Fraziranje i artikulacija pojedinih dijelova, podcrtani senzibilitetom za praćenje semantike teksta pri izvedbi, otkrili su Matthiasa Goernea kao dobrog izvođača Bachova opusa
Subota 8. prosinca po mnogočemu je za zagrepčane bila problematična, a prvenstveno zbog snijega koji je prethodne noći neumorno padao da bi ujutro “obradovao” građane općim prometnim kolapsom i neočišćenim gradom. Svaka nada da će grad profunkcionirati do večeri propala je, pa je to možda jedan od razloga slabije posjećenosti koncerta njemačkog baritona Matthiasa Goernea i Solista Dresdenske kapele. Probijanje do Dvorane Lisinski izgledalo je gotovo nemogućim, pogotovo ako je netko tramvajem 3, 5 ili 13 pokušavao doći do stanice tik uz dvoranu.
Sav trud oko dolaska u Dvoranu na samom se početku činio isplativim, no već s prvim taktovima Corellijeva Concerta grossa u g-molu, op. 6 br. 8 (“Božićnoga”) nade u izvrstan koncert počele su blijedjeti. U svojoj biografiji Solisti navode kako ih je ujedinila “strast prema povijesno obaviještenoj izvodilačkoj praksi glazbenog repertoara baroka, klasike i romantizma”. Doista, na koncertu jest bio očit takav pristup, no ne u potpunosti. Ono što je bilo uočljivo, a potječe od povijesno obaviještene izvođačke prakse, jest izostavljanje kasnoromantičkog vibrata, na što nije naročito pazila koncertmajstorica i solistica u Vivaldijevom Koncertu za violinu i orkestar u f-molu (Zima iz Četiriju godišnja doba), pa je njezino sviranje zbog preobilnog vibrata i patetičnosti povremeno više nalikovalo izvedbi Mendelssohnova Violinskog koncerta nego Vivaldijeva. Osim izostavljanja vibrata, nekih značajnijih intervencija nije bilo. Nije problem u instrumentima, jer ne moraju biti izvorni instrumenti ili replike – već na prvo slušanje amsterdamskog Combattimento consorta vrlo je jasno da nisu potrebni posebni instrumenti, nego veća izražajnost i dinamičko nijansiranje koje dirigent Helmut Branny nije uspio postići.
Dvoje solista ipak su uspjeli zasjeniti čitavi ansambl – oboistica Céline Moinet te bariton Matthias Goerne. U prvoj Bachovoj kantati koju je izveo, Ich will den Kreuzstab gerne tragen, Goerne je pokazao da dobro poznaje izvođačku praksu rane glazbe. Njegovo fraziranje i artikulacija pojedinih dijelova, podcrtani senzibilitetom za praćenje semantike teksta pri izvedbi, otkrili su dobrog izvođača Bachova opusa. Kantata izvedena u drugom dijelu koncerta, Ich habe genug, potvrdila je sve ono što se moglo primijetiti već u izvedbi kantate iz prvog dijela.
Uz bok Matthiasu Goerneu u objema kantatama stala je mlada oboistica već sada impozantne biografije Céline Moinet. Njen nastup na koncertu ponajviše je obilježio Bachov Koncert za obou u F-duru koji je besprijekorno izvela, unatoč ne baš impresivnom okruženju Solista Drezdenske kapele.
Neimpresivnosti sviranja Solista pridonijela je i sama Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog koja se pokazala prevelikom i samim time neadekvatnom za ansambl te veličine. Dakako, kudikamo većim problemom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog pokazala se neopremljenost. U 2012. godini, kada već četrdesetak godina postoji kontinuirano bavljenje izvođačkom praskom rane glazbe u svijetu, Dvorana Lisinski na upotrebu izvođačima daje prastari dvomanualni čembalo tvrtke Neupert koji je izbačen iz upotrebe pri povijesno obaviještenom načinu izvođenja glazbe od samih početaka. Neadekvatni instrument (koji je puno tiši nego što “pravi” čembalo takve veličine treba biti) pokazatelj je koliko se najveća i jedina koncertna dvorana takvoga tipa u Hrvatskoj brine za svjetske trendove u izvođenju barokne glazbe. Novi instrument uistinu jest skup i investirati u njega odjednom nije malen izdatak, no kroz proteklih dvadeset godina zbilja se moglo uložiti u novi čembalo, tim više što potreba za njim itekako postoji.