Francuska oporuka

Još kao dijete, shvaćao sam da je taj vrlo osobit osmjeh za svaku ženu predstavljao malu čudnovatu pobjedu. Da, bila je to kratkotrajna osveta za razočaranja, za prostaštvo muškaraca, osveta zbog rijetkih lijepih i istinitih stvari na ovome svijetu. Da sam to u ono doba znao reći, takav bih osmjeh nazvao “ženstvenošću” ... Ali moj je jezik tada bio još odveć konkretan. Bilo mi je dovoljno da u našim foto albumima pregledam ženska lica i na nekima od njih pronađem taj odraz ljepote.

Jer žene su znale da kada žele biti lijepe, nekoliko sekundi prije nego ih zaslijepi bljeskalica foto aparata, valja izgovoriti te tajanstvene francuske slogove čiji je smisao malo njih poznavalo: “pe-tite-pomme...”. Kao nekom čarolijom, usta su, umjesto da se razvuku u razdraganom blaženstvu ili zgrče u bolni izraz nalik cerenju, oblikovala taj dražesni oval. Lice bi od njega posve zasjalo od sreće. Obrve bi se lagano svinule u luk, oval obraza bi se izdužio. Dok su govorile “petite pomme”, sjena neke jedva primjetne sanjarske blagosti zamutila bi pogled i ublažila crte lica, ostavljajući da na fotografskoj snimci lebdi prigušena svjetlost prošlih dana.

Ta fotografska čarolija zadobila je povjerenje najrazličitijih žena, čak i one moskovske rođakinje, na primjer, na jedinoj snimci u boji u našim albumima. Bila je udana za diplomata, a govorila je ne stišćući zube i uzdišući od dosade čak i prije no što bi vas poslušala. No, na fotografiji sam odmah jasno uočio učinak “male jabuke”.

Zapažao sam njezin odraz i na licu te bezlične provincijalke, nepoznate tete čijeg smo se imena prisjećali samo kad se govorilo o ženama koje su nakon krvoprolića posljednjega rata ostale bez muža. Čak je i Glaša, naša rođakinja sa sela, na rijetkim fotografijama koje su nam od nje ostale isticala taj čudesni osmjeh. Konačno, postojalo je cijelo mnoštvo mladih rođakinja koje su pućile usne pokušavajući tijekom nekoliko beskrajnih sekundi zadržati tu kratkotrajnu francusku čaroliju. Mrmljajući svoj “petit pomme” vjerovale su još da će im budući život biti protkan samo takvim trenucima dražesti...

Iz te povorke pogleda i lica, tu i tamo pojavljivalo bi se lice žene pravilnih i profinjenjih crta lica i velikih sivih očiju. U najstarijim albumima, dok je još bila mlada, njezin se osmjeh natapao tajnim šarmom “male jabuke”. Zatim, s godinama, u sve novijim albumima iz našega doba, taj je izraz lica bio zasjenjen, prevučen velom melankolije i jednostavnosti.

Upravo je ta žena, ta Francuskinja izgubljena u snježnom bespuću Rusije, poučila ostale žene toj riječi koja je uljepšavala. Bila je to moja baka s majčine strane... Rođena je u Francuskoj, početkom stoljeća u obitelji Norberta i Albertine Lemonnier. Tajna “male jabuke” bila je vjerojatno prva očaravajuća legenda našeg djetinjstva. A isto tako i jedna od prvih riječi ovoga jezika koji je moja majka u šali nazivala – “tvoj bakinski jezik”...

*

... Baka je u našim očima bila neka vrsta božanstva, pravedna i dobrohotna, uvijek vjerna sebi i savršeno spokojna. Njezina osobna povijest, koja je odavno prerasla u mit, postavljala ju je iznad boli običnih smrtnika. Ne, nikada nismo vidjeli ni jednu njezinu suzu. Tek bolno grčenje usana, lagani drhtaj koji bi prošao obrazima, brze treptaje oka...

