezine brojne publikacije uključuju: Shadows de John Cassavetes (1995.) i De la figure en général et du corps en particulier. L’invention figurative au cinéma (1998.) i Abel Ferrara (University of Illinois Press, 2006.). Pokrenula je i organizirala brojne filmska događanja i retrospektive, osobito ‘Jeune, dure et pure, une historie du cinéma d’avantgarde en France’, a od 1996. je urednica eksperimentalnih i avangardnih programa Cinémath?que Française.

5. Adrian Martin, filmski kritičar časopisa The Age (Melbourne), jedan je od urednika Internet časopisa Rouge i autor knjiga Phantasms (Penguin, 1994.), Once Upon a Time in America (BFI, 1998.), The Mad Max Movies (Currency, 2000.), Terrence Malick (BFI, 2002.), Movie Mutation: The Changing Face of World Cinephilia (s Jonathanom Rosenbaumom, 2003.).

Filmski simpozij

U prostoru kina Tuškanac održat će se razgovor o kretanjima filmskog medija te suvremenog svjetskog i domaćeg filma. Uz goste filmologe i redatelje, sudjelovat će filmski esejisti, kritičari, profesori, umjetnici i aktivisti iz zemlje i regije.

Matineje

Program domaćih autora, od filmaša do performera odvijat će se svakog dana od 12:00 sati, a uključit će radove i/ili izvedbe: Vlade Kristla, Mihovila Pansinija, Tomislava Gotovca, Ivana Ladislava Galete, Damira Bartola Indoša, Dalibora Martinisa, Sanje Iveković, Dana Okija, Ivana Martinca. U sklopu programa profesor Hrvoje Turković održat će predavanje o domaćem eksperimentalnom filmu.

*

Za ovaj prikaz Filmskih mutacija – festivala nevidljivog filma predstavljamo neke od autora i filmova iz programa Nicole Brenez, naslovljenog Tretman lumpenproletarijata u avangardnom filmu.

ALBERTO CAVALCANTI: RIEN QUE LES HEURES (SAMO SATI)

Francuska, 1926., 45’, 35mm, c/b, nijemi; Režija, scenarij i montaža: Alberto Cavalcanti; kamera: Jimmy Rogers; glumci: Blanche Bernis, Nina Chousvalowa, Philippe Hériat, Clifford McLaglen; produkcija: Néofilm (Paris); žanrovsko određenje: dokumentarno-eksperimentalni film (“simfonija velegrada”)

Lirsko-dokumentaristička kronika jednog dana u životu pariških radnika prva je u nizu europskih “simfonija velegrada”, modernističkog filmskog žanra koji se javlja u drugoj polovini dvadesetih godina 20. stoljeća. Pod utjecajem službeno zabranjenih propagandnih filmova Vertova, Ejzenštajna i Pudovkina koji su se prikazivali u kino-klubovima, francuski avangardni sineasti odrekli su se apstrakcije čistog filma (ciné pur), usredotočujući se na poetske aspekte svakodnevnice u urbanom krajoliku. Film spaja presjek nepriređene realnosti modernoga grada snimljen metodom skrivene kamere s trima insceniranim fragmentima socijalne intonacije: prikazima starice lutalice, prostitutke i prodavačice novina. No Cavalcanti odbija razviti bilo koji od ovih motiva u zaokruženiju narativnu sekvencu, asocijativno ih jukstaponirajući kako bi sugerirali emocije ili ideje. Pored uspostavljanja društvene perspektive, značaj filma očituje se i kroz interes za umjetnički eksperiment – primjenu brojnih visokostiliziranih umjetničkih postupaka – višestruke ekspozicije, ubrzanog pokreta, rotirajuće slike, zamrznutog kadra, brišuće panorame. Fascinantnim spojem dokumenta i inovacije Cavalcanti je utjecao i na druga ostvarenja žanra: Berlin, simfoniju velegrada Waltera Ruttmanna (1927.), Kišu Jorisa Ivensa (1929.) i Čovjeka s filmskom kamerom Dzige Vertova (1929.), a pored Roberta Flahertyja bio je i glavni poticaj britanskom dokumentarističkom pokretu Johna Griersona.

