Tehnološka su postignuća dvadesetoga stoljeća istovremeno potaknula i olakšala umjetničku proizvodnju, učinila je globalnom i planetarnom, univerzalnom i dostupnom
Prelaskom modernog društva u ono postmoderno, prekinuto je industrijsko doba i započeto je ono informacijsko. Njega obilježavaju široka rasprostranjenost informacijske tehnologije: uspostava globalne mreže, digitalizacija analognih uređaja (kojom je omogućena lakša i brža komunikacija), obrada i pohrana svih vrsta zapisa te direktan pristup podacima sa svih krajeva svijeta.
Kako se kultura nasljeđuje kroz društvo i društvene odnose, tako se i ovaj put ona gotovo u potpunosti prilagodila novom razdoblju: razdoblju velikog tehnološkog napretka. Moderno je shvaćanje kulture odražavalo kolosalnu nejednakost unutar europskih društava, a kulturni su se proizvodi, odnosno umjetnička djela, odnosili na isključivo elitne simbole i aktivnosti. No upravo je ta granica, “visoke” i “niske” kulture, u razdoblju postmoderne počela nestajati; proizvodnja i potrošnja kulturnih, odnosno umjetničkih, dobara, planirana je za tzv. neelitne mase, s ciljem da postanu izrazito popularna.
Lakša pokretljivost kulturnog kapitala, koju je omogućilo novo tehnološko doba, te stimulacija masovne proizvodnje, doveli su do svojevrsne komercijalizacije nematerijalnog i do tzv. krize ukusa. Njih, s druge strane, uvelike potiče moć djelovanja masovnih medija; živeći u svijetu u kojem nam je ponuđeno mnogo više od onoga što nam je realno potrebno, u kojem je granica umjetnosti i umjetničkog pokušaja postala u potpunosti nejasna, masovni su mediji zauzeli doista bitan prostor u svim našim odlukama i razmišljanjima, a odnos pojedinca s vlastitim nacionalnim kulturno-umjetničkim nasljeđem u potpunosti se izmijenio te postao podložan konzumerizmu i stvaranju novih (izvan)kanonskih estetskih vrijednosti.
Ipak, tehnološka su postignuća dvadesetoga stoljeća (poglavito područje informacijskih znanosti) istovremeno potaknula i olakšala umjetničku proizvodnju, učinila je globalnom i planetarnom, univerzalnom i dostupnom.
Doba žudnje Sredina dvadesetog stoljeća uvela nas je u doba konzumerizma, u doba potrošačke histerije: “rodilo se je novo doba, ono koje se u potpunosti podudara sa civilizacijom žudnje”1. Od tada, pa do danas, kultura je osjetila vrlo nagle i vitalne promjene: kako u svojoj proizvodnji, tako i u svojoj potrošnji. Vrtoglavom su se brzinom razvili bezbrojni marginalni žanrovi, popularna je kultura preplavila tržište, a razvijaju se i nove estetske vrijednosti koje do savršenosti stilskoga izraza ne drže mnogo ili nimalo. Sredina dvadesetog stoljeća stvorila je novu socioantropološku prekretnicu – onu koju živimo i danas.
Stimulacijom komercijalizacije i napretkom novih tehnologija, stvorio se potpuno nov odnos čovjeka s vlastitom kulturno-povijesnom baštinom, a rafiniran hedonistički duh, koji uživa dodirivati korice knjiga upijajući miris tiska – o kojem je 2010. godine na dodjeli Nobelove nagrade za književnost govorio peruanski pisac Mario Vargas Llosa – kao da iščezava. Inozemna su sveučilišta preplavljena kolegijima poput “Humanities Computing”, “Humanistica Hi-Tech”, a njihovi docenti ulažu u formiranje mladih “humanističkih informatičara” čiji je osnovni cilj programiranje ljudskog znanja, informatizacija kulture te seoba “mentalnih mapa”2 u one virtualne. Tehnološki napredak te laka pokretljivost kulturnog kapitala, doveli su do svojevrsne “krize ukusa”3, pa se vrlo često govori o “estetskom populizmu”: o modi ili trendu koji je preplavio određeni generacijski uzrast.
Kako bi se prilagodila novoj eri digitalne i internet tehnologije, umjetnička su polja započela nanovo migrirati i ispreplitati se, stvarajući tako nove kanonske vrijednosti, a pod izuzetno jakim propagandnim utjecajem masovnih medija, umjetnost sve manje odolijeva komercijalizaciji. Nema sumnje da znanje postaje sve dostupnije; znanje je ono koje otvara nove komunikacijske mogućnosti, a nove komunikacijske mogućnosti otvaraju prostor novim znanjima.
Hvatanje zamaha O kulturnom kapitalu, kao glavnom pokretaču društvene “distinkcije”4, u djelu Distinkcija. Društvena kritika suđenja govorio je, prije gotovo trideset godina, francuski sociolog i filozof Pierre Bourdieu. Kulturni je kapital za Bourdieua, uz onaj socijalni i ekonomski, glavni uzrok klasne raslojenosti društva; prema njegovom mišljenju socijalno porijeklo određuje naš kulturni kapital, a istovremeno kulturni kapital određuje naš socijalni status: “...upravo su iz tog razloga umjetnička i kulturna proizvodnja predodređene, svjesno ili nesvjesno, kako bi, na neki način, legitimirale klasnu nejednakost.” (Bourdieu, 1984:1.).
