Frka od cucka

Muškarac, bijelac u najaktivnijoj dobi između trideset i četrdeset godina starosti, bogatijeg imovnog stanja – to nisu karakteristike samo WASP-ovca, građanske figure s kojom ova obilježja automatski povezujemo, nego je riječ i o opisu tipične žrtve morskog psa. Tako barem tvrde oni koji se bave proučavanjem te vrste grabežljivaca. Morski pas, kao što se odmah dade primijetiti iz spomenutog profila žrtve, a mi si ovdje uzimamo za slobodu da to toplo pozdravimo, navodno uopće nije politički korektan glede sadržaja svog menija, točnije, ne hapava podjednako pripadnike svih društvenih slojeva. Junak našeg teksta pravi je primjerak instinktivnog anarhiste, i to onog najstarije fele. Naime, ajkula je jedna od najstarijih živina na planeti: svoj je bakunjinovski profil, koji jednostavno nazivamo ralje, istesala još u doba dinosaura i sve do danas on je ostao sveudilj razjapljen. Spomenuta tipična žrtva opisana je na Internet adresi posvećenoj Sharks Attacks, a obilje statističkog materijala s tih web stranica daje nam za pravo da se barem zamislimo prije negoli zagazimo u more na nekoj od jadranskih plaža. Naime, Hrvatska na tim top-listama kotira vrlo visoko.

Išao je ravno prema nama...

Tako smo po broju napada morskih pasa na Sredozemlju na visokom trećem mjestu, odmah iza Italije i Grčke. A ovog su kišnog ljeta učestale dojave o susretu s morskim predatorom u hrvatskom akvatoriju. Još u lipnju sportski je ribolovac Ivan Hauser na pet-šest metara dubine i dvadesetak metara od obale u uvali Polje u Premanturi susreo bijelu psinu, o čemu je obaviještena i Nacionalna središnjica za usklađivanje traganja i spašavanja. “Lovio sam ciple na pet do šest metara dubine, dvadesetak metara udaljen od obale u uvali Polje u Premanturi. U jednom trenutku učinilo mi se da ispod sebe, ali na kraju, nadomak obale, vidim bijele zube. Spustio sam pogled i ugledao veliku bijelu psinu. Prošla je ispod mene, što inače ne čini, i to je bila moja velika sreća. Sav u šoku doplivao sam do obale, a tek kad je prvi šok splasnuo, postao sam svjestan što se dogodilo i da sam čudom ostao živ”, izjavio je pulski ronilac. Iako su ga neki uvjeravali da se vjerojatno susreo s kitom, a ne morskim psom, Hauser objašnjava da kao dugogodišnji ribolovac zna kako izgleda kit, te dodaje kako je za njega podvodni ribolov prošla svršena stvar.

Ispred Kraljevice morskog je psa pak uočio riječki pomorac Ognjen Vlahov: dok je s obitelji uživao na barci ovaj je prošao tik uz njih. “Išao je ravno prema nama i zaobišao nam barku. Ja sam bio miran, ali djeca su se prestrašila i stisla jedno uz drugo. Takvi susreti nisu ugodni. Nisam siguran o kojoj se vrsti radi iako imam 20 godina iskustva na moru kao i ronilačkog iskustva. Ne treba sijati paniku, ali s obzirom na to da se strani turisti vole na zračnim jastucima ili s pedalinama otisnuti od obale, bolje je ljude upozoriti, jer morski psi reagiraju na vibracije koje proizvodi lupanje nogu na luftmadracu. Smatram da se sve plaže moraju bolje zaštititi signalizirajućim mrežama”, kazao je Vlahov. Zbog tih dojava kupačima u Istri i na Kvarneru preporuča se da u plivanju ne izlaze iz zaštićenih područja i da se ne udaljavaju od obale.

Ritam zločina

Podatak da je u razdoblju od 1899. do 1999. godine na našim obalama zabilježeno pet napada morskih pasa, od čega su čak četiri bila smrtonosna, uzimamo sa zadrškom, jer teško je za pretpostaviti da su svi napadi uredno registirirani, da se ta, po turističku sezonu poražavajuća činjenica, probila do javnosti u društvu koje je bilo, najblaže rečeno, medijski dobro kontrolirano. Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da od pet ataka čak četiri otpadaju na napade velikih bijelih psina, glavnih likova Spielbergovih Ralja i njegovih triju filmskih nastavaka. Ihtiolozi su također utvrdili da se mrijestilište bijelih psina, barem kada je Mediteran u pitanju, najvjerojatnije nalazi u akvatoriju Sicilije, čemu treba zahvaliti učestalost njihovog pojavljivanja u jadranskim vodama. Posljednji smrtonosni napad neke bijele psine na našim obalama zabilježen je daleke i famozne 1971. godine – izgleda da psina zna napasti nacionalno biće u presudnim trenucima. Naime, zadržimo li se u akvatoriju politike, mogli bismo pomisliti da u ljeto 1971. godine ajkula nije napala slučajno, već da je posrijedi bila još jedna od brojnih ujdurmi tadašnjih jugoslavenskih vlasti usmjerenih protiv probuđenog hrvatskog nacionalnog bića. Možemo paranoično spekulirati da je kretanje psine namjerno usmjeravano na grupice njemačkih turistkinja, a sve u cilju da se smanji prihod Hrvatske od njezine najpropulzivnije tercijarne djelatnosti.

