Ovaj kratak uvod u zaista nepreglednu i složenu temu započinjemo možda pomalo neočekivanom referencom na Donnu Haraway, teoretičarku koja se rijetko pojavljuje u razmatranjima fotografije, no čija razmišljanja o tehnologijama gledanja mogu poslužiti kao odskočna daska za ocrtavanje nekih od osnovnih problema vezanih uz taj medij. Haraway ukazuje na intrinzičnu poveznicu između pogleda i moći, ističući kako su oči (bilo organske, bilo tehnološke) aktivni perceptivni sustavi koji određuju kako gledati, iz koje pozicije, koga ili što isključiti iz vidnog polja te tko polaže pravo na interpretaciju viđenog. Nemoguće je, dakle, govoriti o fotografiji (tehnološkom oku), a da pritom ne govorimo o moći, odnosno o tome tko ima moć da svoju perspektivu nametne kao dominantnu, pouzdanu i neutralnu.
Danas svijet konzumiramo kroz slike. Fotografije ne samo da su posvuda, već one nadopunjuju, verificiraju i ovjekovječuju stvarnost, pridajući svakom događaju – pa čak i onom najbanalnijem – auru mita. Teror fotografije, ako ga tako možemo nazvati, ne sastoji se samo u njenoj neizbježnoj sveprisutnosti i, posljedično, u uspostavi svojevrsnog optičkog panoptikona u kojem svi dobrovoljno participiramo. Naši strojevi, piše Haraway, sačinjeni su od Sunčeve svjetlosti – nalaze se posvuda, a gotovo su nevidljivi; lagani su, prozračni i mobilni – i kao takve teško ih je uočiti i na materijalnoj i političkoj razini. Nadzor je postao dijelom svakodnevice. No teror fotografije sastoji se i u tome da sâm doživljaj više nije dovoljan: pounutrili smo imperativ afirmiranja stvarnosti okom kamere te usvojili mentalni sklop koji svijet promatra kao niz potencijalnih fotografija (Susan Sontag to naziva “estetskim konzumerizmom”). Može se reći da fotografija atomizira društvenu stvarnost, svodeći je na bezbroj nepovezanih čestica koje je lako organizirati i kojima se može upravljati.
Pojava manjih, jednostavnijih za upotrebu, i jeftinijih fotoaparata te digitalne fotografije omogućila je ogromnom broju ljudi da medij doslovno uzme u svoje ruke i svijet oko sebe, kao i vlastiti život, pretvori u niz slika. No je li demokratizacija fotografije, o kojoj je pisao još Walter Benjamin, doista donijela ravnopravno sudjelovanje u procesima gledanja, reprezentacije i reprodukcije, ili je moć nad istima jednostavno postala više skrivena i neprimjetna? Kao primjer možemo navesti tzv. integrirano novinarstvo (embedded journalism), u kojem su fotoreporteri u ratnim zonama dio vojnih postrojbi, čime vojska iznutra kontrolira što će i kako biti prikazano. Naposljetku, pogled je uvijek pogled iz određene perspektive, a mogućnosti gledanja, kao i doseg pogleda, proizvod su društvenih odnosa, političkih i nacionalnih interesa te brojnih drugih faktora. Drugim riječima, kada govorimo o fotografiji i moći, moć se uvijek odnosi na kontrolu nad reprezentacijom, na svojevrsnu dramaturgiju, koja je na djelu čak i onda (ili možda osobito onda) kada je nismo svjesni. Daleko od toga da predstavlja stvarnost, odnosno objektivni vizualni dokaz određenog događaja – fotografija je već unaprijed obilježena ideologijom koja djeluje u pozadini i tako definira granice vidljivoga i razumljivoga (osim toga, upravo ideologija određuje što ćemo smatrati događajem, a zatim i događajem vrijednim bilježenja), zbog čega možemo ustvrditi da su fotografije interpretacija baš kao i slike, skulpture ili crteži, pogotovo ako uzmemo u obzir da se značenje dodatno pomjera sa svakom promjenom konteksta recepcije. Budući da ne predstavlja stvarnost kao takvu, već uvijek određenu stvarnost, fotografija se može koristiti u radikalno različite svrhe (od jačanja nacionalnog identiteta, manipuliranja javnim mišljenjem i uspostavljanja određenih ideala, do poticanja moralne osude, empatije ili čak intervencije) ovisno o diskurzivnom okviru u kojem se pojavljuje.
U ovom tematu pozabavili smo se fotografijom u službi institucija (kao što su vojska ili policija) koje imaju kontrolu nad konstruiranjem povijesti i sjećanja, ali i specifičnim strategijama kojima se uspostavlja normativni ljudski subjekt te etički stav. Davor Konjikušić prilagodio je svoj diplomski rad na Akademiji dramskih umjetnosti na temu odnosa fotografije i moći, koji je ujedno bio povod ovom tematu, te napravio intervju s Antigoni Memou, teoretičarkom fotografije i autoricom knjige Fotografija i društveni pokreti: Od globalizacije pokreta do pokreta protiv globalizacije. Krešimir Purgar ustupio nam je poglavlje iz knjige Preživjeti sliku (2010.) u kojem se bavi proizvodnjom događaja kroz režime vizualizacije koji nemaju ništa zajedničko s onim što i kako doista vidimo, nego se artikuliraju u jezicima slika i kulturalnim konstrukcijama. Tihana Bertek pak piše o etičkim implikacijama fotografija mučenja i konstrukciji ljudskog, utjecaju konteksta na značenje, te nejednakim odnosima moći koji bivaju afirmirani ulaskom fotografija ratnih zločina u muzeje. Konačno, Lea Vene se u svom tekstu dotiče etike slike, odnosno etičke odgovornosti fotografa, izlaganja i reprezentiranja drugih te mogućnostima autorefleksije, pri čemu je fokus na vizualnoj antropologiji, pogotovo radu Jayja Rubyja