Freud o grupnom

Freud je opisivao društva, svjetinu, vojsku i crkvu, dakle različite grupe, ali nikada nije pisao o terapijskim grupama. Postoje zapisi iz kojih je razvidno da mu se nisu sviđali rani eksperimenti dvadesetih i tridesetih godina o grupnoj psihoterapiji. Po jednom njegovom mišljenju svaki član grupe doživljava duboke promjene u kojima “uključenost afekta postaje iznimno intenzivirana, dok... je intelektualna uključenost značajno reducirana” (Freud 1921:88) ili u odgovoru Le Bonu: “pukom činjenicom što je oformio dio organizirane grupe čovjek se spustio nekoliko stepenica na ljestvama civilizacije” (Freud 1921:77).

Njegovi tekstovi o kulturi omogućuju prepoznavanje onog što motivira ljude kao socijalna bića i onog što stvara prirodu socijalne povezanosti među ljudima, a samim time neposredno stvara uvid u grupni svijet. Freud je ponudio teoriju socijalnih odnosa koje sugeriraju da je društvo, i sukladno tome, grupa određena nesvjesnim procesima više nego što bi mogli željeti. Freudov prilog, koji je shvatio kao nedokučiv utjecaj edipskih snaga, otvorio je vrata razumijevanju onih snaga koje djeluju na psihu u prisustvu drugih. Glavni problem u povezivanju grupne i postojeće psihoanalitičke teorije je Freudov cijeloživotni stav o teoriji nagona. Čak i njegove sociološke studije imaju središnje objašnjenje na instinktima.

Problem grupe

Tri središnja teksta kod Freuda koji govore o problemu grupe su Totem i tabu (1913.), Grupna psihologija i analiza Ega i Nelagodnosti civilizacije (1930). Taj slijed predstavlja progresivni pomak razmišljanja u razdoblju od osamnaest godina u pitanju socijalnog humanizma. Promatrani izolirano, spomenuti tekstovi pokazuju da su nastali na njegovim ranijim temama (instinkt života i smrti). Primjeri su uzeti iz pretpovijesti, iz nesvjesnog materijala neurotika, reakcije mnoštva i djece, a svi su zamišljeni kao mjesta regresije (povratak na ranije pređeni stupanj razvoja). Kroz mit o Primarnom Ocu i njegovu ubojstvu od bande braće, pokazuje se najraniji socijalni ljudski odnos koji povezuje smrt oca s Edipovim kompleksom u neurotika.

Isti mit je podloga u knjizi Grupna psihologija i analiza Ega. To je rad koji povezuje prirodu horizontalne i vertikalne spojenosti (odnos prema ocu i odnos prema braći) koji drže ljude u grupi, dakle zajedno, bez ili s vođom. Freud dijeli mogućnost izbora između identifikacije s ocem i izbora objekta između braće te elaborira ideal Ego, prethodnika Superega. Ipak, to je knjiga o središnjoj ulozi dominantnog vođe.

Dok je Grupna Psihologija i Analiza Ega osvijetlila libidne impulse, tekst Nelagode civilizacije koncentrirano je na destruktivne impulse (derivate instinkta smrti) koji su bili uključeni u S one strane principa zadovoljstva (1920.) i formirali su treću teoriju instinkta. Uključenjem instinkta smrti dovelo se do intrapsihičkog modela agresije koji je dopuštao Freudu analizu funkcije krivnje i povezanost civilizacije i krivnje. Koristio je istraživanja u primitivnim plemenima i kod neurotika kako bi osigurao razumijevanje onog što horor incesta predstavlja u svom značenju. Primjer malog Hansa povezuje antropološke nalaze o primitivnom mentalitetu s magičnim mišljenjem kod djece i neurotika. Freud je tada mogao povezati potiskivanje i opsesivno mišljenje sa strukturom tabua (sustava u primitivnih plemena). Totemska plemena dovela su sebe do egzogamije (obaveza uzimanja žene iz druge sredine), ali je kao posljedica narastao tabu prema seksualnim relacijama unutar plemena.

Prema Freudu, primarna horda je predvođena okrutnim, zavidnim i omrznutim primarnim ocem. On zadržava sve žene za sebe, ne stvarajući emocionalne veze i traži samo seksualno pražnjenje. Ni jedna jedinka ne može mu se suprotstaviti. Zajedno udružena, međutim, braća horde mogu ga ubiti i pojesti. Supstitut primarnog oca nađen je u formi životinjskih totema. Ubijanje ovih životinja postaje tabu. Kroz ovu zabranu “braća” pokušavaju poništiti ubojstvo. Prekid egzogamije ili incest podsjeća na raniji prekid ocoubojstva. Međutim: “zabrana incesta, ima i moćnu praktičnu podlogu: seksualne želje ne povezuju ljude nego ih dijele” (Freud 1913b.144).

Žena izvan želja

Dijeljenje žena među braćom zahtjeva ubojstvo oca. Freud ovu fabulu predstavlja kao početak moralnog socijalnog koda, stvorenog kroz zajednički dogovor braće, a bez savjeta oca. Potreba za kolektivnim ukidanjem krivnje za ubojstvo dovodi do proglašenja zla kao slavljeničkog rituala kroz totemsko slavlje.