Portret autora:

Alberto Cavalcanti (Rio de Janeiro, 1897.-Pariz, 1982.) brazilsko-francusko-britanski redatelj, scenarist, scenograf i producent. Autor je iznimnih ostvarenja na svim područjima od avangardnih eksperimentalnih do dokumentarnih filmova i narativne fikcije. Nakon studija prava i arhitekture u Ženevi filmsko je stvaranje započeo dvadesetih godina u Parizu kao scenograf avangardnih filmova M. L’Herbiera, a Samo sati njegovoj je filmski debi. Njegovi se francuski filmovi smatraju pretečama poetskog realizma. Na poziv Johna Griersona dolazi u Veliku Britaniju raditi za GPO Film Unit te tridesetih godina postaje jedna od ključnih ličnosti britanskog dokumentarističkog pokreta, dok će iduće desetljeće obilježiti stvaranje u okrilju Ealing Studija, za koje je režirao dvije antologijske priče horor omnibusa Gluho doba noći i nekoliko igranih filmova. Kratkotrajno potom u rodnom Brazilu nastoji revitalizirati zamrlu kinematografiju. Objavio je pregled dokumentarnog filma The Film and Reality.

SERGEJ MIHAJLOVIČ EJZENŠTEJN: ŠTRAJK (STACHKA), 1925.

Štrajkom je 1924. inauguriran pokret Sovjetske montažne škole, koji je inicirao period kreativnog razvoja sovjetskog nijemog filma, reprezentiranog redateljima i teoretičarima filma – Vertovom, Pudovkinom, Dovženkom i Ejzenštajnom kao krunskom figurom. Koncepcija filma kao montažne konstrukcije značila je prošireno shvaćanje važnosti filmskih “šavova”: oni ne osiguravaju tek narativnu progresiju i dinamičko pokretanje niza kadrova. Subordinirajući priču kao temeljno organizacijsko načelo montaža pruža mogućnost stvaranja posve nove psihičke realnosti, izazivajući kod gledatelja perceptivne, emotivne i idejne “nadražaje”, “šokove” ili “eksplozije”, kako je Ejzenštajn, tvorac značajnih teorijski konstrukata na ovom polju (montaža atrakcija; gornjotonska, vertikalna, pojmovna i dr. tipovi montaže; intelektualni film; filmska dijalektika) običavao govoriti.

Njegov filmski debi jedini je realizirani iz serije od osam filmova u produkciji moskovskog teatra Proletkulta i državnog filmskog monopolista Goskina, naslovljene Ka diktaturi proletarijata. Serija je trebala pratiti nastajanje Komunističke partije, odnosno povijest klasnih borbi do revolucije 1917., a Štrajk je prvi snimljeni film jer je, prema redateljevim riječima, imao ‘’najviše masovne akcije’’ i prema tome bio ‘’najvažniji’’. Načelno epski koncept Ejzenštajn je razvijao nedijegetskim postupcima, zamislivši film kao revolucionarnu uvredu “buržoaskom filmu”, odnosno igranom filmu kakav je tada dominirao na Zapadu. Stoga je ustanak radnika tvornice protiv represivnih kapitalističkih snaga snimljen tipično i reprezentativno umjesto kao povijesni događaj. Tradicionalni individualni heroj zamijenjen je kolektivnim protagonistom, a psihološka gradnja karaktera tipažom – destiliranjem najkarakterističnijih obilježja socijalnih tipova uz stiliziranu grotesknu glumu, što sve otkriva Ejzenštajnove preokupacije cirkusom, Commediom dell’Arte i kabukijem. Temeljni je princip montaže sukob kadrova u kojima mijenja veličinu slike unutar ekrana, koristi dvostruke ekspozicije, usporeni i obrnuti pokret, brze izmjene planova i rakursa, nagle pokrete kamere ili upade objekata unutar ekrana, raspršene titlove različite tipologije integrirane u žestoki ritam filma.

