Fočanski simpozij

“I esej, i drama, i kritika, i teorija, i filozofska opservacija perfektno se kondenziraju u romanesknom iskazu, potvrđujući tačnost stava o romanu kao umjetničkom sublimatu različitih tipova iskaza, čak različitih umjetničkih formi.” Tako Enver Kazaz u svojoj studiji Bošnjački roman XX vijeka komentira romanesknu poetiku Dževada Karahasana. I doista, tendencija da se u romanu sublimiraju i sintetiziraju različiti diskursi, iskustva i teme često preuzete iz ranijih vlastitih djela, tendencija karakteristična za dosadašnje Karahasanove romane: Istočni diwan, Stidna žitija, Stid nedjeljom, Šahrijarov prsten i Sara i Serafina, vrlo dobro se može primijeniti i na njegov novi roman Noćno vijeće. Naime, i u njemu se isprepleću fikcionalni i nefikcionalni žanrovi, izmjenjuju esejistički i pripovjedni glasovi, vraća na iste znakove bosanskohercegovačke kulturne osobitosti i uspostavlja značenjska srodnost s drugim autorovim djelima. Stoga se i za Noćno vijeće može ustvrditi – ponavljajući riječi Ivana Lovrenovića, drugog pomnog Karahasanova čitatelja – da je nastao u “nekoj vrsti suglasja između teoretika i prozaiste”, i da ono što toj prozi daje “osobinu konstruktivne čvrstoće i logične izvedenosti dolazi iz istog duha koji vlada njegovim intelektualnim diskursom u teorijsko-kritičkim tekstovima”.

Od krimića do vizije zagrobnog života

Noćno vijeće tako je s jedne strane roman polifonijski otvoren različitim iskazima, a s druge satkan djelomično od istoga semantičkog pletiva koje je prepoznatljivo u prethodnim autorovim djelima. On je žanrovski hibrid koji u sebi objedinjuje elemente krimića, romana strave i fantastičnoga romana, kao i romana eseja, filozofskog, pa čak i alegorijskog romana. Istodobno se u njemu nastoji obuhvatiti šira panorama društva u određenom prijelomnom trenutku povijesti, i zatim problematizirati pojam vremena, odnosno cikličkog vraćanja, kolektivnog pamćenja i zaborava, pa ga se može definirati i kao društveno-povijesni roman.

Priča romana odvija se krajem kolovoza 1991., kada se Simon Mihailović nakon dugo godina vraća iz Njemačke u rodnu Foču, upravo u vrijeme kada počinje nacionalno pregrupiranje i intenzivno falsificiranje povijesti ovih prostora kako bi se u onome što je prošlo pronašao motiv za ono što će uslijediti. Gastarbajterska nostalgija i dugogodišnji boravak u nacionalno trjeznijoj sredini Zapada ne dopuštaju Simonu da vidi u što se njegovi sunarodnjaci pretvaraju, pa on naivno pristupa mještanima želeći nastaviti komunikaciju tamo gdje je ona zapela prije njegova odlaska. Prilično nesvjesno proživljava i događaje tih dana u Foči: tajnovita ubojstva četvero muslimana za koja će upravo on biti glavni osumnjičeni, te okupljanje i vrbovanje lokalnih velikosrpskih ideologa. S utabane staze krimića pripovijedanje od sredine romana sve oštrije zaokreće prema fantastičnom, pa se intenziviraju neobični događaju i nadnaravni znakovi oko Simona, poput mirisa oraha koji ga svuda prati, čudnih zvukova u roditeljskoj kući, hladnoće koja izbija iz podruma, posjeta mrtvog prijatelja... Ta bujajuća fantastika s elementima gotske strave potpirena je mračnom atmosferom romana, pejzažima i ambijentima koji kao u Conradovu Srcu tame simbolično predviđaju – individualnu/Simonovu i kolektivnu/bosansku – propast. No, na razini fantastičnoga u romanu ne nailazimo samo na čudnovate zvukove, mirise ili halucinacije, već se u konačnici, parafrazirajući poznata djela zapadne tradicije, Simon spušta u podzemni svijet i dotiče onostrano, čime se roman otvara prema religijskim i metafizičkim interpretacijama.

