Freud: neuroze, psihoze i shvaćanje analize

Freud je objavio nekoliko psihoanalitičkih slučajeva u Studijama o histeriji (1895.), djelu napisanom u suradnji s Breuerom. Prvu veliku povijest bolesti sastavio je 1900. i objavio 1905, a njegovi objavljeni slučajevi uključuju “Doru” (slučaj histerije, 1905.), “Malog Hansa” (slučaj fobije, 1909.), “Čovjeka-štakora” (slučaj prisilne neuroze, 1909.) i “Čovjeka-vuka” (slučaj prisilne neuroze, 1918.). Freud je također objavio slučaj “Schreber” (1911.), koji nije nipošto vezan uz njegovu analitičku praksu koja je bila ograničena na neuroze, nego je paranoja objašnjena na temelju autobiografije samog bolesnika.

Neuroze i slučaj “Dora”

Freudove i Breuerove Studije o histeriji iz 1895. sadrže pet slučajeva ženske histerije: Anna O., Emmy von N., Lucy R., Katharina i Elisabeth von R. Važnost histerije za psihoanalizu je upravo golema. Ona je polazišna točka psihoanalize, prvi psihički poremećaj koji su Freud i Breuer proučavali da bi u praksi došli do tehnike katarze, a Freud do slobodnog asociranja i liječenja razgovorom. U teoriji koja je usko pratila praksu, histerija je dovela do otkrića nesvjesnog funkcioniranja psihe, tumačenja simptoma, objašnjenja neurotske strukture, ukratko, do definicije nesvjesnog. Kako upućuje Borossa (2003., 29) Charcot je histeriji dao legitimitet bolesti te uputio na realnost i objektivnost histeričkih simptoma, ne smatrajući histerične pacijentice lažljivicama i simulanticama, no, Charcot nije dao i glas ženskim histericima. “Te žene su se, zahvaljujući javnim izlaganjima kojima ih je podvrgavao Charcot, osjećale kao zvijezde i u stvari su to i bile. Brojni histerici zbog dubinske nesigurnosti upravo traže javno, teatralno izlaganje te je na taj način, i ne znajući to, Charcot odgovorio na njihove zahtjeve” (Speziale-Bagliacca 1999., 27). Histeričnim će pacijenticama tek Freud i Breuer dati pravo glasa te će njihove priče, sjećanja, snovi i fantazije ući u liječničke zapise.

Freud će svoje tumačenje histerije osloniti na ideju traume, od ideje zavođenja, do općenito potisnute seksualnosti. Mehanizam histerije u uskoj je svezi s mehanizmom potiskivanja, a preko histerije je Freud došao do definicije potiskivanja, kojem prethodi ideja disocijacije i cijepanja. Teoriju traume Freud ne napušta, ali dodaje da u djetinjstvu možemo tražiti “utjecaje i dojmove koji mogu djelovati analogno nekoj traumi” (Freud 1987., 28).

Histeriju je Freud dalje razgraničio na dvije velike skupine: histeriju konverzije i histeriju strepnje, poznatu iz slučaja “Mali Hans”, histeriju kojoj je fobija glavni simptom, s obzirom na to da se fobija “ne smije smatrati samostojnim patološkim procesom” (Laplanche-Pontalis 1995., 105). U slučaju “Mali Hans” (Analiza fobije jednog petogodišnjeg dječaka, 1909.), Freud se okreće promatranju djece, donoseći zaključke za koje smatra da se podudaraju s teorijskim opisima iznesenima u Tri rasprave o teoriji seksualnosti. Freud opisuje “malog Edipa” Hansa te njegove fobije kao posljedicu njegove libidne incestne želje za majkom koja je praćena mržnjom prema ocu kao suparniku, što se pretvara i u želju da otac umre. Hansov strah vezan je uz strah od očeve represije kastracijom, a taj strah se u njega simbolički iskazao strahom od ugriza konja, no on se izvorno uopće ne odnosi na konje, nego je sekundarno transponiran na njih. Raščlanjujući razliku između histerije konverzije i histerije strepnje, Freud upućuje kako se fobije u svojim psihičkim mehanizmima potpuno podudaraju s histerijom sve do jedne točke, “libido koji je iz patogene građe oslobođen potiskivanjem ne biva naime konvertiran, dakle, skrenut iz duševne sfere i upotrijebljen u nekoj tjelesnoj inervaciji, nego biva oslobođen kao strah” (Freud 1987., 212).

