Finitis duodecim lustris: integriranje izazova

Šezdeset godina postojanja Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu ne može se opisati kao puka ustrajnost ustanove – to je povijest promjena, kontinuitet smjena paradigmi. Namjeravam iznova razmotriti te mijene pa sam u naslovu priopćenja namjerno unio zbrku, zamijenio pojmove. Izazovi integracije uglavnom prizivaju naše sadašnje stanje, a moj pregled podrazumijeva dijakronijski pristup. Čini mi se primjerenijim opisati prošlih šest desetljeća kao neprekidan i složen proces integracije, uključivanja različitih teorijskih, političkih, etičkih i drugih izazova u našoj maloj znanstvenoj zajednici. Pokušat ću pratiti tu krhku, skrivenu poveznicu koja desetljećima gradi današnji identitet Instituta i čini nas prepoznatljivima u domaćem i europskom kontekstu.

Da bismo se odučili i izbjegli ceremonijalnu sterilnost godišnjice, dopustite mi oponašati čudnu staccato maniru europskih birokratskih životopisa: prepričat ću povijest unazad. To bi nam moglo pomoći da se prisjetimo prošlih izazova i steknemo bolji pregled naših odgovora na te izazove.

Šesto desetljeće

Počet ću opisom sadašnjeg stanja. Istraživačke djelatnosti u Hrvatskoj uglavnom provodi javni istraživački sektor, koji se sastoji od sedam sveučilišta i dvadeset šest javnih instituta, a Institut za etnologiju i folkloristiku jedan je od njih. Pretežito smo financirani sredstvima iz državnog proračuna, koja raspoređuje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ).

Javni instituti osnivaju se za provođenje programa javne službe u znanstvenoj djelatnosti. Njihova djelatnost sastoji se od kontinuirane istraživačke djelatnosti i od ugovornih znanstvenih istraživanja (projekti). Danas je u Institutu devet projekata koje financira Vlada, a naša je trajna istraživačka djelatnost uglavnom nepokrivena – ako isključimo plaće i troškove stanovanja, a to bismo ipak morali uzeti u obzir.

Izazovi našeg vremena već su izloženi u pozivu na skup Culture Research and the European Context (Izazovi integracije: istraživanje kulture u europskom kontekstu). Ti se izazovi mogu iskazati (lokalizirati) i grublje. Evo nas ovdje, slavimo šezdeseti rođendan Instituta uglavnom na engleskom jeziku iako je u dvorani vjerojatno tek nekolicina izvornih engleskih govornika, a možda ih uopće nema. Da stvar bude gora, moj je naslov dijelom na latinskom, a siguran sam da ovdje nema Rimljana. U svoju ću obranu reći da izraz finitis duodecim lustris na hrvatskom glasi  “navršenim dvanaestorim petoljetkama” – latinska je posveta zapravo postsocijalistička šala, podsjećanje na dobro nam znane petogodišnje planove socijalističkog razdoblja.

Kako se naši projekti nose s izazovima? Devet projekata pokriva široku i multidisciplinarnu tematiku, u suglasju s našim proklamiranim dugoročnim interdisciplinarnim usmjerenjem i reputacijom.

Projekt Genološki aspekti usmene i pučke tradicije nastavlja žanrovska istraživanja u folkloristici i teži unapređivanju znanja o hrvatskoj tradiciji na književnom i folklorističkom području u europskom kontekstu, uključujući i utjecaje mediteranskog i srednjoeuropskog kulturnog prostora. Folkloristi, etnolozi, antropolozi i etnomuzikolozi surađuju na kritičkim izdanjima starijih rukopisnih izvora te u pripremi baza podataka.

Interpretativne razine tradicije naziv je projekta koji se temelji na poimanju tradicije kao procesa višeslojne interpretacije repetitivnih postupaka i simbola. Istražuje interakciju tradicije i retradicionalizacije u formiranju kulturnog identiteta, provodi se analizom odabranih primjera i pokriva različite teme i medije. Interpretativne se razine tradicije istražuju iz rakursa teorije kulture, folkloristike, mitologije, etnomuzikologije, etnoteatrologije te kulturne antropologije.

