27.1.2005.

Steven Shaviro  

Filozofski detektivski roman

tema broja

Upravo sam pročitao prvi roman Mauricea G. Danteca, Crvena sirena, koji je objavljen godine 1993.: to je izvanredan triler, ali ništa više od toga. (Iako bih volio vidjeti film, barem zato što u njemu glumi Asia Argento.) No, Dantec je također autor zastrašujućeg znanstveno-fantastičnog romana, Babylon Babies, objavljenog 1999.

Babylon Babies je apokaliptičan, transhumanistički znanstveno-fantastičan roman; u njemu se može naći svega pomalo: klonova, špijuna, bizarnih religioznih sljedbi, ruskih razbojnika, motorističkih bandi iz Quebeca, otetih satelita, delezovske shizoanalize, anarhističkih hakera, avangardnih šamana, umjetne inteligencije, psihodeličnih droga i kozmičke zmije DNK. Nevjerojatno je da se sve to tako dobro drži na okupu (no, za moj je ukus to ipak malo previše njuejdžovsko). Roman Babylon Babies uzbudljivo je, kompulzivno štivo na razini samoga zapleta, ali je i izazovan roman ideja.

Kadgod pomislite da Dantec ne može postati još čudniji ili otići još dalje – on upravo to učini. Što počne kao (umjereno) futuristički internacionalni triler, prometne se u pretjeranu ničeansko-lirijevsko-kiberpankersku mješavinu. No, u vrlo privlačnu i zavodljivu, tako jasnu i halucinantno detaljnu da se nekako na kraju čini lucidnom, pa čak i nepretencioznom. Nikada se nešto tako apokaliptično nije istodobno činilo toliko svjetovnim i toliko utemeljenim.

Babylon Babies izvanredan je roman koji u sebi nosi takvu dovršenost da ne mogu zamisliti gdje bi i što bi moglo biti Dantecovo sljedeće odredište. (Donekle, knjiga završava osjećajem potpune nesigurnosti: sve što možemo učiniti jest čekati nespoznatljivu budućnost. No, ta nesigurnost proizlazi i iz toga što je naš poznati svijet i sve što smo u njemu prihvaćali zdravo za gotovo, uglavnom uništen ili iskorišten, pa će se obnoviti kao Feniks u potpuno nepoznatu obliku. Knjiga je prije svega o mutaciji, bifurkaciji i o nesvrhovitim procesima. No, zbog potpuna nedostatka bilo kakvih poznatih orijentira, u njoj se stvarno osjeća da je nešto završilo – barem kako bi raščistilo prostor za početak nečega drugog.)

Od objave Babylon Babies, Dantec je objavio još dva debela izdanja metafizičkih brbljarija; komentari na stranici amazon.fr daju naslutiti da je Dantec možda otišao predaleko u pompoznu i zamorno prenapuhanu kvaziničeansku teatralnost. Navodno mu uskoro treba izaći novi roman pod nazivom Magna Mater Noster: može se dogoditi da je roman stvarno dobar, ali naslov sugerira da je riječ o nekoj vrsti užasnog kvazifašističkog, njuejdžovskog sranja. Ipak, Babylon Babies su fantastično djelo. Čak ako ne bude ni upola toliko dobro ono što je Dantec do sada napisao ili što će napisati.

Novi roman Mauricea Danteca, Villa Vortex, izvanredna je knjiga od osamstotinjak stranica, fantastična i odvratna, uzbudljiva i naporna, radikalna i reakcionarna – ali tako da je sve to teško odvojiti ili čak potpuno opisati. Knjiga počinje (nakon uvoda u kojem nas pripovjedač obavješćuje da je već mrtav) kao neka vrsta detektivskog romana, kao policijska istraga različitih stravičnih serijskih ubojstava, prateći kulisu svjetskih događaja od godine 1989. (pad Berlinskog zida) do godine 2001. (bombardiranje Svjetskoga trgovačkog centra). Policajac donosi više filozofskih razmišljanja nego što je to uobičajeno za detektivski roman – za moj ukus, previše eurocentričkog cmizdrenja o propasti Zapadne civilizacije – ali neko se vrijeme to uopće ne čini neobičnim. No, kako knjiga odmiče, događa se sve više neočekivanih promjena žanra, neobičnih diskontinuiteta i mnogo zapanjujućih i prekrasnih osobnih odlomaka (posebice mi se svidjelo poglavlje u kojem pripovjedač na metadrinu halucinira na plaži Omahi, gdje su se 1944. iskrcali saveznici, razmišljajući ne samo o krvoproliću te invazije, nego i o Hiroshimi i Nagasakiju, ali i o temama poslije Drugoga svjetskog rata, o spaljivanju naftnih bušotina u Kuvajtu nakon prvoga Zaljevskog rata, itd.) Nakon toga se pojavljuju svakojaki metafikcijski preokreti; pripovjedač počinje vjerovati da je zapravo lik u nenapisanu romanu francuskog novinara, fotografa koji je poginuo u Sarajevu izvješćujući o ratu u Bosni; sve je više paranoidnih izjava proizašlih iz pripovjedačeve općenite teze o "samoubojstvu" Zapadne civilizacije (čega je 11. rujna samo potvrda – Dantec na nekim mjestima uvelike zvuči poput Baudrillarda, unatoč tome što ga očito ne voli). I tada – pripovjedač je ubijen (kao što je bilo naviješteno na početku knjige), a do kraja romana ostaje nam još 200 stranica. I tada se počinju događati uistinu otkvačene stvari, jer je i samo pisanje knjige dramatizirano u romanu kao mesijanski čin koji je sposoban poništiti i obrnuti povijest kroz stripovsko znanstveno-fantastično pripovijedanje koje spaja instinktivno iskustvo video-igara s teološkim spekulacijama, miješajući Mauricea Blanchota s Kabalom, s crkvenim ocima Irinejom i Origenom iz 2. stoljeća i s ekscentričnim teoretiziranjem o mističnim moćima DNK-ova meta-koda. Uh!

Na jednoj me stranici zapanji samo obilje svega toga i neobične, neočekivane veze koje Dantec stalno stvara, a već na drugoj me iritira besmisleno brbljanje o zlu tehnološke dominacije u suvremenom svijetu ili potreba da se čvrsto stane uz Ameriku u njezinoj borbi protiv međunarodnog terorizma. Sve u svemu, rekao bih da Dantec zauzima određena stajališta koja su ograničena isključivo na Francusku devedesetih godina prošlog stoljeća te da ih napuhuje do svjetsko-povijesnih razmjera. Također me razočaralo to što je Dantec, čini se, napustio Deleuzea (koji je bio Dantecov glavni filozofski uzor u njegovoj prijašnjoj knjizi, izvanrednom i također apokaliptičnom romanu Babilone Babies); umjesto Deleuzea, osnovni mu je filozofski uzor francuski pisac o kojem znam vrlo malo, Raymond Abellio, ali koji je, čini mi se, napravio bizarnu sintezu fenomenologije, s jedne strane, i misticizma Gurđijeva ili Rudolfa Steinera, s druge. (Što se mene tiče, teško mi je odlučiti što mi je dosadnije, fenomenologija ili Gurđijev i Steiner.) Villa Vortex je puna smionih i prekrasnih stvari. Da i ne spominjem kako se, u francuskom kontekstu, može mnogo toga reći o knjizi koja za jednu od osnovnih alegorijskih slika zla uzima arhitektonsku monstruoznost Mitterandove biblioteke.

S engleskoga prevela Mirna Belina.

Objavljeno na www.shaviro.com/Blog/archives/000035.html