Toga smo ljeta sjedili u njezinu stanu na tepihu prekrivenom komadima zgužvanoga papira i predavali se strastvenoj igri: izvlačili smo kamenčiće umotane u bijele i šarene svjetlucave papire, uspoređivali ih – bio je tu čas odsjaj kvarca, čas oblutak, gladak i ugodan na dodir. Na papirima su bila napisana imena koja smo, u našemu neznanju, smatrali zagonetnim mineraloškim nazivima: Fécamp, La Rochelle, Bayonne... U jednom od šarenih papirića, otkrili smo čak i komadić hrapavog željeza na kojem su se vidjeli tragovi hrđe. Vjerovali smo da je ime tog neobičnog metala bilo: “Verdun”... Nekoliko komadića iz te kolekcije ubrzo je bilo razbacano. Kad je baka ušla u sobu, igra je upravo trenutak ranije poprimila malo brži tijek. Svađali smo se oko najljepših dijelova, isprobavali njihovu čvrstoću udarajući ih jedne o druge, a ponekad ih i lomili. One koji su nam se činili ružnima - kao na primjer “Verdun” - bacili smo kroz prozor, među gredice dalija. A nekoliko smo papirića poderali...

Baka se ukočila nad tim bojnim poljem posijanim bijelim zgužvanim lopticama. Podigosmo pogled. Izgledalo je kao da su se njezine sive oči natopile suzama – samo da bi nam taj bljesak iz oka učinile nepodnošljivim.

Ne, naša baka nije bila bezosjećajna božica. I ona je, dakle, mogla biti žrtvom nelagode, nagle tjeskobe. Ona, za koju smo vjerovali da tako odmjereno proživljava svoje mirne dane, čak bi i ona ponekad kliznula do ruba suza!

Od toga mi de ljeta bakin život otkrio u novim neočekivanim naličjima. I u svakom slučaju mnogo osobnijim.

Prije se njezina prošlost svodila na nekoliko talismana, obiteljskih relikvija, poput one svilene lepeze koja me podsjećala na tanki list javora, ili pak one slavne “torbe s Pont Neufa”. Obiteljska legenda kaže da ju je na tome mostu našla Charlotte Lemonnier, u to doba četverogodišnja djevojčica. Trčeći ispred majke, djevojčica se naglo zaustavila i uzviknula “torba!”. Nakon pola stoljeća, njezin je zvonki glas još odjekivao, oslabljen poput jeke, u gradu izgubljenom usred ruskog beskraja, pod stepskim suncem. A u toj torbi od svinjske kože i s pločicama plavog emajla na poklopcu, moja je baka čuvala svoju kolekciju kamenčića iz davnih vremena.

Ta je stara torba označavala jednu od prvih bakinih uspomena, a za nas je ona predstavljala bajkoviti svijet njezina sjećanja: Pariz, Pont Neuf... Začuđujuća galaksija koja je nastajala i koja je pred našim zatravljenim pogledom iscrtavala još mutne obrise.

Uostalom, među tim ruševinama prošlosti (sjećam se čulnosti s kojom smo mazili pozlaćene i glatke rubove ružičastih knjiga: Sjećanja jedne pudlice, Sestra Smotanka...) postojala su još starija svjedočanstva. Ona fotografija uslikana već u Sibiru: Albertine, Norbert i ispred njih na umjetnom postolju, kakav i jest uvijek namještaj kod fotografa, na nekoj vrsti vrlo visokog okruglog stolića – stoji Charlotte, dvogodišnje dijete, s kapicom ukrašenom čipkom i haljinom kao u lutke. Ta slika na debelom kartonu, s imenom fotografa i medaljama koje je dobio, jako nas je zanimala: “Što je zajedničko toj zanosnoj ženi, čista i profinjena lica koje su okruživali svileni uvojci, s tim starcem čija je bijela brada podijeljena u dvije krute pletenice, nalik morževim kljovama?”

Već smo znali da je taj starac, naš pradjed, imao dvadeset šest godina više od Albertine. “Pa to je kao da se oženio vlastitom kćerkom!” uvrijeđeno mi je govorila sestra. Taj nam se brak činio nezdravim. Sve naše školske knjige obilovale su pričama o brakovima između mlade djevojke bez miraza i bogata starca, škrtog i pohlepnog za mladošću, do te mjere da nam se svaka druga bračna veza u buržuaskom društvu činila nemogućom. Prisiljavali smo se u Norbertovim crtama otkriti neku razvratnu pakost, loše skrivenu grimasu zadovoljstva. No njegovo je lice ostajalo jednostavno i iskreno poput lica neustrašivih istraživača na ilustracijama knjiga Julesa Vernea. Osim toga, taj je starac duge bijele brade u to doba imao tek četrdeset osam godina...