Zadaća projekta Kultura prehrane u ozračju društvenih promjena 20. i početka 21. stoljeća jest promicati antropologiju prehrane kao djelatna i višestruko primjenjiva znanja. Projekt nastavlja povijesna istraživanja kulinarske baštine u širem kontekstu kulturnih politika oko normiranja i standardizacije hrvatske kuhinje te njezina simboličkog mjesta u turističkoj “kulturi užitka” kao prevladavajućem obliku globalne proizvodnje i razmjene kulturnih identiteta.

Kulturna animalistika: književni, folkloristički, etnološki i kulturnoantropološki prilozi jest prvi usustavljeni projekt te vrste u Hrvatskoj. Objavljena knjiga (Kulturni bestijarij, 2007) početak je istraživanja koje uključuje prijevode, objavljivanje starijih vrela, organiziranje međunarodnog animalističkog skupa s manjom popratnom izložbom te formiranje računalne baze koja će poslužiti kao polazište za daljnji rad.

Projekt Plesna etnografija i mnogostruki identiteti ujedinjuje metode europske istraživačke tradicije sa spoznajama američke plesne etnologije i antropologije plesa te strukturiranog pokreta. Bavi se plesom i glazbom u raznim sredinama te društvenim, kulturnim i povijesnim kontekstima, uzimajući u obzir prožimanje ruralnih i urbanih tradicija, globalne utjecaje i lokalne prilagodbe, uloge roda i spola te promjene estetike.

Temeljni interes projekta Postsocijalizam i kulturni subjekt: hibridne prakse kulturnog posredovanja jest iznalaženje humanističkog diskursa i etnoantropoloških modusa istraživanja za “tranzicijski karakter” hrvatskoga moderniteta. Kulturne se pojave izlažu sustavnoj etnografskoj deskripciji, interpretaciji i komentaru da bi se razotkrili naslijeđeni obrasci i nove strategije svakodnevnoga odolijevanja iskustvu deprivacije, isključivih svjetonazora, spoznajne novosti i vrijednosne inverzije.

Rod i nacija: feministička etnografija i postkolonijalna historiografija međuinstitucionalni je projekt koji propituje korisnost istraživanja hrvatske kulture uz pomoć feminističke epistemologije, postkolonijalnih i kulturalnih studija te kulturne antropologije. Upućuje na rodno markirana mjesta simboličke reprezentacije s obzirom na suprotstavljene vrijednosti nacionalizma i liberalizma, emancipacije i tradicije, etnonacionalnih lojalnosti i europskih integrativnih procesa.

Projekt Suvremeni kulturni tijekovi i oblikovanje zajednica i identiteta istražuje načine oblikovanja pojedinačnih i skupnih identiteta i osjećaja pripadnosti u suvremenom hrvatskom društvu te u hrvatskoj dijaspori. Bavi se identitetskim diskursima i naracijama te konkretnim praksama u svakodnevici u kontekstu nacionalnih i transnacionalnih migracijskih prostora, manjinskih zajednica, multikulturnih gradskih prostora, globalnih glazbenih trendova, virtualnih internetskih i transnacionalnih religijskih zajednica.

Tradicijska kultura, globalizacija i lokalne prakse trostruki je etnološki projekt koji propituje: 1) položaj tradicijske kulture između globalnih zamisli i lokalnih praksi na primjeru UNESCO-vih akcija zaštite kulturne baštine; 2) prisutnost tradicijske kulture na suvremenoj kulturnoj sceni, u medijima te u kulturnom amaterizmu; i 3) mogućnosti uporabe tradicijske kulture u turizmu na Šolti. Cilj je pokazati mogući doprinos tradicijske kulture te poduprijeti njezinu afirmaciju u okolnostima tranzicije i globalizacije.

Sliku proteklog desetljeća upotpunit ću i nazivima dovršenih projekata (2002 - 2005):

Etnografija suvremene svakodnevice i procesi identifikacije; Etnografija svjetovne tranzicije: predlošci i otkloni; Etnografska baština i suvremenost: između tradicije i globalizacije; Domovinski rat i ratne žrtve u 20. stoljeću: etnografski aspekti; Pitanja usmene i pučke poetike; Folklor, književnost i kultura: predaja, bajka, maska i mit; Glazba, ples i zajednica: središnje i rubne prakse; Srodstvo i društvena sigurnost.

