Neven Jovanović  

Noga filologa - Filologija krvi

kolumna

Ovi iz Ekipe za očevid (CSI: Crime Scene Investigation, autor Anthony Zuiker, CBS, 2000. i dalje) su filolozi! Kad god gledam novu epizodu, iznova to zaključim i onda trčim uzbuđeno po sobi, zvonim susjedima na vrata, radim desetmetarski plakat i vješam ga kroz prozor. (Jasno, preuveličavam; zapravo mi ruka s čipsom zastane na pola puta od zdjelice do usta. Ne mogu ipak filolozi biti tako temperamentni.)

243 metka

U jednoj je Ekipi za očevid, recimo, Sara Sidle sjedila za kompjutorom i unosila putanje 243 metka da bi simulacijom odredila odakle je pucano. Svih 243, jedan po jedan. Drugi nas je put Gil Grissom usputno obavijestio da, kad nas ugrize neki kukac, oštećenje kože ide dublje od 30 mikrona ispod epiderme – a ono pliće, koje je pred ekipom, prouzročeno je nečim drugim (bio je injektor inzulina). Treći pak put ekipa mora rekonstruirati otiske prstiju na ruci nađenoj u industrijskom mlincu za meso – rekonstruiraju povezujući djelomične linije na otisku.

Gdje je u svemu tome filologija? U mravljoj temeljitosti kojom forenzičari pretražuju mjesto zločina. U pažnji koju poklanjaju detaljima. U povezivanju neočekivanog, “službenog” znanja koje od vas traže na stručnom ispitu, i onoga “divljeg”, koje je plod vaših ekscentričnih interesa. U rekonstrukciji stvarnosti koja proizlazi iz svega toga. I, napokon, u Sitzfleischu kojim raspolaže Grissomov tim.

Filološke vrline

Sinut će vam da gore navedeno nije nipošto differentia specifica filologije. Temeljitost, pažnja, povezivanje neočekivanog, rekonstrukcija stvarnosti, zicflajš; sve to imaju (u idealnoj varijanti) i arheologija i povijest. I pravo i medicina. I biokemija i nuklearna fizika. I skupljanje maraka i automehanika. Ta je konstelacija vrlina univerzalna – samo što je drugdje ona obilježje majstora, dok se u filologiji, barem u njezinoj kanonskoj, devetnaestostoljetno-pruskoj inačici, sve te vrline podrazumijevaju. Kao integralan dio struke.

Dobro; ali, u stvari, to i nije ono što me fascinira kod Ekipe za očevid. Krimići poznaju trik s primjenom filologije na život – ili možda s primjenom znanstvenosti na život – još od Sherlocka Holmesa; Ekipa za očevid i čitava forenzičarska parada, knjiška ili televizijska, najnovija su reinkarnacija Watsonova prijatelja-narkomana. Ono za mene fascinantno jest da u Ekipi za očevid filološki pristup životu (nazovimo ga tako) nije sekundaran motiv – nego središnji.

Život u laboratoriju

Sjetite se, recimo, Njujorških plavaca (NYPD Blue). Iako bi u svakoj epizodi riješili po dva zločina – toliko je, čini se, televizijska norma; i Ekipa za očevid redovno ima dva slučaja po epizodi – u Plavcima su likovi, i njihovi melodramatski odnosi, bili (ili postali) važniji od samog policijskog rada. Ili Hitna služba (ER – valjda svaka slavna serija mora imati naslov koji se može skratiti) – nisu li u konačnici ljubavi Luke Kovača bile važnije od oglednih vježbi za treću godinu medicine? Bilo je i pokazne nastave, svakako, i kamera je bila dovoljno angažirana da uznemiri nas osjetljivije – ali to je medicina, ne kriminalistika, i etičke su dvojbe tu uvijek imale prevagu nad samom tehnikom posla. Sudsko-odvjetničke serije da i ne spominjemo – kako tamo izgleda, koliko tamo mjesta dobiva, pretraživanje zakona i sudskih odluka, sastavljanje ugovora, skupljanje dokumenata?

Moj dojam da je Ekipa za očevid filološka serija potječe otuda što su ondje u središtu problemi i načini njihova rješavanja. Ljudi moji, pa likovi ondje praktički nemaju osobni život! (Čak je u tome i posebna fora: upravo to pojačava ono malo tragova, naznaka i slutnji njihovih osobnih života i međuljudskih odnosa. )

Je li filologija seksi?

Ali onda se otvara sljedeće pitanje.

Zašto je filologija Ekipe za očevid u TV seriji seksi, a moja filologija – čitanje i prečitavanje, amo-tamo po knjigama i rječnicima, bilješkarenje i marginaliziranje, odvagivanje i kritiziranje, formuliranje morskih hipoteza i njihovo osporavanje, enigmatika svih vrsta (od anagrama do “pronađite šest razlika”) – a moja filologija, takva kakva jest, seksi nije?

