Alen Sućeska  

Fragmentacija socijalne svijesti

Otkako je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u osnovne škole uvelo obavezni program zdravstvenog odgoja, na noge se digao popriličan broj hrvatskih građana, duboko revoltiran činjenicom da će se djecu u školama učiti o kontracepciji, spolnim bolestima i – što je većinu tih građana najviše razgnjevilo – toleranciji različitih seksualnih orijentacija, manjinskih naspram “normalne” heteroseksualne orijentacije. Svjedočili smo prosvjedima i protuprosvjedima, povorkama, javnim raspravama, dramatičnim izvještajima iz škola, no čitava je priča kulminirala u zadnjih par tjedana s dva događaja: prvo, s inicijativom U ime obitelji koja traži da se u Ustav RH unese stavka prema kojoj se brak određuje kao zajednica muškarca i žene; drugo, s presudom Ustavnog suda prema kojoj su program i sadržaj novouvedenog zdravstvenog odgoja, u suštini, protuustavni jer onemogućuju roditeljima da “samostalno odlučuju o odgoju svoje djece” (iako se u presudi ne radi o “zabrani” zdravstvenog odgoja, eksplicite se poziva na opisano “pravo roditelja”).

Većina je liberalnih medijskih komentatora ove događaje popratila s određenom mješavinom nevjerice i zgražanja. Činjenica je da su epiteti “homofob”, “primitivac”, “katotaliban” i sl. poprilično prikladni za opis osnovnih karakternih crta pripadnika tog novoformiranog “pokreta” desnice, no njihov je problem to što ostaju na površini stvari te jedan značajni društveni fenomen ostavljaju nerazjašnjenim. Iz marksističke perspektive mnogo su bitnija pitanja koja ciljaju na historijsku analizu socioekonomskih uvjeta koji su doveli do ovakve masovne ideološke manifestacije socijalne svijesti, rezultirajući mobilizacijom kojoj progresivne društvene struje u Hrvatskoj mogu zavidjeti. Takva pitanja ujedno nadilaze okvire subjektivnih refleksija ciljajući na objektivnu analizu iz koje bi se možda mogle izvući i neke pragmatične političke pouke.

Prava ili lažna svijest? Umjesto silnih epiteta, svjetonazor proponenata inicijative U ime obitelji i sličnih slobodno možemo nazvati klerofašizmom u malom, utvrdivši time sadržaj socijalne svijesti o kojoj govorimo: nacionalizam, latentni ili eksplicitni rasizam, šovinizam, često ortodoksna religioznost, “sveta” vrijednost tradicionalne obitelji (što je, naravno, bitno za ovu priču) itd. No forma te svijesti nešto je kompleksniji problem. Budući da se većinom radi o radništvu (klasni profil pripadnika ove društvene “skupine” – široko uzevši – većinom je onaj niže srednje i niže klase), možda bi se moglo zaključiti da se radi o “lažnoj svijesti”; no problem s konceptom lažne svijesti je to što on podrazumijeva određene ontološke pretpostavke (dihotomiju “otuđene” lažne svijesti nasuprot “istinskoj”, “pravoj” svijesti), kao i profetsko idealističke zaključke (emancipacije te svijesti kroz određenu vrstu samospoznaje). Da toliki broj radnika dijeli takav svjetonazor bolje je objasniti fragmentacijom socijalne svijesti koja sprečava razvoj koherentnog uvida u društvo kao cjelinu. Konačni je rezultat nesposobnost radničke klase da prepozna i artikulira svoje vlastite interese, što dovodi do toga da prihvaćaju one ideje koje parcijalno “objašnjavaju” njihovu klasnu poziciju (zajedno sa svim njezinim egzistencijalnim posljedicama), a koje su u njihovom miljeu nositelji određenoga socijalnog prestiža – poput homofobije ili ksenofobije.

Proizvodnja fragmentirane svijesti Historijski, takva je fragmentacija socijalne svijesti u Hrvatskoj otpočela još i prije raspada Jugoslavije, krajem 80-ih godina kada su etničke tenzije počele rasti. Preširoka je tema ovdje ulaziti u pitanje jačanja nacionalizama u Jugoslaviji u to vrijeme, no može se ukratko reći da su sve veći ekonomski i socijalni problemi od strane političkih elita tumačeni kao posljedice nacionalnih podjela i razlika, a ne makroekonomske politike na razini SFRJ-a te stanja na svjetskom tržištu, što je raison d’etre koji je malo-pomalo ustanovljen kao dominantan diskurs. Raspadom Jugoslavije i početkom rata to je postala dominantna ideologija u svim bivšim federativnim republikama koju su inkorporirale i praktično provodile sve socijalne institucije, od države i državnih aparata, do crkve, obrazovnih institucija te medija. Tako je ideološka čistka u Hrvatskoj 90-ih za ne-hrvatsko proglašavala sve što je imalo ikakve veze sa samoupravljanjem, socijalizmom i radničkom klasom, odnosno, sve što nije objeručke i zatvorenih očiju prihvaćalo “svjetlo na kraju tunela” liberalne demokracije i slobodnog tržišta, glavni par ideologema hrvatskog sna o neovisnosti. Za to je vrijeme privatizacijom uništeno gotovo svako javno poduzeće ili industrija, od čega su danas ostali ostaci ostataka. Ono čemu svjedočimo ovih dana posljedice su sustavne proizvodnje takve socijalne svijesti u tom periodu, svijesti koja očito – iako nije dominantna u mjeri u kojoj je to bila 90-ih – i dalje vrlo visoko kotira na hrvatskom ideološkom tržištu te utoliko predstavlja jednu od najvećih društvenih snaga na socijalnoj sferi. Prema tome, raspravljamo li o tom obliku socijalne svijesti, a ne o spornoj inicijativi, tada uvođenje zdravstvenog odgoja nije uzrok njezine pojave, već tek povod.

