Finac rado ide u samoubojice

Pisac bi morao biti prilično odvratan cinik i čovjek vrlo slaba ukusa da bi odlučio pisati satiru koja tematizira samoubojstvo. Ismijavanje na račun nesretnih ljudi sport je neodgojenih budala, bez obzira na to ismijavaju li duševne bolesnike, nekakve manjince, retardiranu djecu ili, recimo, suicidalne osobe.

Ali ako bi netko na temelju površne informacije ili na temelju naslova knjige brzopleto zaključio da je i Arto Paasilinna napisao takav roman ili, nedajbože, da je takav čovjek, promašio bi, kako se to lijepo kaže, “ceo fudbal”. Jer Paasilinna jest napisao izvanrednu satiru, ali satiru društva u kojem živi. Zapravo, kad čovjek malo razmisli, jedini kojima se nema što zamjeriti u vezi s tretiranjem samoubojstva su Magnus i Bunker, autori Alana Forda, koji su kreirali legendarnog epizodistu u svijetu stripa, samoubojicu-pegulu, i kojem u konkurenciji najboljih epizodista jedino valjda mogu konkurirati Uderzovi gusari iz Asterixa. Kako je alanfordovski svijet bio izrazito britka satira društva, mogli bismo reći da je Dražesno kolektivno samoubojstvo ekvivalent u kojem je Magnus&Bunkerov samoubojica napokon dobio glavnu ulogu. Kada svemu dodamo da su Finci, uz Mađare, europski rekorderi po broju samoubojstava, tada i meta Paasilinnine kritičke oštrice postaje jasnija.

Autobus pun samoubojica

Roman od prve stranice osvaja. Prije svega čistim, pitkim stilom i duhovitošću autora, a ljubitelji pisaca koji njeguju finu ironiju neće biti uskraćeni ni do samog neizvjesnog svršetka. Priča počinje kad Onni Rellonen, depresivni sredovječni direktor po četvrti put u stečaju, odluči okončati svoj neuspješni život u blizini svoje vikendice. Tražeći pogodno mjesto, u nekakvu štaglju naleti na pukovnika Kemppainena, časnika kojem su oduzeli njegovu brigadu i koji se upravo bezuspješno pokušao objesiti. Pomalo zgranuti i pomalo postiđeni, dvojica muškaraca odluče nakratko odgoditi fatalan čin. Rodi se drugarstvo u nevolji i oni odluče dati oglas u novine i okupiti još samoubojica, ne bi li našli kakvo drugo rješenje jer, kako su se obojica složili, mala odgoda ne može štetiti, čovjek se uvijek stigne ubiti. Pravi zaplet nastaje kad se, iskreno iznenadivši dvojicu plačidrugova u nevolji, na njihov oglas javi preko šesto ljudi iz čitave Finske. Zatrpani pismima konstatiraju kako naprosto fizički ne mogu svima odgovoriti i kako im svakako treba – tajnica. Tada se dosjete da bi među samoubojicama koji su im pisali svakako trebala biti poneka tajnica. I nađu je. Na ovom mjestu čitatelju, jednako kao i junacima, stvar počne sasvim izmicati kontroli i više se ne može izvući iz, povremeno urnebesno smiješne, avanture u kojoj autobus pun finskih samoubojica odlučnih da izvrše kolektivno samoubojstvo, “jer je tako jeftinije i praktičnije”, prokrstari Europom od Nordkappa u Norveškoj do atlantske obale u Portugalu...

Finski pisac Arto Paasilinna rođen je 1942. u Laponiji. Prvi roman Operacija Finlandia izlazi mu 1972. i od tada je objavio preko trideset romana. Nekoliko njegovih knjiga adaptirano je za film i televiziju, a Paasilinna im je scenarist. Knjige su mu prevedene na petnaestak jezika. Dražesno kolektivno samoubojstvo četvrti je Paasilinnin roman dostupan hrvatskim čitateljima. Kako to često biva, u inozemstvu je popularniji nego u vlastitoj domovini, a po stvaralačkom mentalitetu uspoređuju ga s njegovim sunarodnjakom, filmašem Akijem Kaurismakijem.

Terapeutsko djelovanje

Paasilinna je, zapravo, pronašao najbolji način kako uopće govoriti o fenomenu samoubojstva, očito velikom problemu društva u kojem živi. I u nas je to ozbiljan problem, osobito među ratnim veteranima, ali slabo ga je tko u Europi pošteđen. Psiholozi i psihologija nesporno mnogo rade na tome, ali kad se progovara javno to je kao po pravilu u beskrvnim i bezdušnim okvirima, okovano jezikom struke. Sociologija je još nehumanija u svojoj statističkoj bešćutnosti, a o licemjerju politike i ne treba govoriti. (Uočite ovo: ako smo prisiljeni ustanoviti da je jezik psihologije bezdušan, a sociologije nehuman, kakav to onda monstruozan aparat mora biti globalno društvo, odnosno civilizacija u kojoj živimo?) U svakodnevnom, pak, govoru samoubojice su uglavnom negativno obilježeni, najčešće kao nekakvi “luzeri”. Arto Paasilinna učinio je pak sasvim neobičnu stvar. Nasmijao im se u svom romanu, ali im se nije rugao. Portretirao je skupinu dobroćudnih i nesretnih ljudi koji su na kraju smisao života pronašli u namjeri da se ubiju, a pri tom se debelo izrugao društvu, birokraciji, i svima koji su ih do ruba i doveli. Knjigu na kraju morate odložiti ozareni zbog očito terapeutskog učinka tople ljudske priče u kojoj nema ništa ljigavo, dapače je zamotana u fini crni humor. Namjerno kažem terapeutskog, jer na portalu za prevenciju suicida www.suicidi.info, koji uređuje psihijatrica Elvira Koić u sklopu jednog znanstvenog projekta, odmah možete pronaći i preporuku za knjigu. Ne, nikakav stručni davež. Preporuku za Paasilinnino Dražesno kolektivno samoubojstvo.