Freud u slučaju “Dora” opisuje djevojku pravim imenom Ida Bauer koju je otac nakon neuspješnog liječenja hidroterapijom i elektroterapijom u dobi od oko osamnaest godina doveo Freudu. Dora je pokazivala mnoštvo tjelesnih simptoma bez ikakva organskog uzroka: “petite hystérie s najobičnijim somatskim i psihičkim simptomima: dispnoja, tussis nervosa, afonija, možda još migrene, k tome neraspoloženje, histerička nesnošljivost i vjerojatno ne sasvim ozbiljno mišljen taedium vitae” (Freud 1987., 24). Obiteljska situacija pokazuje oca u čudnoj vezi s bračnim parom, gospođom i gospodinom K. Gospođa K. njegovala je oca za vrijeme teške bolesti, a Dora se najpažljivije brinula o dvoje male djece tog bračnog para. Dorini simptomi, čija je nervoza prisutna već od osme godine, pojačavaju se kada je taj gospodin K. pokušava poljubiti, “taj doživljaj s gospodinom K. – njegovo snubljenje ljubavi i time uzrokovana povreda njezine časti – predstavljao je dakle za našu pacijenticu Doru psihičku traumu” (Freud 1987., 27).

Dok se majčinog utjecaja potpuno oslobodila, Dora se, međutim, intenzivno bavi svojim ocem. Otac smatra da je Dorina priča o nemoralnim prijedlozima gospodina K. fantazija, želeći svakako održati prijateljstvo s gospođom K. Dori se nameće misao da je prepuštena gospodinu K. kao cijena za njegovo trpljenje odnosa između Dorina oca i njegove žene i “iza njezine nježnosti prema ocu mogao se naslutiti bijes zbog takovog postupanja s njom” (Freud 1987., 35). Neprestano je uvjeravala sebe da je otac izdao, žrtvovao njezinu ljubav ljubavi gospođe K. Bučno je demonstrirala toj ženi kako joj zavidi na tome što posjeduje njezina oca. Freud posve obrće tumačenje koje bi upućivalo na kćer zaljubljenu u oca i ljubomornu na suparnicu: naime, “Dora zavidi ocu na ljubavi te žene i toj voljenoj ženi ne može oprostiti zbog razočaranja koje je izazvala svojim izdajstvom” (Freud 1987., 63). Dakle, korijen svega jest bila Dorina homoseksualna želja, a u Dorinim snovima Freud vidi mržnju prema muškarcima.

Freud je studiju o Dori zaključio upravo razmatranjem problema prijenosa s obzirom na to da je nepoznavanje prijenosa smatrao ključnim za neuspjeh terapije, jer “nije mi uspjelo da pravovremeno zagospodarim prijenosom... U početku je bilo jasno da ja u fantaziji zamjenjujem oca” (Freud 1987., 118), i to je bio jedini aspekt prijenosa koji je Freud bio svjestan. Freud je smatrao da je terapija brzo okončana na Dorin zahtjev zbog toga što je propustio Dori spomenuti važnost homoseksualnih težnji prema gospođi K. Freud će kasnije u člancima posvećenima tehnici uputiti na svoje rane greške, ali se može ustvrditi da je pomogao Dori time što je potvrdio njezin subjektivitet, pokazujući joj “da ozbiljno uzima njezine riječi, na što nijedan drugi odrastao čovjek u to vrijeme nije bio spreman” (Decker 1998., 114).