A Albertina, pretpostavljali smo žrtva buržoaskih običaja, uskoro će se naći na kliskom rubu otvorena groba u koji već padaju prve lopate zemlje. Ona će se takvom žestinom boriti protiv ruku koje je nastoje zadržati, vikat će tako prodorno da će čak i pogrebna povorka Rusa, na tom groblju dalekoga sibirskoga grada, time biti zaglušena. Naviknuti na tragični bljesak pogreba u njihovoj domovini, na bujice suza i patetična naricanja, ti će ljudi ostati skamenjeni pred izmučenom ljepotom mlade Francuskinje. Ona će se otimati iznad groba vičući na svojem zvučnom jeziku: “Bacite i mene! Bacite me!”

Ta strašna žalopojka dugo je odjekivala u našim dječjim ušima.

– Možda je ona ... možda ga je voljela... reče mi jednoga dana moja starija sestra. I pocrveni.

No, više od uvredljivoga braka Norberta i Albertine, na toj fotografiji s početka stoljeća, moju je znatiželju budila Charlotte. Naročito njezini goli nožni prsti. Običnom ironijom sudbine ili nekom nehotičnom koketerijom, ona ih je jako skvrčila prema stopalima. Taj bezazleni detalj davao je inače sasvim običnoj fotografiji neko posebno značenje. Ne znajući izraziti misao, zadovoljio sam se time da ponavljam sanjivim glasom: “Ta mala djevojčica koja stoji, ne zna se zašto, na tom smiješnom okruglom stoliću, toga zauvijek nestaloga ljetnog dana, 22. srpnja 1905., u samom srcu Sibira. Da, ta sićušna Francuskinja koja je toga dana slavila drugi rođendan, to dijete koje gleda fotografa i nesvjesnom kretnjom grči nevjerojatno male nožne prste omogućivši mi tako da uđem u taj dan i osjetim njegovo vrijeme, klimu, boju...”

Zatvarao sam oči koliko mi se tajna te dječje prisutnosti činila omamljujućom.

To dijete bila je... naša baka. Da, bila je to ona, žena koju smo te večeri vidjeli kako se saginje i u tišini skuplja komadiće kamenčića razbacane po tepihu. Začuđeni i posramljeni, sestra i ja smo se uspravili, leđima okrenuti zidu, ne usudivši se izustiti ni riječi isprike niti pomoći našoj baki da pokupi te razasute talismane. Pretpostavljali smo da iza tih spuštenih vjeđa sjaje suze...

Dok smo te smo večeri igrali tu bogohulnu igru, vidjeli smo ne više dobroćudnu vilu iz davnina koja nam je pričala priču o Modrobradom ili o Trnoružici, nego ranjivu i osjetljivu ženu usprkos svoj njezinoj duševnoj snazi. Bio je to za nju tjeskobni trenutak u kojem se odrasla osoba izdaje, dozvoljava da se pokaže njezina slabost, osjeća se kao goli kralj u pozornim dječjim očima. Tada ta odrasla osoba podsjeća na hodača po žici koji je upravo napravio krivi korak i kojeg tijekom nekoliko sekundi neravnoteže zadržava samo pogled gledatelja kojemu je i samome neugodno zbog te neočekivane moći...

Baka je zatvorila “torbu s Pont Neufa”, odnijela je u svoju sobu i pozvala nas za stol. Nakon kratkotrajne tišine, počela je govoriti jednoličnim smirenim glasom, na francuskom, nalijevajući nam čaj uobičajenim pokretima:

– Među kamenjem koje ste bacili bio je i jedan koji bih rado ponovno pronašla...

I dalje tim neutralnim tonom, i dalje na francuskom, iako smo tijekom obroka (zbog prijatelja ili susjeda koji su često dolazili nenajavljeni) veći dio vremena govorili ruski, ona nam je prepričavala mimohod Velike vojske i povijest malog smeđeg kamena nazvanog “Verdun”. Jedva smo shvatili smisao njezine priče – zapravo, obuzdao nas je ton njezina glasa. Naša nam je baka govorila kao odraslim osobama! Vidjeli smo lijepog časnika s brkovima kako se izdvaja iz pobjedničke povorke, dolazi do mlade žene stisnute usred ushićene gomile i daje joj mali komad smeđega metala...