Inače, posljednji napad morskog psa, a da nije bila riječ o bijeloj psini, na hrvatskoj je strani Jadrana registriran 1974. godine i to u vodama ispred poznate omiške pješčane plaže. U godini koja je iznjedrila novi Ustav na temelju kojeg je Hrvatska dva desetljeća kasnije zahtijevala samoodređenje u raljama se koprcao njemački turist. Ako ritam zločina doista postoji, što li nam donosi godina 2005.?

Ljudi su kompa, a ne klopa

Najopasnija područja u svijetu koja vrve ajkulama jesu Australija i obala Floride. Doduše, na Rogu Afrike i južnoafričkim plažama napadi su brojniji i smrtonosniji, ali tu ne stradavaju bijelci, nego uglavnom domicilno crnačko stanovništvo, zbog kojeg se uglavnom ne aktivira obalna straža i ne kreće hajka, a znamo i kako ih tretira statistika. Od bijelaca pak najčešće stradavaju daskaši i ronioci (tko je, uostalom, vidio crnca surfera ili ronioca?!), a spasilačke službe imaju liste s vrlo preciznim napucima o ponašanju na mjestima gdje psine prijete iz dubokog plavog mora. Među tim pravilima važno je svakako i ono koje kaže da se ulazak u vodu na područjima gdje je viđen morski pas ne preporuča ženama za vrijeme menstruacije, kao ni onima koji krvare iz otvorene rane. Morski pas svojim će, prije svega, olfaktivnim senzorima, jer vid mu je slab, vrlo brzo locirati takvu(og) nesmotrenku(a). Preporuča se i ostajanje u grupi, jer ajkula najčešće napada izdvojenu žrtvu; treba izbjegavati večernja ili noćna kupanja, jer u tim uvjetima senzori morskog psa posebno dolaze do izražaja itd. Uostalom, o noćnom kupanju dovoljno smo saznali iz Spielbergovih Ralja, u kojima je prva žrtva upravo vesela sisata studentica koja je za mraka gola zagazila u more na otoku Amity.

Međutim, ništa od nabrojenog ne jamči preživljavanje susreta s predatorom crnih mrtvih očiju, za kojega je junak Spielbergova masterpiecea rekao da “znaš da je živ tek kad razjapi čeljust”. A onda je već kasno...

Da općinstvu i turističkom narodu ne bi pričom o morskim psima ogadili svaku pomisao na kupanje do mjere da i u kadu ulaze s preporukama lokalne obalne straže, valja kazati da od tridesetak vrsta morskih pasa, koliko ih obitava u Jadranu, ima malo onih koje predstavljaju stvarnu opasnost za čovjeka. Zanimljivo je i to da se za čovjeka najpogubnija pasmina – bijela morska psina – zapravo hrani planktonom, a čovjeka napada tek iznimno, kad nanjuši krv ili kada ga – zamijeni tuljanom. Ipak, u svemu tome ima jedna kvaka, a ona se krije u pitanju koliko je to ‘malo’ opasnih vrsta. U Jadran, da rezimiramo ihtiološku blic-analizu, zna zalutati pokoji primjerak neke od četiri vrste pogubne za čovjeka: dvanaestmetarska psina je daleko najopasnija, a tu su i nešto kraći pas tigar, pas trupan oblokrilac i pas bik. U tim slučajevima, kada susretnete nekog Relju manje spremnog poraditi na promjeni svog imagea, teško da će vam pomoći ako parafrazirate poznati moto iz crtića Potraga za Nemom i kažete mu: Ljudi su kompa, a ne klopa!  

Morski pas protiv ideološkog jednoumlja

Vratimo li se nazad u domenu političke oceanografije mogli bismo junaka svoje priče zamisliti i kao svojevrsnog političkog avangardista, kao lidera kakvih lijevoterorističkih Crvenih brigada iz dubokog podmorja. Budući da komunisti već duže vrijeme više nikome nisu prijetnja, da anarhisti to nikada nisu ni bili, a da će antiglobalisti, ma koliko se trudili, to teško ikada postati, postavlja se pitanje kako se učinkovito suprotstaviti kapitalizmu kao prevladavajućoj društvenoj formaciji. Oni koji se groze globalnog ideološkog jednoumlja možda mogu nadu polagati u – morskog psa. Leđna peraja koja glisira površinom vode ostaje tako jedina prijetnja tustim bogatašima na višemetarskim jahtama, a visokofrekventni vrisak od morskog predatora napadnutog bogataša mogla bi biti nova Internacionala svih prezrenih na svijetu. Kad u jednoj državi ne djeluju društveni mehanizmi redistribucije bogatstva, onda dobro dođu i ajkule kao socijalni korektivi. Vode oko Floride u kojima američki bogataši najčešće namaču svoje razdebljale stražnjice, i gdje je evidentiran najveći pomor istih, postaje tako oazom poniženih, a Spielbergove Ralje mogle bi se iznenada prometnuti iz kultnog horora u filmski ekvivalent Marxova 18. Brumierea Louisa Bonapartea.

Kako god bilo, pasji život bilo u moru ili na kopnu ostaje pasji život. Morski pas, kao i njegov kopneni nominalni parnjak, i sam se koprca u raljama života, premda je toj sintagmi upravo on posudio nosivu metaforu. No, postoji jedna razlika - meso morskog paščeta, za razliku od njegovog kopnenog imenjaka kojeg kusaju tek u nekim egzotičnim zemljama, uredno se nalazi na jelovnicima svih boljih ribljih restorana. Preporuča se jesti lešo, na brudet ili pržen. Budući da mu je namijenjena ovakva sudbina, nama ne preostaje ništa drugo nego ajkulama odobriti upotrebu svih obrambenih i napadačkih sredstava. Tim prije što nismo WASP-ovci.