Inspiraciju za spajanje kinematografske forme i marksističke dijalektike kreativnom primjenom montaže pronašao je u lakonizmu umjetničkih formi japanske kulture, od ideograma i drvoreza do tanka poezije i kabuki teatra. Isti lakonizam vizualnog izlaganja ideja i emocija ostvaren je u Štrajku kontrapunktalnim montažnim rečenicama, ponajprije jedinstvenim filmskim metaforama. Čuvena je završna sekvenca usporedne montaže kadrova masakra nad štrajkačima sa snimkama klanja goveda u klaonici. Agitacijski aspekt filma ilustrira i Ejzenštajnova izjava da, poput Dzige Vertova, ne vjeruje u dokumentarističko ‘’kino-oko’’ – ‘’ja vjerujem u kino-šaku’’.

KEN JACOBS: LOOTING FOR RODNEY

 SAD, 1994.-1995., 3’, 16-mm, crno-bijeli/boja, 3D

Portret autora:

Ken Jacobs (New York, 1933.) već 40 godina djeluje kao avangardni i eksperimentalni filmski stvaraoc. Jacobsovi radovi, pored onih Stana Brakhagea, Jonasa Mekasa i Petera Kubelke, i danas predstavljaju najprovokativnija i najinovativnija ostvarenja na području filmskog eksperimenta. Iako je obrazovan kao slikar pod mentorstvom Hansa Hoffmannna, Jacobs se opredjeljuje za film, postavši jednom od kultnih ličnosti underground filmske scene s Manhattana. Od kraja pedesetih istražuje mehaniku pokretnih slika i prirodu gledateljskog iskustva. U filmu Tom, Tom, the Piper’s Son (1971.) Jacobs radi na pronađenoj građi s početka 20. stoljeća: temeljito premontiranjem film gubi svoju narativnu strukturu, a gledatelj je natjeran da ga sagleda na posve nov način. Ovim je ostvarenjem inaugurirao koncept “neodređenog filma” (indeterminate cinema), koji gledatelja potiče da konstituira vlastito estetsko iskustvo umjesto da pasivno preuzima prethodno zgotovljeno, organizirano iskustvo. Film mora potaknuti gledateljevu političnost, kritički upravljen pogled na svijet koji je njime predstavljen: ‘’The role of an artist is to show other possibilities, which helps to bring a little sanity to the world that is imposed on us’.’ U kontekstu Jakobsovih oštrih istupa protiv američke politike jasni su ciljevi aktivne reflekcije iskustva filma i realnog svijeta koju autor zagovara.

HOLGER MEINS: OSKAR LANGENFELD

Njemačka (Bundes Republik Deutschland), 1966.; Režija i scenarij: Holger Meins; kamera: Gerd Conrad; produkcija: Deutsche Film – und Fernsehakademie Berlin; formati: 16mm ; 1:1,33, c/b; trajanje: 15’

Meinsov kratki crno-bijeli film donosi dojmljiv portret starog berlinskog klošara. Dvanaest poglavlja na temu životne svakodnevnice siromašnog starca pozivaju na borbu protiv socijalne nepravde i klasne nejednakosti. Jedini Meinsov redateljski uradak snimljen je u dosta stiliziranoj maniri, koja priziva Godardovo predočavanje junakinjine sudbine kroz dvanaest tableuaxa u filmu Živjeti svoj život. Izraziti smisao za estetizaciju dolazio je do izražaja već u Meinsovom snimateljskom radu koji je prethodio Oskaru Langenfeldu. Filmovi koje je snimao za prijatelje Haruna Farockija i Hartmuta Bitomskog pružaju uvid u stil koji je kasnih šezdesetim godina razvijen na Berlinskoj Filmskoj školi. Meins je bio među talentiranijim studentima koji su ignorirali profesore i krčili put za svoj vlastiti glas. Estetička privlačnost maoizma spojena s lijevom teorijom društva kakvu su zagovarali frankfurtski filozofi i sociolozi na čelu s Th. Adornom, predstavljala je formulu mladih filmaša ljevičara kod kojih se preklapala umjetnička i politička predanost.