Nakon večere, naoružan baterijskom svjetiljkom, uzalud sam kao češljem pretraživao fino tlo pod dalijama pred našom zgradom, “Verduna” nije bilo. Našao sam ga sutradan ujutro, na pločniku – mali željezni komadić okružen nekolicinom opušaka, krhotinama stakla i hrpicama pijeska. Dok sam ga gledao izgledao je kao da se izdvaja iz tog banalnog okruženja, nalik na neki meteorit koji dolazi iz nepoznate galaksije i koji se gotovo stopio sa šljunkom na cesti...

*

I tako smo naslutili suze koje je skrivala naša baka i u njezinu srcu predosjećali postojanje tog dalekog francuskog ljubavnika koji je prethodio našem djedu Fjodoru. Da, gizdavog časnika Velike vojske, čovjeka koji je u Charlottin dlan stavio komadić hrđe “Verdun”. To nas je otkriće uznemirilo. Osjetili smo se sjedinjenima s našom bakom, povezanima tajnom koju možda nitko drugi u obitelji nije znao. Iza datuma i dogodovština obiteljske legende, slušali smo kako, u sadašnjosti, izvire život u svoj svojoj bolnoj ljepoti.

Uvečer smo se pridružili našoj baki na malome balkonu u njezinu stanu. Prekriven cvijećem, balkon je izgledao kao da visi iznad tople izmaglice stepe. Usijano sunce bakrena odsjaja dodirnulo je obzor, na trenutak se tamo neodlučno zadržalo i zatim naglo zašlo. Prve su zvijezde zatreperile na nebu. S večernjim povjetarcem do nas su se uspinjali snažni prodirni mirisi.

Šutjeli smo. Naša je baka još za dana krpala bluzu koja joj je bila rasprostrta u krilu. Zatim, kada se zrak natopio ultramarin plavom tminom noći, podigla je glavu i ostavila svoj rad, pogleda izgubljenoga u maglovitoj daljini ravnice. Ne usuđujući se prekinuti njezinu tišinu, s vremena na vrijeme smo je kradomice pogledavali: hoće li nam se ponovno povjeriti, reći nam još veću tajnu, ili će nam, kao da ništa nije bilo, pod lampom s tirkiznim sjenilom, pročitati nekoliko stranica Daudeta ili Julesa Verna koji su bili česti pratioci naših dugih ljetnih večeri? Ne htjevši si priznati, vrebali smo njezinu prvu riječ, njezinu intonaciju. U našem očekivanju – očekivanju gledatelja koji promatra hodača na žici – miješale su se prilično okrutna znatiželja i nejasna nelagoda. Imali smo dojam da spremamo klopku toj ženi koja se sama našla s nas dvoje.

Međutim, činilo se da ona nije čak ni primijetila našu napetost. Nije pomicala ruke s koljena, njezin se pogled utapao u prozirnosti neba. Osmjeh joj je obasjavao usne...

Malo pomalo prepuštali smo se toj tišini. Nagnuti nad ogradu, razrogačili smo oči pokušavajući gledati u nebo što je dalje moguće. Balkon je lagano posrtao, izmičući pod našim nogama i počinjao lebdjeti. Obzor se približio kao da smo se kroz noćni zrak bacili prema njemu.

Iznad njegove smo linije nazirali blijedo prelijevanje – nalikovalo je svjetlosnim iskricama malih valova na površini rijeke. Ne vjerujući očima, temeljito smo istraživali tamu koja je obavijala lebdeći balkon. Da, velika površina tamne vode svjetlucala je na dnu stepe, uspinjala se i širila oporu svježinu velikih kiša. Njezina se površina postupno obasjavala mutnom zimskom svjetlošću.

Tada smo vidjeli kako iz te fantastične crne plime izlaze konglomerati zgrada, tornjeva katedrala, stupova uličnih svjetiljki – ukratko, izranja grad! Divovski i skladan usprkos vodi koja je naplavljivala njegove avenije, fantomski je grad izranjao pod našim pogledom...

Odjednom smo shvatili da nam netko već neko vrijeme nešto govori. Naša baka nam je pričala!

- Tada bila vaših godina. Bilo je to zima 1910. Seina se pretvorila u pravo more. Parižani su plovili barkama. Ulice su nalikovale na rijeke, trgovi na velika jezera. A najviše me čudila tišina....

Na našem smo balkonu čuli tu dremljivu tišinu poplavljenog Pariza. Nekoliko zapljuskivanja valova dok prolazi brodica, prigušeni glas na kraju poplavljene avenije.

Francuska naše bake, kao maglovita Atlantida, izranjala je iz valova.

S francuskoga prevela Marina Jelinek