U predavanju posvećenom prijenosu Freud pobliže definira osobito zanimanje što ga pacijent u terapiji razvija za osobu svog liječnika, misleći pod time na “prijenos osjećaja na liječnika, jer ne vjerujemo da situacija liječenja može opravdati rađanje ovakvih osjećaja” (Freud 2000a, 466). Prijenos je istovremeno za Freuda nešto što nastaje u pacijentu od samog početka, a za liječnika neko vrijeme predstavlja najjaču nagonsku polugu u radu. “Neprijateljski osjećaji u pravilu na vidjelo izbijaju kasnije od nježnih, javljaju se tek iza njih; u njihovu istovremenom postojanju dobro se odražava ambivalentnost osjećaja, koja uglavnom vlada našim intimnim odnosima s drugim ljudima” (Freud 2000a, 467). Laplanche i Pontalis upućuju kako je Freud rijetko spominjao pojavu koju je sam nazvao protuprijenosom, smatravši je posljedicom utjecaja bolesnika na nesvjesne osjećaje liječnika, a oni ga definiraju kao “ukupnost nesvjesnih reakcija analitičara na analiziranu osobu, a posebice na njegov prijenos” (1992., 386).

U predavanju Smisao simptoma¸ dijelu Uvoda u psihoanalizu, Freud već u početku primjećuje da je simptom kao takav pun smisla, ali da je taj smisao posve drukčije naravi u histeriji i prisilnoj neurozi, upućujući na tjelesnu simptomatsku velikodušnost histerije kao razlog njezine privlačnosti: “Ta takozvana prisilna neuroza nije toliko omiljena kao svima znana histerija; ona nije, ako se smijem tako izraziti, onako nametljivo bučna, već se nekako više ponaša kao privatna stvar bolesnika, gotovo posve izbjegava pojavljivanje na tijelu, a sve svoje simptome oblikuje na duševnom području... te izbjegava onaj zagonetni skok iz duševnog u tjelesno” (Freud 2000a, 273).

Prisilna neuroza

Drugi temeljni neurotski poremećaj jest za Freuda prisilna neuroza koju je, smatraju Laplanche i Pontalis izdvojio već 1894.-1895. te opisao u slučaju “Čovjeka-štakora” (Napomene o jednom slučaju prisilne neuroze, 1909.) te, kasnije, u slučaju “Čovjeka-vuka” (1918.). Evo “nultih” simptoma prisilne neuroze kako ih sažimaju Laplanche i Pontalis: “Psihički sukob izražava se simptomima prisile – opsesivnim idejama, prisilom da se izvode neželjene radnje, borbom protiv takvih misli i poriva, obredima zavjetovanja te načinom mišljenja kojima su svojstveni naročito duševno “preživanje”, bojažljivost i koji dovodi do zapriječenosti mišljenja i djelovanja” (1992., 298). Freud iznosi osobine takvog tipa poremećaja u svezi s intelektualiziranjem: “Tamo gdje nagon za znanjem preteže u konstituciji prisilnog bolesnika, mudrovanje postaje glavni simptom neuroze. I sam proces mišljenja biva seksualiziran, jer seksualna ugoda biva prebačena na sam akt mišljenja” (Freud 1987., 319), a sličan proces opisuje Freud u studiji o Leonardu da Vinciju, iz 1913. Freud iznosi teškoće koje postavlja razumijevanje prisilne neuroze što smatra daleko težim poslom nego analizu histerije, iako bi trebalo biti suprotno, budući da su sredstva kojima se prisilna neuroza služi “samo jedan dijalekt jezika histerije” (Freud 1987., 244), i to dijalekt koji je srodniji svjesnim mislima. Freud (1987., 245) upućuje da je slabije shvaćanje prisilne neuroze vezano uz to što prisilni neurotičari pristupaju analitičkom postupku daleko rjeđe nego histerici zbog nesavladivih otpora samog bolesnika i oblika u kojima se oni izražavaju, s obzirom na to da oni i u životu prikrivaju svoje stanje sve dok im to uspijeva.

