Fizika društva

Danas nepoznati Chuck Wepner bio je deseti na popisu izazivača Muhamada Alija 1975. godine. Ali je godinu prije uzeo titulu od Georgea Foremana, boksača koji je izgledao nepobjedivo kao i prethodni prvak od kojega je Ali uzimao titulu, zastrašujući Sonny Liston. Chuck Wepner je mislio da može pobijediti svakoga. Bio je jako samouvjeren. Koju godinu prije tih događaja Don King mu je obećao borbu za titulu. Taj je dan došao 1975. Don King ga je nazvao i rekao mu da će dobiti prigodu. A Wepner se, kao što već rekosmo, automatski vidio na pobjedničkome mjestu. Borbu protiv jednog od najvećih boksača ikada smatrao je lakom formalnom zaprekom. I onda će prvak biti on, napokon. U predvečerje te borbe rekao je svojoj supruzi – Noćas ćeš spavati s prvakom svijeta. Sam meč do desete je runde za Alija bio rutinski trening, ili nešto samo malo jače od toga. A onda se dogodio iznenađujući obrat: Wepner je više sretno nego spretno pogodio Alija pod rebra i svjetski je prvak pao. To je bilo nevjerojatno, i prema reakcijama koje je pokazao na ringu, takvom se raspletu nije nadao ni sam Wepner, unatoč proklamiranoj samouvjerenosti. Okrenuo se prema svom uglu i rekao: Zovite limuzine, na krovu smo svijeta, idemo u hotel slaviti. Trener ga je pogledao sažaljivo i priopćio mu kako bi bilo dobro da se okrene: Ali je, naime, ustao, rekao je svome pulenu, i vrlo je ljut. Wepner je izdržao gotovo do kraja ali je dobio neviđene batine. Mislim, ako se dobro sjećam, da ga je Ali – a nemilice ga je mlatio cijelo vrijeme – totalno razbio i na kraju poslao na pod oblivena krvlju. Navečer, nakon što su mu liječnici pružili potrebnu pomoć, malo ga zakrpali i sredili, vratio se u sobu. Tamo ga je čekala žena. Zanimao ju je broj Alijeve sobe. Wepner ju je pitao što će joj to. Ona mu je odgovorila kako joj je obećao da će večeras spavati s prvakom svijeta. Eto što vam je život. Ali možda ne bi iskasapio Wepnera do te mjere da nije bilo onog zalutalog udarca. Taj ga je udarac nekako skupio, naljutio i natjerao “da ubaci u treću”. To je bila kritična masa potrebna da se taj meč – s popratnim anegdotama – pretvori u legendu.

Philip Ball poznati je britanski publicist, a njegova Kritična masa, za koju je dobio nagradu Aventis za 2005., posvećena je zakonitostima kolektivnog ponašanja. Ball piše kako su krugovi prijatelja uglavnom zajednički. “Ako poznajem Andyja i Berry, Andy i Berry vjerojatno se također poznaju. Drugim riječima, moji prijatelji i ja tvorimo neku vrstu društvene grupacije, iako takve koja ima mnogo veza s drugim grupacijama”. Ball vuče povijesne usporedbe: pećinski je čovjek izbjegavao druge grupacije, svi su sve radili zajedno i klonili se stranaca. Kod Thomasa Hobbesa mnogi su seljaci još živjeli tako. To društvo Ball opisuje “kao niz malih dijagrama koji su unutar sebe povezani, ali su međusobno nepovezani ili samo oskudno povezani”.

Za drugi primjer – a njemu  je slično naše društvo – Ball uzima roman Golo sunce Isaaca Asimova. Ljudi podjednako kontaktiraju s najbližim susjedom te s nekim tko živi na drugom kraju galaksije. Danas nešto slično tome imamo u internetskim pričaonicama. U svakom slučaju, vjerojatnost da nekoga upoznate nekad je ovisila o broju zajedničkih znanaca. A danas je dosta imati zajedničku sklonost, npr. ljubav prema određenoj glazbi ili redateljima, i možete komunicirati s nekim iz Japana bez nekih većih problema. No prvi čovjek koji se sustavno bavio načinima na koji funkcionira ljudsko društvo bio je Thomas Hobbes. “On je nastojao primijeniti metode teorijskih znanstvenika: izabrati osnovna prva načela i vidjeti kamo će ga ona odvesti.”  Upravo zato što se pokušao oslanjati samo na “neprijepornu logiku”  bez ikakve pristranosti, u njegovu Levijatanu Ball vidi povijesni rez u političkoj teoriji. Zakone imamo da bi bila spriječena izrabljivanja, a čovjek je takav stvor da neprekidno traga za još moći. Hobbes je ljudsku prirodu interpretirao u vučjem ključu – ta potraga za moći uvijek je potraga za tuđom moći, a do nje se stiže kupujući drugoga za sebe.

Osim povijesnih podsjećanja Ball piše i o “točkama obrata”, također poznatima iz Gladwellovih radova, jedino što je Ball puno iscrpniji, ima puno više primjera, i zvuči “znanstvenije”. Gladwellu je bilo važnije da bude jasan i pregledan. A Ball je nadasve vođen željom da napiše “fiziku društva”, no potpuno je svjestan da je takvo nastojanje neostvarivo u sklopu “neke univerzalne jednadžbe u koju unosimo brojeve i iz koje slijede deterministički opisi ponašanja”. Svakako se u jednom trenutku dogodi obrat, zaleđivanje je, piše Ball, iznenadno, i nakon njega više ništa nije isto. Osim kemijskog sastava. Wepner bi Alija gledao samo na televizoru da nisu imali istog menadžera. I Wepner vjerojatno ne bi dobio onakve batine da zalutalim udarcem nije poslao Alija na pod. Kritične mase određuju naše geste i grimase, definiraju komunikaciju i nizove ponašanja, radilo se o pravom prostoru ili cyberspaceu. A u sklopu tih mreža i modela kreću se i velike zvjerke, poput Alija. Važno je, očito, ne iritirati njihovu kritičnu masu. To je, naravno, vrlo pojednostavljena i simplificirana priča o knjizi koju vrijedi (pro)čitati.