Fotografije ljubitelja fotografiranja

U znaku “retroizma” odigrava se bit povijesnog odnosa umjetnosti i svijeta. Posvuda su vidljivi simptomi takve hermeneutičke situacije.

(Ž. Paić, Figure otpornosti)

Retroizam je prva pomisao pri pogledu na izložene fotografije. Dapače, one nas prisjećaju i na retro frazu – gole ženske. Izraz iz ne tako davne prošlosti, doba naših roditelja, doba djetinjstva. Taj idiom nije označavao neodjevene žene, nego njihove fotografije. Iako na prvi pogled ne zvuči bivše, danas rijetko tko tako kaže ako želi označiti neodjeveno žensko tijelo. Ili, u svijetu likovnosti – akt. Danas je ženski akt kao takav odavno ad acta. Danas, da bi on bio zanimljiv, nužno je ugraditi ga u neki kontekst, ili nad njime činiti neku intenzivnu radnju, ili bar predočiti misao na takvu radnju. Granice slobode pomiču se, to je prirodni razvoj, pitanje je pridonosi li sveprisutnost nagih tijela i trend obnaživanja povećanju prisutnosti erotike u današnjem svijetu?

Sociolozi i umjetnici tom će pitanju pristupiti različito. Dok će prvi teoretski elaborirati fenomen, jer prevodeći pornografiju kao erotiku bez emocija lako je uključiti je u svekolikost pornografije i na ostalim planovima, uprizorenoj u potrošačkoj današnjici, u estradizaciji okolnosti svakodnevnog života. Pa tako u kontekstu vječnog sukoba duhovnog i materijalnog, ovaj drugi osvaja poen – veća kupovna moć, veća mogućnost imanja, nadvladava, potire, oduzima prostor, smanjuje nužnost maštanju upućenom k predmetu želje. S druge strane, umjetnici će primjerom oslikati svoje viđenje – oni koji uspijevaju, kao i oni koji ne uspijevaju konzumirati seks, jednako su danas daleko od dubljeg prožimanja sebe i predmeta svoje želje, objašnjava sveprisutan fenomen Houelbecq u romanu Širenje prostora borbe.

Koncept umjesto fotografskih kvaliteta

Izložba fotografija pod imenom Iz arhive Oskara H. sastoji se od dvadesetak ženskih aktova koje je tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća snimio Oskar H. (tajnom ostaje njegovo prezime), a nakon njegove smrti izabrao i za izložbu pripremio Jasenko Rasol.

Citiram Rasolove riječi iz kataloga: “…Do arhiva dolazim slučajno. Na poziv jednog od nasljednika koji procjenjuje da taj dio ostavštine može biti zanimljiv jedino fotografu”.

Dotičnu vremensku lokaciju određuju elementi koje prepoznajemo kao oznaku doba – interijeri prostorija, frizure žena i njihovo držanje, neosunčanost intimnih dijelova odaje modu kupaćih kostima, tretman Venerinog brežuljka, i tako dalje.

Da je kojim slučajem u pitanju izložba ambalaže komercijalnih proizvoda tog vremena, također bismo ga uspjeli locirati, no imali bismo samo nostalgično estetski doživljaj; ove fotografije u nama uspravljaju cjelovitiji dojam – na znatno sveobuhvatnijem planu omogućuju usporedbu prošlog i sadašnjeg vremena. Jer je na njima moguće pročitati i nešto osim vidljivog, a to je pristup prema modelima, pristup što proizlazi iz odnosa prema životnim detaljima, iz odnosa što ga je generiralo upravo to doba.

Rijetke su prilike da u fotografskoj izložbi ne analiziramo fotografske kvalitete autora, nego ponajprije koncept. A rijetko je kada on toliko zaokružen. Naime, predstavljeni primjer, koji pripada vrlo materijalnom, konkretno polupornografskom svijetu, oslikava nešto sasvim drugo – gotovo opipljiv dojam prošlog vremena momentalno uspostavlja svijest o uvjetima estetike današnjice.

Tim više što ambijent kavane u potpunosti odgovara motivima izložbe.

U vezi s time sam autor kaže da je kavana mjesto gdje se dolazi piti i pušiti, a ne gledati fotografije i da gledatelj nema neometan, fluidan pristup fotografijama. I da je umjetnikovo pristajanje na tu situaciju manje ili više pornografsko.

Traženje namjere iza odslikanog

Na digitalnim printevima (60 x 90 cm) pronađenih dijapozitiva vidljiva je tehnička nesavršenost, vrijeme koje je prošlo na njima je ostavilo tragove; te tragove Rasol nije čistio, samo ih je povećao i zakucao čavlićima na zid.