Histerija je u dvadesetom stoljeću iščezla s popisa mentalnih bolesti te su se njezini simptomi preselili u druge kliničke kategorije, poput granične strukture ličnosti ili poremećaja ličnosti, iz čega se jasno vidi da se od Freudove zamisli o histeriji preuzima ideja cijepanja psihe. Suvremeni psihoanalitičari vraćaju se značaju histerije kao i korijenima psihoanalize, “dok se manje pažnje posvećuje kasnijim Freudovim konceptima: nagonima, libidnim fazama ili libidu” (Halberstadt-Freud, 1996., 983). Psihoanalitičari se slažu u pogledu tumačenja histerije: histerija je usko vezana uz nedostatak trokutaste, edipske strukture: “histerik je onaj koji u već konfliktnoj svezi s majkom nema dovoljno dostupnog oca koji bi mu olakšao prijelaz u trokutastu, edipsku strukturu tako da se proces individuacije i separacije od majke doživljava kao naprosto nemoguć razvojni zadatak” (Rupprecht-Schampera, 1995., 461).

Slučaj “Schreber”

Analizu veličanstvenog ludila suca Schrebera naslovio je Freud Psihoanalitičke napomene o jednom autobiografski opisanom slučaju paranoje (1911.), a protumačio ga na temelju autobiografije suca Daniela Paula Schrebera naslovljene Uspomene jednog nervnog bolesnika (1903.).

Schreber je držao sebe pozvanim da spasi svijet i da mu povrati izgubljeno blaženstvo. To je, međutim, mogao postići samo tako što bi se prethodno iz muškarca pretvorio u ženu. Sam je bio predmetom božanskog čuda, “u prvim godinama svoje bolesti pretrpio je razaranja pojedinih organa svoga tijela koja bi svakog drugog čovjeka odavno morala odvesti u smrt; dugo je vremena živio bez želuca, bez crijeva, gotovo bez pluća, raskinutog jednjaka, bez mjehura, smrskanih rebara, ponekad bi zajedno s hranom progutao i dio svog grkljana” (Freud 1987., 332).

Psihijatrijska dijagnoza usredotočuje se na dvije stvari: ulogu iskupitelja i preobrazbu u ženu. Freud kazuje da je uobraženje iskupiteljske uloge dobro poznata fantazija koja tako često tvori jezgru religiozne paranoje, no da je dodatni moment Schreberova poremećaja neobičan, naime, da se iskupljenje mora postići posredstvom preobrazbe muškarca u ženu. Freud smatra da je preobrazba u ženu ustvari bila primarno uobraženje te da se, tek naknadno, seksualno uobraženje proganjanja u pacijenta preobličilo u religiozno uobraženje veličine. U početku je uloga progonitelja dodijeljena liječniku koji ga je obrađivao, doktoru Flechsigu, a kasnije je na njegovo mjesto stupio bog, a naposljetku je i sam bog podlegao Flechsigovu demonskom utjecaju.

Za Freuda je temelj oboljenja izbijanje homoseksualne pobude prema doktoru Flechsigu te se postavlja pitanje kako Schreber pomiruje tu želju sa svojim Ja? Tako da će biti božja žena, ne bilo kakva žena, već božja žena, “prijeteće oduzimanje muškosti kojemu je svrha bila izvrgavanje ruglu, dobilo je drugu svrhu koja je bila primjerena svjetskom poretku” (Freud 1987., 354). Preobrazba u ženu postaje misija i Ja je spašeno od okrutne istine preko grandioznog sustava. Bolest počinje ludilom proganjanja, koje je obrana od homoseksualne fantazije, ali zatim, konstrukcijom grandioznog sustava, dolazi do smirenja, prekretnice u bolesti, budući da je “sumanuta tvorba koju držimo proizvodom bolesti, u stvari pokušaj izlječenja, rekonstrukcija” (Freud 1987., 387-388).