Kako bi se cijela konstrukcija dodatno učvrstila Karahasan se koristi poznatom metaforom o mikrosvijetu, pa roman započinje i završava istom misli o “svijetu kao šljivi, kao lijepoj, zreloj šljivi” koju na početku izgovara Simon gledajući idilično s brda rodni grad, a na kraju njegova žena u Njemačkoj suočena s viješću o njegovoj smrti u Bosni. Time autor zadovoljava i modernističku težnju da se romaneskni svijet oblikuje kao zaokružena i izdvojena cjelina, kao osobita stvarnost u kojoj svi elementi unutar strukture imaju svoju svrhu i upućuju jedni na druge.

Ideje s Gazimestana i s vrela nacionalne mitologije

Premda se na početku čini kako je otkrivanje ubojice ključ za otvaranje tajne romana, kako odmičete dalje s čitanjem shvaćate da ime onoga tko je ubio mještane muslimane nije uopće bitno i ne određuje tijek pripovijedanja. Ono važnije što daje autorski pečat cijeloj priči jest, naravno, njezin siže u kojemu se u osnovnu linearno odmotanu naraciju umeću esejističko-filozofske dionice, ponekad i cijele uokvirene priče poput alegorijske porodične bajke nazvane Srednji brat. Likovi preuzimaju uloge govornika, zastupnika određenih ideja, a Simon se pojavljuje kao karika koja učvršćuje pripovijedanje, kao glavni svjedok (ne i sudac) pred kojega će izaći likovi romana i iznijeti mu svoje priče i svoje istine. U tome se nazire nešto od strukture antičkog simpozija, prikaza gozbe ili skupa na kojemu različiti govornici razgovaraju o određenoj temi, a konačna se značenja formiraju upravo u interakciji govornika (premda se kod Karahasana češće izmjenjuju dugi monolozi negoli dinamični dijalozi). To potvrđuje i naslov romana, te osobito središnja scena večere u mjesnom restoranu na kojoj se sastaju najvažniji predstavnici probuđenog srpstva, i u patriotskom deliriju iznose svoje teze o nužnosti i opravdanosti borbe za srpsku stvar u Bosni. Ponekad se kod takva pomnog razlaganja stavova i ideja čini da je riječ o neautentičnom, umjetnom govoru, s obzirom na to da je primjerice teže zamisliti kako mjesni policajac i bivši srednjoškolski profesor može prilikom svakodnevnog susreta tako vješto braniti složene ideje o svetoj mržnji ili pogubnosti modernog svijeta razuma.

No, kako je Noćno vijeće u najvećoj mjeri ipak filozofski roman ili roman ideja, takve su strategije sasvim očekivane. Naime, Karahasana više od psihologizacije likova govorom ili motivacije naracije zanimaju ideje i nacionalne mitologije, odnosno korijeni zla i načini na koje je ovdašnje tlo impregnirano da bi se sjeme moglo što bolje primiti. Zanimaju ga mehanizmi prenošenja ideologije, manipulacija i opijanje kolektivnim idejama, pa se u romanu, istina neizravno, pobija teza kako su vođe nacije i državni ideolozi isključivi krivci za rat, dok su svi ostali – sitni egzekutori, pomagači ili promatrači – zapravo nedužni i kao takvi će na sudu vremena biti amnestirani. Zlo se rađa u povijesno pogodnom trenutku u dobrano pripremljenim uvjetima, u rasadniku mračnih teza o zajedništvu, o izuzetnosti jedne nacije i jedne vjere, o opravdanosti svete mržnje i ubijanja u ime viših ciljeva, o izdaji kao nužnom produžetku prijateljstva, o politici razuma i politici srca, i slično.