Vrijede li Bourdieueve teze danas, teško je reći. Postmoderno nam je doba najavilo neku novu zbilju, živimo u shizofreničnom svijetu kojim vlada kult poremećene logike stvarnosti, kult kulturnih fraktura – razlomljeni fragmenti značajnih nacionalnih postignuća isprepleli su se u golemu globalnu mrežu i potpuno neutralizirali. Pitanje “ukusa” i “ljepote umjetničkog djela” postavlja se sve manje, a od silne nakupine kojekakvih ready-made proizvoda, sve se više govori o “toleranciji”. U oblikovanju novih nacionalnih kulturno-umjetničkih ciljeva vlada svojevrstan zastoj, spoznajni interes i želja za otvaranjem novih intelektualnih horizonta kao da se gase, razdoblja nacionalnih postignuća zamijenjena su razdobljem kritičke dekonstrukcije, kulturna je proizvodnja postala gotovo obrnuto proporcionalna razvoju kritičkog promišljanja, velikih je djela sve manje, a “velikih kritičara” i trash literature sve više.
Proces globalizacije, započet krajem osamdesetih, odnosno početkom devedesetih, godina prošloga stoljeća, osigurao je vladavinu velikih ekonomskih sila svjetskim tržištem te neposredno prouzrokovao mutaciju proizvodnje i razmjene kulturnih dobara: umjetnička se djela proizvode u golemim količinama nevjerojatnom brzinom, postaju dostupna svima u svakome trenutku, a slabom regulacijom tržišta omogućene su nekontrolirane oscilacije u proizvodnji te lakša pokretljivost gospodarskog i kulturnog kapitala. Rast novih tehnologija (“kibernetičkih disciplina”: prevoditeljskih sustava, virtualnih knjižnica te neiscrpnih baza podataka) znatno je utjecao na produkciju umjetničkih djela, a samim time i na kvaliteti razmjene istih. Znanje je “dobilo na brzini” – uz pomoć internetskih pretraživača, digitalne fotografije i video tehnologije, postalo je u cijelosti informatički prenosivo. Stvorile su se tako nove mogućnosti prikazivanja stvarnosti: multidimenzionalan i multidisciplinaran kompjuterski ekran vrlo je brzo privukao pažnju mladih potrošača, nerijetko postavši idealan nadomjestak knjizi.
Komercijalizacija umjetnosti i umjetničke proizvodnje svakako nije zadobila taj isključivo negativan predznak; autorska su djela zadobila novu orijentacijsku snagu, uspješno se probila na novo ujedinjeno svjetsko tržište, nove komunikacijske mogućnosti (prvenstveno medijska tehnologija) uvelike su pridonijele boljem poznavanju dotad vrlo slabo poznatih dalekih književnosti, čiji razvojni ritam nije uvijek pratio onaj europski (poput književnosti “postkolonijalnih”5 naroda), a tehnološki je napredak omogućio i otvaranje trećeg vala feminizma: žene ulaze na tržište rada, dijele u jednakoj mjeri proizvodnju i potrošnju dobara na tržištu usluga, a dotadašnji nerafinirani pristup kritičara naspram ženskih autora, konačno gubi svoju inspirativnu snagu – ženski se glasovi medijski ujedinjuju, žene sve više pišu i sve se više piše o ženama.
Taoci medija Javno je mišljenje temelj demokratskog društva – njegova je svrha razvoj kritičkog stava, “iako, javno je mišljenje gotovo uvijek kreirano pod izuzetno jakim utjecajem moćnih interesnih skupina”6.
Teško je zaključiti iz kojega smo to razloga toliko ranjivi kada su u pitanju mediji i medijska pozornost te što nas to čini taocima određenih interesnih skupina koji nas posredstvom medija zavode. O manipulativnom utjecaju masovnih medija i njihovih vlasnika, o “misli koja postaje roba”, u djelu Dijalektika prosvjetiteljstva govorili su već 1947. godine Theodor Adorno i Max Horkheimer. Iako su tih godina mnogi intelektualci (osobito ostatak marksističkog kruga intelektualaca) medije smatrali jednim gotovo nebitnim dijelom kapitala, ovi se frankfurtski teoretičari uvelike dotiču pitanja uloge i značaja medija u kreiranju naših svakodnevnih potreba. Za Adorna i Horkheimera masovni mediji predstavljaju manipulativne proizvođače monopolnog kapitalizma koji dovodi do potpune dehumanizacije i otuđenja društva7, a doveo je i do “istiskivanja” tradicionalnih umjetnosti s društvene pozornice: čovjek modernog i postmodernog doba, koji je nekada žudio za umjetničkim djelima jer je u njima proživio sve ono što u vlastitom životu nije mogao proživjeti, u šumi medijskih produkata osjeća se u potpunosti zasićenim.