Freuda je slučaj “Schreber” naveo na razmatranje mehanizma paranoje. Ako je u osnovi neuroza potiskivanje nečega što je izazvalo neugodu, stvara se obrambeni mehanizam koji je u stvari obrana od strepnje, međutim, “paranoja je bolest u kojoj seksualna etiologija nipošto nije evidentna” (Freud 1987., 377). Kako svaki razvojni stupanj psihoseksualnosti prema Freudu nudi mogućnost fiksacije na određeni libidni stadij, osobe koje boluju od paranoje regrediraju na stadij narcizma, tako da objašnjenje paranoje treba tražiti negdje između “autoerotizma, narcizma i homoseksualnosti” (Freud 1987., 379). Projekciju će Freud izdvojiti kao upečatljivu crtu paranoje, ona je pokušaj izlječenja, no slijedeći ideju da svi patološki fenomeni proizlaze iz potiskivanja (u neurozama kao i psihozama), Freud iscrtava tijek paranoje: fiksacija na određeni libidni stadij, potiskivanje te neuspjeh potiskivanja, to jest, provala potisnutog. “Ta provala vrši se iz točke fiksacije i sastoji se u regresiji libidnog razvoja sve do te točke” (Freud 1987., 384).

Regresija na narcistični stadij u paranoji kazuje da se libido povukao od objekata i usmjerio na vlastito Ja, a “oslobođeni libido u paranoji se pričvršćuje za Ja i primjenjuje za uvećanje Ja” (Freud 1987., 389). Freud Schreberovu paranoju uspoređuju s drugim entitetima, poput Kraepelinove dementiae praecox, Bleulerove shizofrenije, upućujući također na važnost istraživanja Carla Gustava Junga i Karla Abrahama, ali zahtijeva da paranoja ostane samostalni klinički tip, smatrajući da u dementia praecox regresija ne ide samo do narcizma, već do povratka infantilnom autoerotizmu i da njezino obilježje nije projekcija, nego halucinacijski mehanizam.

Freud priznaje u povodu slučaja “Schreber” da psihoanalitičar rijetko ima pristup takvim fenomenima, s obzirom na to da se njima bave psihijatri. U predavanju Psihoanaliza i psihijatrija, Freud upućuje na činjenicu da psihijatrija ne nudi nikakva objašnjenja ludila osim nasljeđivanja, te se općenito zadovoljava dijagnozom i nesigurnom daljnjom prognozom. Freud će priznati da je psihoanaliza, kao i psihijatrija, nemoćna u liječenju ludila, ali s njegovim otkrićima poput ovih o Schreberu, ideja ludila prestaje biti nešto besmisleno i nerazumljivo, ona je i osmišljena i dobro motivirana, te je “nužna kao reakcija na jedan drugi nesvjesni duševni proces, te upravo toj povezanosti zahvaljuje svoju suludu narav” (Freud 2000a, 268). Za Freuda, psihijatrija ništa ne govori o simptomima, ali govori “da su nositelji takvih simptoma degenerirani… što je osuda umjesto objašnjenja” (Freud 2000a, 276).

Shvaćanje analize

Gertrude i Rubin Blanck smatraju da je Freud uglavnom dijagnosticirao iz načina na koji je Ja (ego) funkcionirao u terapijskoj situaciji, to jest iz strukture Ja, ali treba spomenuti da je svih pet slučajeva objavljeno prije Freudove strukturalne faze, a “Malog Hansa” i “Čovjeka-vuka” Freud je preispitao u svjetlu strukturalne teorije i novog shvaćanja strepnje.

Važna Freudova razliku između prijenosnih neuroza i narcističnih neuroza također se može preispitati u svjetlu strukturalne teorije. Drugi termin odnosio bi se tako na slabije strukturirane ličnosti o kojima se u Freudovo vrijeme malo znalo, tako da “su osobe koje pate od prijenosnih neuroza došle do razine razvoja Ja koja omogućava prijenos budući da su razdvojene predodžbe sebstva i objekta, a to analitičaru olakšava da potakne pomaknuće i projekciju osjećanja i stavova prema objektima iz prošlosti” (Blanck 1985., 96). Tako je u zapravo svim neurotskim strukturama zajedničko da je Ja dobro razvijen i intaktan.