Portret autora:

Holger Meins (1941.-1974.) berlinski je student filma koji se 1971. pridružio revolucionarnom pokretu Rote Armee Fraktion (Crvene brigade), poznatom i kao Baader-Meinhof Gruppe. Postao je uskoro vodećom figurom RAF-a, i jednom od ikona njemačke nove ljevice. Uhićen je zajedno s Andreasom Baaderom i Jan-Carlom Raspeom u policijskoj zasjedi pred RAF-ovim skladištem oružja u Frankfurtu 1972. Umro je u zatvoru 1974. od štrajka glađu, a njegova je smrt izazvala prosvjede ljevičarskih istomišljenika diljem Europe.

Gerd Conrad, Meinsov prijatelj iz studentskih dana i snimatelj Oscara Langenfelda, autor je cjelovečernjeg dokumentarca Starbuck Holger Meins iz 2002. U filmu doznajemo da su RAF-ovci imali kodirana imena iz Mobyja Dicka. Baš kao i posada Peqouda, išli su u susret smrti boreći se s Leviathanom. I nisu marili.

Jean-Marie Straub i Dani?le Huillet Meinsu su posvetili svoj film Mojsije i Aron.

MICHAEL MOORE: SLEEP NOW IN THE FIRE

SAD, 1999., 4’, video, boja

Mooreva režija videospota songa Sleep Now in the Fir’ Rage Against the Machine, s albuma The Battle of Los Angeles. Budući da su stihovi pjesme subverzivni u odnosu na američku povijest, napominjući njene neuralgične točke – podjarmljivanje Indijanaca, ropstvo, bombardiranje Hirošime, Vijetnamski rat – jasan je odabir autora, koji je svoje ime učinio poznatim više kao liberalni politički aktivist nego kao redatelj. Moore je snimku banda ispred New York Stock Exchangea kombinirao sa scenama koje ismijavaju svugdje popularni televizijski kviz Who Wants to Be a Millionaire, koji je ovdje doduše satirično preimenovan u Who Wants to Be Filthy Fucking Rich. Tijekom snimanja Moore je sat vremena bio pritvoren u policiji, a NYSE je čak morala zatvoriti svoja vrata na neko vrijeme zbog gomila poklonika, kako banda, tako i redatelja koji su se okupili da prate snimanje. Na kraju songa citiran je republikanski političar Gary Bauer: ‘’A band called ‘The Machine Rages On’ – er – ‘Rage Against the Machine’, that band is anti-family and it’s pro-terrorist’’. Moguća referencijalna točka videa jest endizam Francisa Fukuyame, odnosno ‘’kraj povijesti’’ koji nastupa raspadom SSSR-a i prihvaćanjem kapitalizma kao ekonomskog poretka na kojeg smo nepovratno osuđeni, o čemu svjedoči stih: ‘’There is no other pill to take, so swallow the one that made you ill’’. Moore je autor videa i za song Testify s istog albuma.

