Noga filologa - Filolog u ribi

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Nisam mogao vjerovati svojim očima. Izađeš s kolodvora Santa Lucia, neispavan i neumiven, i ne možeš vjerovati očima. Potom hodaš među stadom turista koji svoje kofere s kotačićima, zapinjući iz petnih žila, potežu sa stepenice na stepenicu Ponte degli Scalzi, prvo uzbrdo, potom nizbrdo (a ti likuješ što si, posve slučajno, došao s ruksakom) – i ne vjeruješ svojim očima. Da ljudi mogu tako nešto napraviti. Da ljudi mogu tako živjeti. Da Venecija postoji.

Kao što vidite, bio sam u Veneciji po prvi put u životu. Na par dana.

Čitati upute

U trenutku šoka – ako šok nije prevelik, naravno – čovjek se nekako raspolovi i s mirnim, gotovo medicinskim interesom prati reakcije šokiranoga sebe. Mene su moje venecijanske reakcije vratile u školsko doba: odonda se nisam osjećao tako nesigurno (dapače, čitav je moj život išao tome da što je moguće više izbjegavam područja nesigurnosti, ali to je druga priča). Ne samo nepoznati grad i nepoznata situacija – nepoznat način života. Kanal umjesto kolnika. Čamci umjesto auta. Mostovi umjesto zebri. I grad u kojem najkraći put od točke A do točke B nije ravna crta.

Filolog u takvoj situaciji počne vrlo pomno čitati upute. Kako doći do hotela? Zalijepite se za list papira, za stranicu s interneta isprintanu prije puta. Pri čitanju, pokazuje se da su pisane upute bolje od karte. “Prijeđete Ponte degli Scalzi i skrenete nadesno. Prođete Fondamenta sve do Giardini Papadopoli. Zaobiđete ih i prijeđete drugim mostom zdesna, koji vodi do Hotela Arlecchino...” Ovo funkcionira; karta, barem za tek pridošle, ne funkcionira (moji će američki kolege ustanoviti da je zbog toga i GPS u Veneciji neupotrebljiv).

To je prva filološka spoznaja u Veneciji: itinerer – svijet kako ga prikazuje, recimo, Tabula Peutingeriana, niz postaja povezanih cestama koje su na crtežu sve više-manje ravne (izvornik ovog sedam metara dugog svitka potječe iz četvrtog stoljeća nove ere, sačuvana je kopija iz trinaestog) – za Veneciju je prikladniji od ptičje perspektive konvencionalne karte.

Sve vidjeti i nikud ne ići

Pošto je hotel uspješno nađen, pošto su neispavanost i neumivenost otklonjene, javljaju se nove želje. Dvije su proturječne. Htio bih, u tipičnoj turističkoj maniri, vidjeti što više – oči su pune, srce lupa, toliko je toga i sve je fantastično, toliko se toga ne smije propustiti – i htio bih, istovremeno, ostati na mjestu. I to na vrlo konkretnom mjestu: u kafiću u koji sam prvo sjeo, na zapadnom kraju sestiere Dorsoduro, u kvartu sasvim mirnom i neturističkom. Od cijele Venecije poznajem jedan komadić, i tog se komadića hvatam kao utopljenik za slamku; taj komadić postaje moje polazište, brlog u koji se vraćam, brlog u koji se znam vratiti (i time čak iznenađujem svoje venecijanske domaćine, za koje se podrazumijeva da se stranci u Veneciji gube, da su možda kadri doći od točke A do točke B, ali ne i natrag).

Još je zanimljivija daljnja nova želja: saznati kako je sve to nastalo. Ta me želja vukla na mjesta gdje se filolog osjeća kao kod kuće: u knjižare. Ondje sam, recimo, vidio da postoje dvije vrste vodiča i povijesti Venecije: uobičajeni i neuobičajeni. Uobičajeni su isti kao za bilo koji grad: turistička konfekcija. Neuobičajeni žele biti, hm, drugačiji: Storia insolita di Venezia (mada je ta povijest, kad otvorite knjigu, posve uobičajena, samo što ima dosta ilustracija). I vodič Tiziana Scarpe, Venezia ? un pesce (prvi put izašlo 1998). Venecija je riba, palo je na pamet Scarpi dok je gledao kartu. Ja sam u ribi.