Za Freuda je dijagnoza značila otkriće neuroze kao ishoda neuspjeha da se razriješi sukob. Sukobljeni dijelovi psihe postižu nagodbu stvarajući neurotski simptom koji svakom dijelu pruža zadovoljenje Blanck odlično sažima značaj psihoanalitičke dijagnoze koja se korjenito razlikuje od uvriježene psihijatrijske dijagnoze. “Psihoanalitička dijagnoza je potpuna tek kad je liječenje dovršeno... Dijagnoza se mijenja tijekom liječenja budući da tehnike izgradnje Ja imaju za cilj promjenu u strukturi Ja” (Blanck 1985., 100), dakle, promjenu dijagnoze.

Freud je u ranijim godinama bio intenzivno uključen u istraživanje vlastitog unutarnjeg života, uključujući sjećanja iz djetinjstva, a detalje tog procesa naći ćemo u Tumačenju snova i prepisci s Wilhelmom Fliessom. Otkriće Edipovog kompleksa je, možda, najvažniji ishod tih istraživanja. Smatra se da je upravo procesom auto-analize Freud dopustio da ga ograniči osobno iskustvo te je “i pred-edipski i edipski materijal dugo promatrao kroz prizmu edipskog sukoba” (Simon and Blass 1991., 171) čime je zanemario značaj i složenost pred-edipskog razdoblja.

U Uvodu u psihoanalizu Freud nekoliko predavanja posvećuje pitanjima analize, u Općoj znanosti o neurozama. Što je za Freuda predstavljao simptom? Vraćanje za bolesnika u određeno razdoblje prošlosti, čak i vrlo ranu fazu života, odnosno, dojenačku dob. Ondje gdje postoji simptom, postoje i određeni nesvjesni procesi koji sadrže smisao tog simptoma, a simptom mora nestati “čim odgovarajuće nesvjesno postane svjesno” (Freud 2000a, 297). Smisao terapije jest učiniti nesvjesno svjesnim, dokinuti potiskivanja, ispuniti amnezijske praznine. Je li za Freuda i u kojoj mjeri psihoanaliza bliska samospoznaji? Freud kazuje: “neuroza bi bila posljedica neke vrste neznanja, nepoznavanja duševnih procesa za koje bi se ipak trebalo znati. To bi značilo i snažno približavanje poznatim Sokratovim učenjima, iz kojih slijedi da su čak i poroci utemeljeni na neznanju” (Freud 2000a, 298). Ali, upozorava Freud, znanje koje bi liječnik priopćio pacijentu nema nikakva uspjeha. Zato se u početku terapije javlja otpor spoznaji nesvjesnih duševnih procesa od strane samog pacijenta poput intelektualnog otpora, borbe argumentima i teorijama. Postoji i žestoko opiranje tomu da duševni proces koji je u pitanju prodre do svijesti, stoga je i ostao nesvjestan i oblikovao simptom, a “patogeni proces koji nam se iskazuje kroz otpor, treba dobiti naziv potiskivanje” (Freud 2000a, 311). Kako se dokida potiskivanje? Nakon traganja za potisnutim, ide “nadvladavanje otpora koji održava to potiskivanje” (Freud 2000a, 460).

Freud upozorava da je sav prikupljeni klinički materijal nastao na temelju proučavanja tri oblika neuroza, histerije strepnje, histerije konverzije i prisilne neuroze, naglašavajući da “ove tri bolesti, koje smo kao jednu grupu navikli nazivati imenom neuroze prijenosa, ujedno opisuju i područje na kojem se može obavljati psihoanalitička terapija” (Freud 2000a, 317). Međutim, Freud je svjestan toga da se neke otpore ne uspijeva dokinuti, “paranoici, melankolici, opsjednuti s dementia praecox ostaju u cjelini nedirnuti i kao da su cijepljeni protiv psihoanalitičke terapije” (2000a, 462). Narcistične neuroze su daleko teže, kao i psihoze koje se na njih oslanjaju te one, prema Freudu, pripadaju psihijatriji. Analitička saznanja su o neurozama prijenosa, ali nakon otkrića Ja-libida Freud smatra da se naša spoznaja širi i na narcistične neuroze, što se ne može reći i za njihovo liječenje. One gotovo da se i ne mogu dosegnuti tehnikom koja služi kod neuroza prijenosa, jer je “kod narcističnih neuroza otpor nepobjediv” (Freud 2000a, 445).