Nema sumnje: u šestom smo desetljeću barem pokušali odgovoriti na izazove vremena.

Peto desetljeće

Pitanje interdisciplinarnosti zapravo pripada petom desetljeću povijesti Instituta. Već sedamdesetih i osamdesetih godina postoji u hrvatskoj folkloristici interes za izvanknjiževne aspekte verbalnog folklora, ali zaokret od ekskluzivna istraživanja usmene književnosti prema cjelini usmene tradicije (dakle i usmenim neknjiževnim oblicima) izrijekom je najavljen devedesetih godina. U isto su se vrijeme naši etnomuzikolozi približili antropološki orijentiranu istraživanju glazbe, prihvatili se načelna istraživanja pluraliteta glazbi i glazbovanja, osnažili proučavanje nedovoljno istraženih tema te nastavili istraživanje glazbe kao izvedbe i komunikacije. Naši su etnolozi prerasli početnu zadaću istraživanja konteksta folklornih pojava, tj. narodne umjetnosti. Otvorenost prema kulturnoantropološkim strujanjima i radikalna kritika okvira pojma običaja redefinirala je narodnu kulturu kao kulturu suvremene svakodnevice. Novostvoreni etnološki pristup bio je osjetljiv na političke promjene poput pada socijalizma i zasnivanja nove hrvatske države. Novi naraštaj istraživača iz različitih disciplina ravnopravno se uključuje u razvoj postmoderne hrvatske teorijske misli, kreativno nadograđuje i kritički prosuđuje dosege svojih prethodnika. Devedesetih smo bili sudionicima otvorena postmodernog sučeljavanja teorijskih koncepcija i nastajanja nove (interdisciplinarne, humanističke) znanstvene paradigme koja teži prevladati dihotomiju (i dualizam) folkloristike i etnologije pismom postmoderne etnografije u kombinaciji s recentnim trendovima u naratologiji i teoriji izvedbe. Ideje intertekstualnosti i autobiografskog diskursa uspješno su primijenjene na narativno posredovanje osobnih ratnih iskustava. Zapisi tih usmenih kazivanja, pripovijedanja i svjedočenja svojim sadržajem probijaju poetičke i genološke obrasce znanosti o književnosti, ali i historiografske i etnološke raščlambe te traže nov pragmatičko-semantički pristup. Poetika otpora i politički rituali; ratnička simbolika; ratna svakodnevica; smrt u ratu i posmrtni rituali; uporaba umjetnosti, glazbe i drame u svladavanju beznađa i kriza identiteta – sve su to bile teme interdisciplinarnog istraživanja i tumačenja.

Ipak interdisciplinarni pristup nije posljedica rata i nije primijenjen samo u ratnoj etnografiji. Na prijelomu tisućljeća u Institutu je pripremljeno i objavljeno nekoliko važnih interdisciplinarnih monografija o običajima i hrvatskoj tradicijskoj kulturi.

Četvrto desetljeće

U folklorističkom, ali i u etnološkom istraživanju kasnih sedamdesetih godina postavljeno je pitanje o opravdanosti suprotstavljanja sela i grada, o prvoj i drugoj egzistenciji folklora; naglašava se da je istraživanje promjena oblika i sadržaja kulturnih pojava pravi put k razumijevanju i njihovih prošlih i njihovih današnjih značenja.