Slike golih žena, snimljene u situaciji ateljea, spavaće ili dnevne sobe. Ambijent brižljivo odabran s obzirom na pozu ili izraz, dojam kojeg pojedina žena ostavlja u skladu je s uzorkom tapeta ili mustrom posteljine. Na primjer: tamnocrveni zastor s cvjetnim uzorkom u pozadini, ima odgovor u tamnocrvenom prozirnom tilu prebačenom preko obnaženog tijela modela, u rukavicama iste boje, tamnocrvenom ogrlicom od umjetnih perli, bordo halterima što pridržavaju najlonske čarape, pa čak je i ruž za usne iste nijanse. Ili: potpuno naga žena ima samo crno-bijele lakirane cipelice, stoji ispred zida na kojem su nalijepljeni reklamni turistički plakati što pozivaju na putovanja u egzotične zemlje, kraj nje putni kovčezi s etiketama avionskih kompanija.

To nisu umjetničke fotografije, nego fotografije ljubitelja, ne samo tih žena nego i ljubitelja fotografiranja. To što sve one u kameru gledaju kao da iza nje stoji netko njima drag, nećemo ovdje temeljitije istraživati. Iz njih, međutim, izvire svojevrsna autentičnost, izravna komunikacija Oskara i njegovih modela koja kao da je svjesna medija fotoaparata, ali ga ne uzima ozbiljno na pretenciozan način. Apsurd je da se ta pretenzija – poza i ambijent – itekako vidi, no ona nije opterećujuća, na kraj pameti nam nije da tražimo neku veliku namjeru iza odslikanog, ne, Oskar je samo odgovarao onome kako je mislio da to treba izgledati. I upravo možda zahvaljujući toj iskrenosti, fotografije postaju izvanserijske. Lako je pretpostaviti da je on to radio kroz duže razdoblje, da je to bio dio njegova života. Pa Rasolov izbor iz arhive Oskara H. pomalo postaje i Oskarov portret.

Predstaviti razmak vremena

Dojam što nam se također nameće gledajući fotografije gotovo je neuhvatljiva finoća u strukturi. Počevši od strukture krupnog zrna, preko strukture izbora motiva, njegova smještanja u ambijent, prožimanja modela i okoline, uhvaćenog izraza topline (s jednim izuzetkom), gotovo dječja uronjenost u sam čin fotografiranja, do finoće u strukturi zaokruženosti cijelog predstavljenog svijeta, pa možda čak i svjetonazora, izbora načina postojanja, pa onda konačno i finoće strukture prepoznavanja svijeta kakvog više nema.

Krupno zrno nastalo pri postupku povećavanja, običan papir, izostanak okvira i stakla, čavlićima zakucane fotografije, elementi su koji svjedoče dokumentarnosti; autorska koncepcija koja ne bježi od nesavršenosti nego upravo na njima gradi opći dojam, prema principu: istaknuti ono što poželite skriti. Taj je princip ovdje, kao i sve ostalo, korišten s namjerom. Ništa nije slučajno, i zadimljenost prostora, i mladost posjetitelja kavane, i centar grada i buka novog vremena, sve je upregnuto s jednom namjerom – predstaviti razmak vremena. Predstaviti epohu kojoj smo svjedočili “odozdo”, iz dječje perspektive, potajno okretanje duplerice Starta, prvo fotografsko ime bilo je: Jozo Četković.

Ta prošlost na povećanim printevima anonimnog fotoamatera uspravlja usporedbu: ondašnja mizanscena predstavljena uglavnom mlađim posjetiteljima galerije/kafića, oslikavajući čežnju, želju ili afinitet uvijek iste provenijencije, uspijeva potaći na razmišljanje o oblicima predstavljanja te iste želje danas. Ona služi kao ogledalo u kojem posjetitelji, potpuno uronjeni u okvire sadašnjosti, imaju priliku ogledati, precizno izolirati elemente koji određuju trenutan okvir pojavnosti što ih okružuje.

Zadržati naivnost

Međutim, ne pita se Rasol kamo sve ovo ide, ne kaže da je u mogućnosti viđenja golih bajnih djeva na svakom koraku nestalo potrebe za otkrivanjem skrovišta odraslih ili nužnosti erotskih maštarija, niti da je ranije bilo manje interesa za raznorazne pristupe tijelima i tjelesnosti, nego ogledalom prošlosti oslikava trenutan prolazak. Istraživanje arhive ne služi dokazivanju kvalitete prošlih vremena, nego preciznijem očitavanju današnjice.

No čak je i pretenzija ozbiljnosti tog pothvata uspješno otklonjena duhovitošću, duhovitošću prepoznatom i predstavljenom bez namjere podsmješljivosti. Ona izvire iz pojedinih aktova, pa i iz cijelog prostora; duhovitost koju ne doživljavamo kao pričanje vica, ni na što se ne upire prst, duhovitost nalazimo u naivnoj vedrini, no takvu bismo naivnost rado poželjeli zadržati, kao što bi slikar često poželio crtati slobodno, izravno ili naivno kao što čini dijete. Pronalazimo duhovitost kojoj se ne možemo smijati, nego nas ona može razveseliti, pa i nasmijati.

Prepoznati i ne dirati, nego predstaviti, pa onda to upregnuti u vlastiti naum, ne bi li se time označilo nešto bitno u cilju razvoja poimanja sadašnjosti, predstavlja najveće dostignuće ove izložbe.