Braća vjeruju da će njihovo ocoubojstvo biti okajano stvaranjem žene tabua, stvaranjem žene izvan želja. Zakonitost tabua upotrijebljena je da osnaži potiskivanje želje za ženom. Logika ovog čina je zasnovana na magičnoj želji da ako sada nema želje tada ne može biti niti motiva za ubijanjem oca, a to znači da se ocoubojstvo nikada nije ni dogodilo. Međutim, nakon što su ubili oca braća su shvatila da su ga i voljela. To je dopustilo Freudu da uvede glavno oruđe koje mu je dopustio mit: ambivalenciju izraslu iz konflikta. To se provlači kao tematska nit kroz sve Freudove glavne tekstove o grupi.

Dječja krivnja proizlazi iz dva osnovna tabua i totema: ocoubojstvo i incest. To je identično dvjema potisnutim željama Edipskog konflikta u neurotika (simbolički dijete se zaljubljuje u roditelja suprotnog spola sa željom da ukloni roditelja istog spola).

Narcizam malih razlika

U tekstu Grupna psihologija i Analiza Ega Freud suprotstavlja rulju – čiji predstavnik je gomila braće – dvjema postojećim institucijama: crkvi i vojsci. Spekulira o promjenama koje grupa može učiniti individui. To je i naglašeno, jer psihoanaliza ne može objasniti unutarnji svijet individue bez utjecaja vanjskog svijeta na nju. Neprestani ulasci “drugih” u unutarnji svijet doveli su psihoanalizu do psihosocijalne perspektive. Rulja i gomila su primitivne organizacije koje dovode do stanja u kojem individua ulazi u regresivno stanje. On to uspoređuje s grupama koje imaju svoje vođe. U obje grupe hijerarhija djeluje na grupno preživljavanje i stabilnost. Freudova interpretacija Le Bonovog koncepta grupnog uma dovela je do njegovih osobnih ideja o socijalnoj povezanosti i mišljenju kako boravak u bilo kakvoj gomili dovodi do toga da individua s višeg stupnja funkcioniranja prelazi na niži stupanj. Kohezija grupe se povećava ako grupa ima rivalitetnu grupu dovoljno sličnu ili različitu da cementira interne granice kroz vanjsku mržnju. Freud je o ovome govorio kao o “narcizmu malih razlika” (Freud 1930:114).Freudovo razmišljanje o kapacitetu ljudske vrste za destruktivnost, pokazuje da je masa bez vođe idealna kultura za manifestaciju potisnutih nagona,”u kojima je sve neprijateljsko u ljudskom umu sadržano kao mogućnost” (Freud 1921:74 ).

Freudova originalna ideja o razlici između grupa s vođom i bez vođe dovodi nas do veze s modernom grupnom terapijom. Regresivne tendencije moraju a priori postojati u svakoj grupi. To uključuje i terapijske grupe u kojima voditelj mijenja ove snage, inzistirajući da što više libidne energije ostaje unutar grupe. Voditelj je prepoznat kao stariji član grupe, ali i kao promatrač koji je sigurno odmaknut od konfuzije grupe.

U djelu Ego i Id (1923.), Freud opisuje rasplet Edipskog kompleksa stvaranjem nove razine: superega. Savjest tako postaje predstavnik socijalnog humanizma. Socijalne implikacije tih ideja pokazane su u Nelagodnosti u civilizaciji (1930). Taj mračni tekst o socijalnoj povezanosti uglavnom je vezan na kulturološku funkciju krivnje. Svi su nesretni u osnovi i to je dirljivi realitet. Priroda nesretnosti je vezana na vrijeme i osjećaj izgubljenosti u svijetu. Grupa tada postaje idealno mjesto na koju se prebacuje egzistencijalni osjećaj bijede. U našoj bespomoćnosti mi tražimo zaštitu “oca”. Freud teoretizira da je upravo odsustvo onoga što trebamo razlog sretnog života. Što više tražimo zaštitu od oca kroz sigurnosti koje nam donosi civilizacija, to je veći zahtjev civilizacije i veće uskraćivanje nas samih kao individue. Agresija kao derivat instinkta smrti dijeli i nadmeće se s Erosom, instinktom

Eros je snaga koja obvezuje ljudsku vrstu sveprisutnim rastom, a djeluje kao prednost i korist u svim grupama. “Sve dok civilizacija udovoljava unutrašnjem erotskom nagonu koji dovodi do toga da se ljudi udružuju u klupka, ovo može samo voditi do neprestanog, rastućeg osjećaja krivnje. Ono što je počelo kao odnos s ocem kompletiralo se u relaciji prema grupnom.” ( Freud 1930,133). Na taj način razumijemo da civilizacija ima primarnu potrebu povezivanja pojedinca, a sama sreća individue sekundarni je zadatak. Kako nekad tako i danas.

Zaključak: Bit svih grupa proizlazi iz samodestruktivne primarne horde. Tako je sugerirano da je kolektivno ocoubilačko u samoj prirodi grupe, a može se kontrolirati samo autoritetom i institucionaliziranim tabuom (to je vidljivo i u terapijskim grupama: na početku grupa je vezana uz autoritet voditelja, dok se to ne zamijeni samom grupom kao autoritetom). Projekcija autoriteta na voditelja grupe mijenja nesvjesnu destruktivnost čineći grupu dovoljno sigurnom da joj se može pripadati. Fantazija da voditelj voli svih podjednako – “vertikalni odnos” – aktivira regresivne snage da idealiziraju voditelja. Kada članovi osjete jednakost svoje pozicije prema voditelju to ih usmjerava na identifikaciju s “horizontalnom razinom”, tj. jednog s drugim. Očito je, ponovo, da je grupa determinirana nesvjesnim procesima više nego što bi mi možda željeli. Primjeri provjere ovog postulata svuda su oko nas, a novi izlazi civilizacije čine se kao slike sjećanja “već viđenog”.