Pokazalo se da hipoteza o strogoj granici između seoske i gradske kulture nije presudna jer je kultura proces. Folkloristi su se (za razliku od svojih prethodnika) od reprezentativnih kulturnih pojava okrenuli onim svakodnevnima, čak i naizgled banalnima, trivijalnima. Počinje istraživanje gradskoga folklora, pričanja o životu, dječjih kazivanja. Etnolozi istražuju osmrtnice, spomen-obilježja žrtvama prometa, suvremenu kulturu stanovanja, kulturu mladih (ophodi maturanata, okupljanja na otvorenom u gradskim središtima, bedževe, majice s natpisima), dječje igre i pjesmice. Bio je to zaokret od dijakronije sinkroniji, od povijesnoga suvremenome – nedvojbeno pod utjecajem strukturalizma i onovremene njemačke Volkskunde, ponajviše Lévi-Straussa i Hermanna Bausingera. Treba ipak reći da su na hrvatsku folkloristiku snažno djelovali ruski formalizam i praški funkcionalizam (u kombinaciji s američkom kontekstualnom folkloristikom) pa je zato (ali i zbog prethodnih terenskih iskustava) izbjegnuta isključivost sinkronijskog pristupa i sačuvan sluh za povijesne promjene.

Prva tri desetljeća

In illo tempore mali je tim znanstvenika radio zajedno “u Institutu, nikome na putu”... Pedesetih i šezdesetih godina, prije velikih demografskih i socijalnih promjena na selu, započela su prva velika sustavna terenska istraživanja, skupna i pojedinačna (Istra, Slavonija, Banija, Lika, Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Sinj, otoci, posebice Brač, Hvar, Hrvatsko zagorje). Urodila su brojnim zapisima, kasnije dobrim dijelom objavljenim u zasebnim knjigama i antologijskim izborima. Glavnina naših rukopisnih zbirki potječe iz tog razdoblja.

Institut je osnovan 6. veljače 1948. godine kao samostalna ustanova pod neposrednim rukovodstvom Ministarstva prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Glavna je namjena bila prikupljati i istraživati građu s područja našeg narodnog umjetničkog stvaralaštva (folklorno blago); utvrditi, obrađivati i objavljivati tu građu na znanstveni način; surađivati s ustanovama koje promiču narodnu umjetnost; davati savjete i stručna mišljenja o svim pitanjima primjene naše narodne umjetnosti te voditi brigu o očuvanju i konzerviranju tekovina naše narodne umjetnosti. Bivši muzikološki odsjek Etnografskog muzeja u Zagrebu (koji je vodio etnomuzikolog Vinko Žganec) poslužio je kao jezgro novome institutu. Međutim filološka istraživanja (koja su uvedena kao dopuna istraživanju glazbe i plesa) ubrzo su se nastojanjem Maje Bošković-Stulli osamostalila, postavši ravnopravnom institutskom istraživačkom djelatnošću – i eto nas najzad na početku.

Zaključna razmatranja

I hrvatska i europska etnologija i folkloristika oduvijek su bile nacionalno usmjerene, iako ne u potpunosti. Moramo se prisjetiti duge povijesti komparativističkih tendencija u istraživanju kulture širom Europe te globalnih aspiracija takozvanog “proleterskog internacionalizma” na Istoku. “Proleterski internacionalizam” suzbijao je nacionalno integrativna istraživanja suvremene kulture te favorizirao povijesne teme i proučavanje žanrova. Zanemarimo li sve političke razlike i orijentacije – nacionalne ili internacionalne – istraživanje kulture u 20. stoljeću uvelike je određeno pojmovima nacije i religije kao temeljnim odrednicama. Aktualne europske i globalne integracije i migracije izazivaju nas da proširimo raspon svojih istraživanja. Štoviše, traže redefiniranje ključnih pojmova kulture, tradicije i zajednice. Razna značenja zajednice upućuju na snagu veza unutar skupine, ma koje naravi te veze bile – kulturne, etničke, vjerske ili moralne. Nedvojbeno je da se zajednica određuje identitetom, tj. identifikacijskim procesima. Hoćemo li najzad napustiti opasne konstrukte nacije i vjere kao temeljne odrednice u istraživanju kulture pa ih zamijeniti širim pojmom zajednice? To je već učinjeno i moramo se suočiti s posljedicama u teoriji i praksi.