Portret autora:

Michael Moore (Flint, Michigan, 1954.), američki filmski redatelj, scenarist, producent, poznat po svojim žestokim napadima na američku politiku, osobito onu George W. Busha i rata u Iraku, kao i po kritičkim pogledima na globalizaciju, korporacije, oružano nasilje. Nakon što je izbačen sa Sveučilišta u Michiganu, karijeru počinje kao urednik lokalnog tjednika, a potom liberalnog političkog časopisa. Prvi film snimio je 1989. Roger and Me, koji od filma-eseja s autobiografskom naracijom postaje dokumentaristički niz intervjua u potrazi autora za Rogerom Smithom, direktorom General Motorsa, ne bi li razjasnio preseljenje tvornica iz Michigana u Mexico. Drugi je ključan Mooreov film Farenheit 9/11; autopsija bushovske Amerike nakon 11. rujna, koja aludira na literarni klasik Farenheit 451, o totalitarnoj državi iz budućnosti u kojoj su knjige zabranjene, odnosno počinju gorjeti na 451 Farenheita. Najgledaniji dokumentarac svih vremena zahvaljujući nedvosmislenoj kritičnosti ‘’The temperature at which freedom burns’’. Novi predmet kontroverze je posljednji Mooreov film o američkom zdravstvenom sustavu i njegovoj alijansi s farmaceutskim industrijama – Sicko (2007.). Autor je satiričnih političkih bestselera: Downsize This! (1996.), Stupid White Men (2001.), Dude, Where’s My Country? (2003.). Živi na relaciji New York – Traverse, gdje je osnovao Traverse City Film Festival.

PETER WEISS: ANSIKTEN I SKUGGA (FACES IN SHADOW), 1956.

Lica u sjeni kratak je dokumentarni film koji posreduje realnost kakva se otkriva pred očima umjetnika senzibiliziranog za marginalne likove modernih velegradskih svakodnevnica. Weiss snima lutalice i beskućnike koji “vise” po pubovima i ulicama starog gradskog centra Stockholma. Bez izvanprizorne naracije, lišen svakog literarizirajućeg komentara, ovaj kolaž svakodnevnih registracija donosi posve filmski lirski prikaz otpadnika iz socijalne države blagostanja

Portret autora:

Iako je Peter Weiss (1916.-1982.) međunarodno prepoznat i proslavljen šezdesetih godina, i to kao dramatičar (Marat/Sade) i romanopisac (Estetika otpora), tematske preokupacije literarnih djela na liniji kompleksnih međuodnosa osobne povijesti i političke realnosti, začete su u korpusu eksperimentalnih i dokumentarnih filmova nastalih u periodu od 1952. do 1961. godine. Umjetničko djelovanje započeo je kao slikar nadrealističke motivacije, no pridruživši se (1952.) Švedskom eksperimentalnom filmskom studiju (Svensk Experimentfilmstudio) odbacuje slikarstvo kao statični medij. Ovaj je studio okupljao mlade umjetnike i intelektualce koji su područje nezavisnog eksperimentalnog filma smatrali najadekvatnijim medijem za kritičku analizu socijalne i političke zbilje. Kod Weissa kao njemačkog Židova koji je 1935. emigrirao iz nacističkog Berlina i preuzeo švedsko državljanstvo, politički stavovi posve prirodno izranjaju na uvelike autobiografskoj pozadini njegovih djela. Eksperimentalno-dokumentaristički pristup realnosti uz jak subjektivni biljeg baštinio je pritom od stvaralaca avangardnog filma: Jeana Vigoa, Dzige Vertova i Louisa Bu?uela, koje je isticao za svoje uzore. Svestrani i talentirani Weiss autor je naime i pregleda Avangarde Film (1956.), u kojem, od Georgesa Méli?sa pa do Orsona Wellesa, prati njegovu očito subjektivno proširenu povijest.