Posljedica objašnjava uzrok

To je, recimo, druga filološka spoznaja u Veneciji: želiš razumjeti kako je nešto poput Venecije moglo nastati. I ta se želja za razumijevanjem očituje kao želja za poviješću. Postoji, vjerojatno, niz drugih načina da razmišljam o tome kako je Venecija mogla nastati (ideja da je Venecija riba zapravo naznačava jedan od mogućih smjerova); no, moj instinkt vuče unatrag.

Pritom sam, opet, svjestan – i čitanje knjiga to potvrđuje – da poznavanje povijesti, povijesne priče, zapravo nije dovoljno objašnjenje. Možda čak nije uopće objašnjenje, možda je tek sjena objašnjenja. Kao što etimologija jedne riječi ne objašnjava uvijek njezino sadašnje značenje, ili kao što znanje o tome tko je prvi izrekao neki aforizam ili neku duhovitu misao malo govori o značenju – značenjima – te misli.

Venecija je, to jasno vidim gledajući oko sebe, na tom stupnju... civiliziranosti? urbanizacije? tehnologije?... da ju je vrlo teško povezati s onime od čega priča o njoj redovno počinje: s počecima. Možda bi povijest Venecije za zbunjene turiste-filologe trebala početi odostrag, ići od kraja prema početku. Ali kako može posljedica objašnjavati uzrok?

Bez ljudi

Par dana i desetak kava kasnije – kad sam već redovan gost u neturističkom kafiću u koji sam slučajno prvi put sjeo, kad već znam face konobara, lokalnih dečki iz kafića, i susjeda – kad sam već venecijanskim itinererom ovladao do te mjere da se moj komad poznate Venecije širi i širi, da se već usuđujem eksperimentirati s alternativnim načinima dolaska s točke A na točku B i obratno – pada mi na pamet što preskačem u svom upoznavanju Venecije. I to je preskakanje karakteristično.

Moja Venecija ne uključuje ljude.

Takav model grada – grad sastavljen što od zgrada i ulica / kanala, što od povijesti – sasvim je moguće sastaviti; dapače, upoznavanje grada s karata, iz vodiča i povijesnih monografija upravo potiče takav model. On je ugodan, on pretvara moje “upoznavanje” Venecije u pohod koji niže pobjedu za pobjedom (zato što je grad, konačno, ipak napravljen za ljude, a i zato što su Venecijanci po zidovima povješali ogromnu količinu putokaza). Ali u tom modelu ljudi nema. To je muzej, a ne grad.

S ljudima

Ljude je, naravno, teško dohvatiti; ali, opet – a ovamo me dovodi i razmišljanje o svim mojim sunarodnjacima, s različitih strana i različitih vremena, koji su se prije mene ovako obreli u Veneciji i blenuli kao telad u šarena vrata – grad nije moguć bez ljudi. I tu nekako slutim razlog zašto je “upoznavanje povijesti Venecije” – uobičajene ili neuobičajene – nedostatan način za upoznavanje Venecije same. Nju, fantastičnu kakva jest, nisu oblikovali niti “veliki ljudi” niti “povijesne sile”. Odnosno, ne isključivo; ne da bi postala baš onakva kakva jest. Takvu su Veneciju oblikovali prvenstveno obični ljudi, oni koji su u Veneciji živjeli, koji su gradili kuće, nosili vodu, lovili ribe, trgovali, ostajali dužni, svađali se s ukućanima, pokretali biznis, molili se, bili stranci, uvodili komunalije, previše jeli, pisali račune i pjesme, sanjarili i spavali. Svi oni ljudi koji je i danas oblikuju, dok ja, kao turist, prolazim kraj njih piljeći u putokaze po zidovima.

Takvu je Veneciju čovjeku, čak i kad nije filolog, nemoguće obuhvatiti. (Možda to može bog.) Takva Venecija, i ljudi koji je na toj razini stvaraju, osuđeni su na metonimije, osuđeni da ih predstavlja pars pro toto.

Ali zbog toga bih ipak Scarpinu metaforu, njegov pogled iz zraka, zamijenio pogledom iznutra. S ulice gledano, Venecija nije riba. Ona je koralj: zadružni organizam. Organizam u kojem svaka generacija gradi svoju kuću najbolje što zna i time, ujedno, priprema kuću sljedećoj. Svaki je grad takav koralj. Ali u Veneciji je koraljnost posebno vidljiva: koralj je ovdje potpuno prekrio podlogu na kojoj je izrastao.