Prvo ću upozoriti na teorijske posljedice. Sve te pozicije kulturnog pluralizma, multikulturalizma, međukulturalizma, transkulturalizma, interkulturalizma, ali i kulturnog rasizma iz našeg poziva na ovaj skup doimaju se pomalo zastarjelo, barem u teoriji. Ako prihvatimo fleksibilan pristup i definiramo kulturu kao kompleksan niz procesa – sličnih, usporednih ili čak uključenih u dinamiku identiteta – postaje jasno da ti grubi stupnjevi i mehaničke gradacije različitih kulturalizama zapravo pripadaju odbačenu, statičnu poimanju kulture strogo definirane nacijom i vjerom, to jest da pripadaju političkoj retorici prošlog stoljeća. Novo dinamičko poimanje kulture moći ćemo primijeniti samo ako nastavimo disciplinarne integracije u humanistici – i žrtvujemo ponešto od prikupljenih disciplinarnih znanja da bismo u zamjenu stekli potrebnu interdisciplinarnu kompetenciju. Interdisciplinarnost se često krivo tumači kao pomanjkanje specijalističkog znanja, a napuštanje disciplinarnih pozicija ponekad traži i odricanje od disciplinarnih privilegija. Tako smo stigli do posljedica u praksi.

Ustvari, praktičke su posljedice vrlo ozbiljne, a povratno djeluju i na teoriju. Riješimo li se svih političkih predrasuda, primijetit ćemo veliku sličnost između današnjih globalnih integracija i nekadašnjeg proleterskog internacionalizma: sličnost je u izbjegavanju pojma nacionalne kulture. Naravno, na službenoj razini sve izgleda u redu: nacionalne su kulture važne i moraju biti globalno zaštićene. Ali u praksi nije uvijek lako razlikovati zaštitu od nadzora i skrb od tutorstva. Ako netko ili nešto treba zaštitu, to znači da je u opasnosti. Tko dira nematerijalnu kulturnu baštinu? Podsjetimo se: Cosa nostra nudi zaštitu siromašnima i slabima. Postoji očita diskrepancija između službene retorike i postojećeg poretka u ljudskom društvu. Dunja Rihtman-Auguštin bi to (u duhu Lévi-Straussa) nazvala razlikom između zamišljenog i ostvarenog reda. Ta je razlika vrlo bliska razlici između službene i narodne kulture kod Gramscija i Bahtina, a odgovara opreci bios – zoe u Agambenovoj teoriji, gdje omogućuje stravično “uključivo isključivanje” golog života (zoe) u pravni poredak. Prema Bahtinu kritičke sile kulture izviru iz naroda, a mitološke potječu iz službenoga sloja. Namjeravamo li nastaviti kritički trend hrvatske etnologije i folkloristike, morat ćemo te podjele imati na umu. Radi se o etici i o društvenoj svrhotnosti naše struke. Proizvodnja mitova je privlačnija, a obična poslušnost u javnoj službi unosnija od teške zadaće istraživanja svakodnevnog života ljudi. Namjena našeg javnog instituta jest provođenje programa javne službe u znanstvenoj djelatnosti, ali mi smo humanistički znanstvenici i naš poziv nadmašuje službene dužnosti.

Premotat ću vrpcu zamijećenih izazova: narodna umjetnost, komunikacija, izvedba, usmeno i napisano, ruralno i urbano, prošlo i sadašnje, svakodnevica, rat, strah, smrt, otpor, identitet, vrijednosti, tradicija, invencija, baština, kultura, religija, mitologija, zajednica, globalno, nacionalno, regionalno, manjine, rod, individualno, tranzicija, integracija. Naravno, ima ih mnogo, mnogo više. Izazovi i trendovi se kreću, njišu se poput klatna u suprotnim smjerovima. Ne možemo ih zaustaviti ni ignorirati, ali ih možemo integrirati – možemo ih iskoristiti za proizvodnju potrebne energije. Dobra znanstvena politika podrazumijeva izbjegavanje isključivosti i jednostranosti. Mostove je mudrije graditi nego paliti.

Članak je pročitan na svečanom otvorenju međunarodnoga znanstvenog skupa Challenging Integration: Culture Research and the European Context (Izazovi integracije: istraživanje kulture u europskom kontekstu), organiziranoga u povodu šezdesete obljetnice Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (2. – 4. listopada 2008). Usp. web-stranicu www.ief.hr