MOUNIR FATMI: EMBARGO

Francuska, 1997., 7’, art video

“Kako funkcionira tijelo lišeno hrane? Embargo je videosnimka autopsije, vlaknaste optičke endoskopije koja prolazi cijelim tijelom od mozga do anusa. Pokazuje da je embargo pravi kirurški potez, embargo je serijski ubojica. A internacionalna zajednica zapravo ne vidi štetu koju embargo može značiti za populaciju. Dvadeset i sedam država je podnosilo ili još podnosi posljedice različitih oblika embarga: od Angole do Kube, od Cipra do Sudana, od Vijetnama do Jemena itd... Danas u Iraku, u svakoj osmoj minuti, jedno dijete ispod pet godina staro umire bilo od bolesti bilo od pothranjenosti, zbog manjka hrane i lijekova. Civilne zajednice i dalje pate unatoč rezoluciji 986 UN Security Councila, rezoluciji poznatoj kao ‘’nafta za hranu’’. Zapravo narodi podnose ovu internacionalnu fatwu godinama, fatwu koja im je nametnuta u ime neodobravanja njihovih vlada koje nisu birali. Ove mjere podupiru jedino sile diktatora koji kontroliraju raspodjelu zaliha hrane.’’ (Umjetnikovo objašnjenje videa.)

Portret autora:

Multimedijsko djelovanje marokanskog umjetnika Mounir Fatmija (Tangiers, 1970.) obuhvaća slikarstvo, fotografiju, performanse, videoradove i instalacije. U provokativnim nastupima Fatmi ispituje mogućnosti za umjetnost u društvu koje je prema njoj antagonistički raspoloženo. Godine 1993. proglasio se mrtvim kao slikarom, uništivši svoja platna. Od tada koristi isključivo foto i video kameru u instalacijama i performansima na temu nemogućnosti komunikacije. Fatmijevi radovi uvijek zadiru u političku ili egzistencijalnu problematiku. Pitanje Drugog, odvojenog ili dalekog od sebe, permanentno je prisutno u njegovom stvaranju. Živeći između Parisa i Tangiersa, umjetnik zapravo analizira svoju – uvijek marginalnu ulogu. Fatmijevi videoradovi i instalacije direktno adresiraju trenutačne događaje na svjetskoj političkoj i društvenoj sceni, nastojeći pojasniti korijene i simptome globalnih pitanja i istovremeno se obratiti onima koji su njima neposredno pogođeni. Dobitnik je brojnih priznanja od kojih je najistaknutije ono d’Art Vidéo Festivala u Casablanci, kao i Velika nagrada na 7. bijenalu u Dakru 2006.

WAEL NOUREDDINE: BEJRUTSKA TRILOGIJA

Trilogija kratkih dokumentarnih filmova mladog libanonskog redatelja fokusira ožiljke, fizičke i mentalne, srednjoistočnih političkih i vjerskih konflikata. U Noureddinovim filmova otkrivamo ono što je P. P. Pasolini nazivao civil poetry: literarno-kritičkim sagledavanjem realnosti dokumentarne bilješke postaju eseji, angažirane vizualne poeme. Istupajući protiv podjarmljivanja i rezignacije kaleidoskopom snimaka tek povremeno praćenim tekstom u formi titlova, Noureddine ističe herojsku i manipulativnu dvojnu prirodu slike: ‘’Kamera je opasna kada hvata slike, hvatamo ih za vječnost, što je velika odgovornost’’. Osobitost je trilogije predočavanje bejrutske stvarnosti iz dvostruke perspektive jedinstvenog diskurzivnog subjektiviteta: Noureddine, koji je 2002. emigrirao u Europu ne mogavši više podnositi libanonsku svakodnevnicu sektačkih sukoba i bombaških napada, istovremeno je insider i outsider. Njegove dokumentarce često podžanrovski određuju kao repatriate filmove, označavajući radove emigrantata-povratnika koji čine jednodimenzionalne oznake identiteta problematičnima i čiji je pogled obuhvatniji, od onog Libanonca i od onog zapadnog turista ili fotoreportera.