Freudovo uvođenje metode slobodnog asociranja u proces analize slijedilo je nakon spoznaje da hipnoza i katarza mimoilaze samu ličnost ili Ja. Naime, proizvedeni materijal nije se mogao terapijski koristiti. U predavanju Analitička terapija iz Uvoda Freud jasno iznosi neslaganje s metodom hipnoze i sugestije, smatrajući ih brzima i ugodnima, ali krajnje nepouzdanima, upozoravajući da je analitička terapija težak i ozbiljan rad koji se koristi za uklanjanje unutarnjih otpora koji dovode do unutarnjih promjena u bolesniku, upućujući kako ljudi “podcjenjuju značenje jedne takve unutarnje promjene” (Freud 2000a, 459), uklanjajući posve ostatke mesmerizma vidljive u liku liječnika hipnotičara skromnom izjavom da je “psihoanalitičko liječenje neka vrsta naknadnog odgoja” (Freud 2000a, 476).

Za Freuda se, u konačnici, razlika između nervoznih zdravih osoba i neurotičnih određuje prema krajnje jednostavnom rezultatu, “je li toj osobi preostala dostatna mjera sposobnosti za uživanje i djelovanje?” (Freud 2000a, 482). Neurotičar je tako nesposoban i za uživanje, a i za djelovanje, “ono prvo, zato jer njegov libido nije usmjeren niti na koji stvarni objekt, a ono drugo stoga što on mora upotrijebiti jako mnogo svoje preostale energije da bi održao libido u potiskivanju” (Freud 2000a, 479).

Naposljetku, u kasnom članku Analiza konačna i beskonačna (1937.), Freud upućuje kako je analiza okončana kada je postignuto da pacijent ne pati od svojih simptoma te da je nadvladao svoje strepnje i sputanosti, a analitičar prosuđuje da nema straha od povratka patološkog procesa. Međutim, Freud upozorava da postoje čimbenici koji mogu učiniti analizu beskonačnom – kada je slučaj prevladavajuće traumatičan, izazvan preuranjenim traumama kojima je nezreli Ja bio nesposoban ovladati te također u slučaju konstitutivno prekomjerno snažnih nagona koji se opiru pripitomljavanju od strane Ja.

Bibliografija:

Blanck, Gertrude i Blanck, Rubin (1985.), Ego-psihologija: teorija i praksa, Naprijed, Zagreb

Borossa, Julia (2003.), Histerija, Jesenski i Turk, Zagreb

Decker, Hannah S. (1998.), Freud’s Dora Case: The Crucible of the Psyhoanalytic Concept of Transference, u Freud: Conflict and Culture, prir. Michael S. Roth, New York: Vintage

Freud, Sigmund (1987.), Pronađena psihoanaliza, Naprijed, Zagreb

——— (2000.), Predavanja za uvod u psihoanalizu, Stari Grad, Zagreb

Halberstadt-Freud, Henrika (1996.), Studies on Hysteria one Hundred Years on: A Century of Psychoanalysis, International Journal of Psycho-Analysis, br. 77

Rupprecht-Schampera, Ute (1995.), The Concept of Early Triangulation as a Key to a Unified Model of Hysteria, International Journal of Psycho-Analysis, br. 76

Simon, Bennett i Blass, Rachel (1991.), The development and vicissitudes of Freud’s ideas on the Oedipus complex, u Cambridge Companion to Freud, prir. Jerome Neu, Cambridge University Press

Speziale-Bagliacca, Roberto (1999.), Sigmund Freud: le dimensioni nascoste della mente, Le Scienze, Milano, god. II, br. 12