S obzirom na komunikativnu strukturu, mediji danas u najvećoj mogućoj mjeri utječu na percepciju društva i kulture, diktirajući im pravila i vrijednosti, a ona glasovita McLuhanova izreka “Medij je poruka”8 čini nam se suvremenija no ikad – vladavina oblika nad sadržajem, u konačnici je rezultirala mutacijom kulturne proizvodnje. Svijet demokracije pretvorio se je u svijet telekracije9; izborivši se za pravo javnosti na informiranost, nesvjesno smo krenuli putem ropstva masovnih medija koji iz dana u dan utječu na naše percepcije i odluke10.
Medijsko zavođenje odigrava ključnu ulogu u potrošnji i proizvodnji kulturno-umjetničkih dobara. Manipulativno-propagandni utjecaj masovnih medija po tzv. modelu hipodermične igle11 u potpunosti osljepljuje sitnog potrošača, uhvaćenog u virtualnu komunikacijsku mrežu koja mu govori u slikama i kopiranim originalima o njegovim potrebama: “u svijetu smo u kojem je sve više informacija, a sve manje smisla”12. Potrošač postaje žrtvom industrije zabave, čijim institucijama ne može više pobjeći, a kulturom dominira nadrealni komunikacijski svemir koji nastoji obuhvatiti svaku poru međuljudskih odnosa – razdoblje ideja postalo je razdoblje proizvodnje i potrošnje, razdoblje umjetničkih djela postalo je razdoblje tehničkih detalja, a razdoblje kulture razdoblje je reklama.
Vječne vrijednosti? Globalizacijski procesi, snaga državnih i međunarodnih kapitala zajedno s razvojem novih tehnologija velikom brzinom mijenjaju svijet: mijenjaju se načini proizvodnje i potrošnje, a mijenjaju se etički i estetski kanoni.
Nove su tehnologije u gotovo jednakoj mjeri olakšale umjetničku proizvodnju, koliko su je i otežale. Sjetimo li se Sartreove poznate krilatice: “Dužnost je pisaca ukazivati na vječne vrijednosti”13, kvantitativnom analizom možemo doći do zaključka kako ta teza danas malo vrijedi. Literarni medij, koji je do sredine prošlog stoljeća zauzimao središnje mjesto u instituciji kulture, zamijenjen je medijima, odnosno, vrtoglavim razvojem televizije i interneta, knjiga je poprimila posve drugo značenje te zauzela neku drugu ulogu14. Iz tog razloga, kako bi opstali u trenucima turbulentnih tehnoloških promijena, pisci se sve više nastoje prilagoditi novoj eri kibernetičke tehnologije i masovnih medija. Nastaju tako, velikom brzinom, marginalna djela unaprijed predodređena za masovnu proizvodnju i potrošnju.
Promatrajući situaciju u posljednjih par desetljeća, opažamo kako su najnovija tehnološka postignuća (prvenstveno digitalna i internetska tehnologija) u potpunosti izmijenila vrijednosne sustave, kako u humanističkim tako i u društvenim znanostima. Novinarstvo i informacijske znanosti sada su visoko pozicionirane, no i dalje se postavlja pitanje jesu li nove tehnologije više dale ili više oduzele umjetničkoj produkciji. To se pitanje proteže od same teme dostupnosti umjetničkog djela (pitanja autorskog prava), preko jezične problematike (nove su tehnologije stvorile osjećaj “brzine”, stoga je i jezik postao frenetičan, oskudan i fragmentaran), do problematike emotivnog utjecaja umjetničkog djela (pitanja iskrenog doticaja autora i publike).
U svakom pogledu, odnos umjetnosti i tehnologije izrazito je složen i svakako nimalo bezazlen. Nove su tehnologije, poglavito masovni mediji, invazivno i disperzivno orijentirane, što samu umjetnost stavlja u poziciju visokog rizika, tj. otvara mogućnost njenog pretvaranja u industriju zabave. Nove tehnologije otvaraju i mogućnost virtualnog korištenja umjetnosti, odnosno umjetničkih djela (fotografija, video tehnologija, Internet i dr.) te su otvorile malen virtualni svijet u koji istovremeno može ući ogroman broj ljudi; možemo se, tako, preseliti na drugi kraj svijeta i uživati u nekom performansu ili ulju na platnu, a da fizički nismo prisutni. Tehnologija je, na neki način, u službi umjetnosti i danas bi teško bilo zamisliti rad muzeja, muzejskih galerija, knjižnica i arhiva, bez digitalne tehnologije. Internet nam je omogućio spajanje u društvene mreže, a time se snažno ojačala interakcija umjetnika i publike. Po svemu sudeći, ulaganje u tehnologiju u uskoj je vezi sa ulaganjem u kulturu te umjetničku proizvodnju i distribuciju, a istovremeno ulaganje u kulturu potiče i daljnji razvoj novih tehnologija. Iako su mnogi umjetnici skeptično, gotovo sa strahom, promatrali ulazak novih tehnologija u područje kulture i umjetnosti, kulturni se kapital sve više tehnologizira i to je jednostavno činjenica od koje ne možemo pobjeći.