Ideje s Gazimestana, iz Francuske 7 ili pak s vrela nacionalne pučke mitologije srpstva utjelovljuju ovdje likovi šefa policije, srpskog ideologa i bivšeg profesora sarajevskog univerziteta ili pjesnikinje Milijane. Tako na spomenutoj gozbi profesor govori: “Politika koju mi vodimo mora biti srpska, ona mora voditi računa ne samo o srpskim interesima nego i o srpskom karakteru, ona mora dolaziti iz duše srpskog naroda i voditi računa o komplikovanoj složenosti te duše”, dok Milijana recitira pjesmu: “miris lipe je slovenska duša/ slovenska je duša boje breze,/ Ili frula, kad je ljubav sluša./ Slovenska je duša ukus jeze.” Uistinu, Karahasan je već u toj sceni uspio izvrsno razotkriti kolektivne predodžbe i mitove o nad-narodu, misiji srpstva i slično, kojima će se pravdati i poništavati sve zlo koje će u budućnosti biti učinjeno. Razotkriva on i mnoge elemente ikonografije srpstva (mini esej o bradama), epske, plemenske obrasce i devetnaestostoljetne panslavenske mitove o slavenskom bratstvu i duši naroda. Nasuprot tome, preko raznorodnih elemenata kulture kao što su stanovanje, hrana, odnosi javnoga i privatnoga i sl., koji su stalni motivi i u Karahasanovim esejima, nastoji se obraniti pravo na nadnacionalni specifikum bosanskohercegovačkog identiteta.

U podtekstu Noćno vijeće, jasno, najavljuje rat koji će uslijediti nakon Simonova dolaska u kolovozu 1991., i u kojemu će fočanski muslimani pretrpjeti ponovno veliko stradanje, kao i 1942. kada su četnici poubijali na drinskom mostu sve muslimane koje su zatekli u gradu. Silazeći u zagrobni svijet pred kraj romana Simon susreće duše tih ubijenih muslimana, doznaje njihove strašne sudbine, te spoznaje koliko je lažan život u zaboravu, i koliko je važno da se prošlost upamti, jer “život koji je jednom postojao ne može se izbrisati niti zaboraviti”.

Teoretičar ili prozaist

Višeslojnost i polimorfnost Noćnog vijeća zasigurno traže pažljivija i promišljenija čitanja negoli su čitanja koja odgovaraju dobrom dijelu današnje domaće romaneskne produkcije. Pritom će zasigurno nekima biti zamorna ovakva konstrukcija koja u početku zavodi svjesno se koristeći elementima komercijalno potentnog žanra kakav je krimić, da bi zatim prešla u fantastiku i esejistiku koja traži poznavanje kulturnog i političkog konteksta. No, Karahasan i ovako nikada nije bio široko popularan pisac dopadljivog stylinga kojega zanima literarno redizajniranje svakodnevice, i koji stremi postati atraktivan ukras na policama građanskih dnevnih boravaka.

Majstorija njegova pisanja sastoji se prije svega u spretnom potezanju različitih konopaca priče, te u želji da se roman što je moguće više približi svojoj polifonijskoj ili dijaloškoj izvornoj naravi. U Noćnom vijeću on je najuspješniji u dionicama u kojima se značenja formiraju u semantičkim procijepima, u međuprostoru, sudaru ili preklapanju između različitih iskaza i ideja likova, te izmicanju banalnome u ocrtavanja nacionalnog bića. Slabija strana romana je u tome što se u konstruiranju malo toga prepušta slučaju, strasti pripovijedanja koja bi, moguće, neke likove odvela dalje od uloge zastupnika određene ideje ili bi učinila upečatljivijom scenu ulaska u onostrano. Stoga se ponegdje čini da su esejistički i teorijski diskurs nadmoćniji od onog fikcionalnoga, da se više konstruira negoli se pripovijeda, ili, rečeno u Lovrenovićevim pojmovima, da je teoretik nadmašio prozaistu. No, pošteno govoreći, uravnoteženost između različitih glasova koje u sebi – pomalo shizofreno – mora držati pripovjedač, prilično je rijetka i u romanima drugih autora. U višeglasju najčešće jače odzvanja ipak samo jedan glas.