CHES NOUS A BEYROUTH

Francuska, 2002., 16’, beta, samostalna produkcija

ÇA CERA BEAU – FROM BEYROUTH WITH LOVE

Libanon/Francuska, 2005.; Režija: Wael Noureddine; scenarij: Wael Noureddine; direktor fotografije: Robert Fenz; montaža: Francine le Maitre; glazba: Rami Khalifé, Messageros Killer Boys – FJ Ossang; produkcija: Bibizi / Emmanuel Agneray et Jérôme Bleitrach; format: super16mm; trajanje: 30 min

Bejrut ili možda bilo koji drugi, ratom zahvaćeni grad. Ovdje se konflikti ne rješavaju, srušeni zidovi se iznova ne podižu. Libanonci mogu birati samo između vojske i religije ili religije i vojske. Slika rafalima izbušenog betonskog skeleta grada najpopularnija je među turističkim razglednicama. Noureddineove snimke ne služe kao pozadina za projekciju nostalgije ili suosjećanja. Film gradi kao frenetično izmontiranu hrpu uznemirujućih razglednica, upravo “gađajući” gledatelje snimkama militanata, ranjenih civila, šijitskih rituala u krvi, heroinskih shooteva i fantazija o smrti bejrutske mladeži: ‘’You got the gun. You shoot. The bullet enters your mouth... It has to come out somewhere... It’ll be beautiful (‘Ça cera beau’, op. a.)... There’ll be blood on the window’’. Kao filmski pamflet o Libanonu 2005., Nicole Brenez tumači film kao ‘’? propos de Nice reloaded’’. Na mjesto Vigoove Nice kao poprišta klasnih borbi tridesetih, na prijelazu tisućljeća dolazi Noureddinov Bejrut.

JULY TRIP

Francuska, 2006.; Režija, scenarij, kamera, montaža: Wael Noureddine; glazba: FJ Ossang – Messangeros Killer Boys; produkcija: MicroMega; format: HDV – 16 mm; trajanje: 35 min

Posljednji film iz trilogije snimljen je tijekom izraelskih bombaških napada na Libanon u srpnju 2006. Noureddine dolazi iz Pariza u Bejrut, smatrajući da ovaj rat zahtijeva drukčiju pozornost od standardne medijske, koja je selektivna i podložna instantnom zaboravu. ‘’Potrebno je stvoriti banku slika za iduće generacije’’. Koristi dvije komplementarne tehnike – video (HDV) i 16 mm film, kojim stvara uznemirujuće snimke stradanja, grublje frakture slike i lišene zvuka. Tišina u kontrastu s konstantnim odjekivanjem eksplozija postaje osobito zastrašujuća, upućujući na tišinu i nepromjenljivost svakodnevnice Libanonaca do koje dokumentarno oko rijetko stiže. Navedeni smo na promišljanje današnje ‘’(tele)bliskosti s umiranjem i uništenjem’’ (Susan Sontag), istinitosti i etičnosti fotografske/ televizijske/ internetske dostave slika u naše domove. Od šoka do uobičajenog, od suosjećanja do pronalaženja užitka u pogledu na tuđu patnju ili mrtvo tijelo – tanka je crvena linija.

Portret autora:

Wael Noureddine rođen je 1978. u Libanonu. Od 2002. živi u Parizu gdje je na Sorbonni završio filmske studije, no prije nego filmašem sebe smatra piscem, novinarom i pjesnikom. Zajedno s Jean-Luc Godardom, Phillipe Grandrieuxom, FJ Ossangom, Lou Castelom i Lionelom Soukazom objavio je 2005. knjigu cinema / politique, urednici i koordinatori koje su Nicole Brenez i Edouard Arnoldy. Nakon bejrutske trilogije, započeo je 2007. snimanje filma o predmuslimanskom bogu Hubalu u Yemenu.

 www.weal-noureddine.blog.ca

Tekstove odabrale i priredile: Tanja Vrvilo i Dora Baras

Rezervacija besplatnih karata za sva predavanja i filmske projekcije od 02. srpnja na blagajni kina Tuškanac.