Uz tu historijsku stranu priče koja objašnjava nastanak samog tog homofobnog narativa (koji je, dakle, samo dio spomenutog mnogo šireg narativa, odnosno, svjetonazora), uzrok koji je imao ulogu “okidača” ekonomske je naravi. Naime, to da se tradicionalna bračna zajednica smatra “ugroženom” nije tek ideološka fantazma, nego je realno stanje stvari od početka krize ne samo u Hrvatskoj, već i u svim krizom pogođenim društvima. Nezaposlenost, dugovi, financijska neizvjesnost itekako su razumljivi materijalni razlozi za veću “opreznost” spram sklapanja braka – zbog čega ih se sklapa sve manje – te za nastanak tenzija među parovima koji već jesu u braku – zbog čega je razvoda sve više. Jer koliko god eklezija pjevala o ljubavi i Bogu, težak je svaki suživot bez para. Ono, pak, što jest ideološka fantazma je tumačenje takvog stanja stvari ne njegovim realnim materijalnim i ekonomskim uzrocima (što bi dovelo do prozivanja skroz drugih krivaca za to stanje), nego vanjskim faktorima objektivno vezanima za samu stvar jedino svojom ideološkom suprotstavljenošću regresivnom svjetonazoru o kojem je ovdje riječ.

Građansko društvo kao ideološki aparat Jedan od najboljih teorijskih okvira za tumačenje ideološke borbe ovakvog tipa (ne samo ove koja se odvija danas, nego i one u zadnjih par desetljeća o kojoj je bilo riječi gore) te njezine dinamike može se naći u Antonija Gramscija i njegovom konceptu hegemonije. Hegemonija se svodi na veberovski monopol sile otjelovljen u institucijama koje se izravno povezuju s državom (policiji i vojsci), s jedne strane te na ideološko vodstvo u sferi “građanskog društva”, s druge. Građansko društvo se u liberalnom tumačenju uobičajeno svodi na “demokratske institucije” koje su u potpunosti odvojene i nezavisne od države te ono stoga čini polje “slobodne” artikulacije raznih socijalnih skupina i političkih snaga (što je upravo karta na koju igra inicijativa U ime obitelji, pozivajući se na svoje “demokratsko pravo” da institucionalnim putem svoje mišljenje “demokratski” uspostavi kao općevažeće). No, za Gramscija, građansko je društvo organski povezano s državom: ono predstavlja svojevrstan prvi “rov” vladavine buržoazije koje djeluje kao socijalna baza njezine političke moći. Ukoliko se dogodi da taj prvi “rov” padne, iza njega se otkriva istinska građevina i konačni čuvar političke moći buržoazije: država sa svojim sredstvima prisile.

Hrvatska je buržoazija, dakle, 90-ih uspostavila svoje ideološko vodstvo u sferi građanskog društva. Ono čemu svjedočimo danas jest ideološka ugroženost jednog od ključnih ideologema tog vodstva – svetosti tradicionalne obitelji – koja se manifestira u masovnoj mobilizaciji unutar građanske sfere. Devedesetih godina je funkcija tadašnje ideološke borbe (koja nije ni bila neka “borba” s obzirom na jedva postojeći otpor) bila konsolidacija klasne vladavine te ideološka legitimacija kapitalističkog režima (što je bio sastavni dio njegove uspostave); fenomeni koji su se odvijali zadnjih mjeseci (uključujući, primjerice, priču sa ćirilicom u Vukovaru) također imaju uobičajenu funkciju održavanja postojeće ekonomske baze prenošenjem socijalne važnosti, koja bi se potencijalno mogla fokusirati na ekonomska pitanja, na pitanja – u ovom slučaju – braka i obitelji. No dodatan i nimalo manje važan faktor jest korist koju HDZ kao konzervativna stranka u opoziciji iz ovakve praktične mobilizacije socijalne svijesti može požeti na sljedećim parlamentarnim izborima pa svakako nije za isključiti i HDZ-ovu (financijsku i inu) uključenost u projekt inicijative. Naravno, devedesete i nedavni događaji samo su donekle analogni (ideološki-sadržajno i formalno, no nikako i u socijalnim razmjerima i posljedicama).

Dakle, ono čime se ljevica mora baviti nisu samo manifestacije fragmentirane socijalne svijesti (što, dakako, nikako ne znači da se protiv homofobije ne treba borit); ona se u konačnici mora baviti upravo takvom sviješću, mapirajući njezinu ideološku strukturu te njezinu materijalnu pozadinu te, temeljem iz toga proizišlih uvida, pružanjem vlastitog protuhegemonijskog ideološkog projekta. Pritom se ne radi jednostavno o vrijednostima ili idejama koje valja zastupati, nego, štoviše, o cjelovitom i koherentnom svjetonazoru koji je sposoban socijalnu strukturu sagledati u njezinoj cijelosti, ne stvarajući fantazme koje prekrivaju njena proturječja. Slijedi li se Gramscija, može se reći da se radi o stvaranju jednog novog “jezika” – što ne znači zagovaranje nekakve idealističke “diskurzivne emancipacije”, već konstrukciju hegemonijskog projekta u kojem su ideološka borba i politička borba organski povezane