Odgovora koliko ti srce želi. Prvo nam na pamet pada, naravno, tema. Ekipa za očevid bavi se najvažnijim stvarima ljudskog postojanja – univerzalno najvažnijim – životom i smrću; i to u točki gdje se život i smrt presijecaju – i to na posebno traumatičan, uznemiravajući, transgresivan način: u zločinu, u krvnom deliktu. Privlačnost Crne kronike i prometnih nesreća – ma koliko morbidna ta privlačnost bila – višestruko nadmašuje privlačnost rubrike Znanost i izložbe u povijesnom muzeju. Onda još tu jaku temu razriješite pobjedom reda i pravde, i evo varijante tragedije za moderno doba. Odgovor br. 1: filologija Ekipe za očevid je seksi jer se bavi životom i smrću.

I u tvrdo i u meko

Stalno vam ponavljam “filologija, filologija”. Ali ono što je u Ekipi za očevid seksi, to za većinu gledalaca nije filologija; to je znanost. Jer ono čime se filolozi bave nije znanost. OK, i filolozi su domoroci iz akademskog rezervata, i za njih vrijede zakoni o znanosti i visokom školstvu – ali njihova znanost, ovo što radimo na filozofskim fakultetima i zavodima za jezike, povijesti itd., to nije prototip znanosti. To nije ono što vam prvo padne na pamet kad čujete riječ “znanost.” Prvo vam padne na pamet tip u bijeloj kuti u laboratoriju, s epruvetom u ruci. Je li istina? Dakle, odgovor br. 2: znanost Ekipe za očevid je seksi zato što je to ona prava znanost. Arhetipska znanost. Ona tvrdo kuhana, a ne naša mekana. Ona u kojoj su dva i dva uvijek i neizbježno četiri. Ona koja je stvorila svijet u kojem živimo. Ona koja radi stvari (pa se te stvari mogu kupovati u dućanima za mobitele i slično). Napokon, priznajmo otvoreno, znanost Ekipe za očevid ona je znanost kakvu se filologija – u svom najplemenitijem izdanju – iz petnih žila trudi nasljedovati.

No tu je negdje i odgovor br. 3. Znanost tv-serije Ekipa za očevid je seksi jer se može vizualizirati. Jer se od nje može napraviti televizijska serija.

Faktor televizičnosti 25

Filologija se može naslikati; motiv “učenjak u svojoj radnoj sobi” dobro je poznat kunsthistoričarima. O filologiji se može napisati tekst, to može biti i roman, čak i krimić; vidi Ime ruže. Ali filologiju je teško prevesti u jezik pokretnih slika. Kao i u jezik ljudi koji se kreću po pozornici, uostalom (barem ja ne znam nijednu dramu o filologiji... možda Ionesco...). Isti problem, uostalom, ima i umjetnost: koliko znate filmova koji nisu o ličnosti genijalnog slikara ili pisca, nego o njegovim djelima – filmova gdje se ars poetica ne svodi na tri fotke i dva kadra Salme Hayek kako stoji za štafelajem s cigarom u zubima?

Doduše, ni od tvrdokuhane znanosti ne može se lako napraviti film ili tv-serija; upravo su u tome veličina i novina Ekipe za očevid. Ali pogrešno bi bilo misliti da se atraktivnost znanosti u Ekipi svodi na tehnofiliju, na izvlačenje novih i novih spravica, ultraljubičastih lampica, praškova i kompjutorskih programa. Kao što trik nije ni u onim razglašenim animacijama – znate već, pratimo metak kako ulijeće u žrtvinu glavu, prvo lubanja, pa ovojnica, pa mozak, pa...

To žulja!

Ne. Za mene je tajni sastojak recepta Ekipe za očevid – gnjavaža. Ma koliko to bilo stilizirano, ma koliko to bilo tek naznačeno, ova se serija razlikuje od drugih jer daje naslutiti da znanost nije seksi. Jer vidimo Saru Sidle kako sjedi i sjedi pred ekranom, unoseći u kompjutor podatke o ta 243 metka; ostali dolaze i odlaze, a ona i dalje sjedi i sjedi. I nije joj lako, i bole je oči, i žulja je guzica, i najradije bi išla na zahod ili doma ili jednostavno buljiti u zid. Ali ona unosi te proklete podatke. Sva 243 metka, jedan po jedan.

Otud autentičnost Ekipe za očevid. Otud i ono što sam, u senzacionalističke svrhe, prepoznao kao filologiju. Sherlock Holmes je čarobnjak; mislite li da je njega ikad ma i na tren žuljala guzica dok je stjecao svoje enciklopedijsko znanje? Međutim, tužna je istina da znanost nije čarolija – odnosno da je ona spoj čarolije i gnjavaže (usput, mislim da dotičemo i jedan od razloga uspjeha serijala o Harryju Potteru). Radite to zbog čarolije; radite to i dalje i dalje – i ne odete buljiti u zid – zbog čarolije. Ali da je i gnjavaža – niz neuspjeha, lanac čekanja, serijal repetitivnosti, uz bonus kronične izgubljenosti i sve Murphyjeve paragrafe – jest.