Fundamentalizam prosvjetiteljstva ili rasizam proturasista

Što odgovoriti čovjeku koji kaže da će radije služiti Bogu nego čovjeku, i koji je siguran da će otići u raj ako vas zadavi? Voltaire

Kolonijalizam i ropstvo na Zapadu ostavili su osjećaj krivnje; zato se on uvijek divi drugim kulturama. To je stajalište duhovno lijenih, ako ne i rasista Ayaan Hirsi Ali

Ne može se poreći da neprijatelji slobode dolaze iz slobodnih društava, iz dijela prosvijećene elite koja dobre strane demokratskih prava uskraćuje ostatku čovječanstva, čak i svojim sunarodnjacima ako nemaju sreću pripadati njihovoj vjerskoj ili etničkoj skupini. Tko u to ne vjeruje, treba samo pogledati dva nedavno objavljena teksta: knjigu Murder in Amsterdam (1) britansko-nizozemskog autora Iana Burume o ubojstvu Thea van Gogha, i recenziju spomenute knjige koju je u The New York Review of Books objavio engleski novinar i sveučilišni profesor Timothy Garton Ash (2).

Reportaža Iana Burume, napisana u anglosaksonskom stilu, fascinantna je po tome što u njoj, uz prividnu nepristranost, svi sudionici te drame imaju prigodu progovoriti nepristrano –  i ubojica i žrtva. Ipak, pisac ne uspijeva prikriti koliko ga iritira angažman bivše zastupnice somalijskog podrijetla u nizozemskom parlamentu, Ayaan Hirsi Ali, koja je bila prijateljica Thea van Gogha i osoba kojoj se također prijeti smrću. Burumu njezina kritika Kur’ana dovodi u neugodnu situaciju. Timothy Garton Ash iznosi još nemilosrdnije dokaze. On kao apostol multikulturalizma smatra da je mišljenje Hirsi Ali neodgovorno i kontraproduktivno. Ash je neumoljiv u izricanju presude: “Ayaan Hirsi Ali danas je hrabra i otvorena prosvjetiteljska fundamentalistica, pomalo sklona pojednostavljivanju stvari” (3). Tu tvrdnju potkrepljuje činjenicom da je ta mlada žena, koja nema dlake na jeziku, nekada pripadala muslimanskome bratstvu u Egiptu. Ash vjeruje da je ona samo jedan kredo zamijenila drugim – prije je bila islamski fanatik kako bi sada postala fanatik razuma.

Takav način izjednačavanja nije ništa novo: katolička se crkva tijekom čitavog 19. stoljeća koristila njime kako bi zaustavila reforme, a nedavno su ga u Francuskoj tijekom spora u vezi s nošenjem marama upotrijebili protivnici zakona kojim se marame zabranjuju. U slučaju Ayaan Hirsi Ali, koja je i sama bila žrtva ženskog obrezivanja i prisilnoga braka, a onda iz Afrike pobjegla u Nizozemsku kako bi dobila azil, ta je optužba u korijenu pogrešna. Razlika između nje i Mohammeda Bouyerija, ubojice Thea van Gogha, jest u tome što ona nikada nije zagovarala ubojstvo kao sredstvo za nametanje svojih ideja. “Kur’an je djelo čovjeka, a ne Boga”, piše Ali u svojoj autobiografiji. “Zato moramo biti slobodni tumačiti i prilagođavati ga modernom dobu, umjesto da se osvrćemo unatrag i živimo onako kako su živjeli prvi vjernici u dalekoj, strašnoj prošlosti.”(4) Tu nema ni traga sljedbama. Njezino jedino oružje je uvjeravanje, osporavanje i razgovor. Njezina argumentacija djelo je razuma a ne pretjerane patološke preobraćenosti.

Njezina nada da će jednoga dana tiranija i praznovjerje biti pobijeđeni ne doima se kao rezultat nezdrave egzaltiranosti. No, u očima naših dobronamjernih profesora Ayaan Hirsi Ali te druge muslimanke pobunjenice – Taslima Nasrin, Wafa Sultan (i njezin nevjerojatan intervju na TV postaji Al-Jazeeri), Irshad Manji, Seyran Ates i Necla Kelek – počinile su neoprostiv zločin – one su demokratska načela shvatile ozbiljno. Kad se slabiji brani od jačeg, onda je, naravno, lakše napasti slabijeg. Kukavice će onima koji pružaju otpor uvijek predbacivati da samo izazivaju mržnju moćnika.

Branitelji slobode predstavljeni kao fašisti

Ian Buruma, i to ne bez perfidnosti, Ayaan Hirsi Ali oduzima pravo da se pozove na Voltairea: on se suprotstavio jednoj od najmoćnijih institucija svog vremena, katoličkoj crkvi, dok se Hirsi Ali zadovoljila napadom na “ranjivu manjinu u samom srcu Europe” (5). No pritom je on zanemario činjenicu da islam ne poznaje granice. Muslimanske zajednice Starog svijeta oslanjaju se na milijardu vjernika različitih struja. One mogu postati preteče fundamentalističke ofenzive, ali mogu i biti primjer razumne religioznosti. I to nikako nije sitnica, nego jedan od najvećih izazova 21. stoljeća!

Nije dovoljno što Ayaan Hirsi Ali mora živjeti u izolaciji, okružena tjelohraniteljima, zato što radikalni islamisti prijete da će joj prerezati grkljan. Ona – isto kao francuski profesor filozofije Robert Redeker, koji također dobiva prijetnje smrću na islamističkim internetskim stranicama – mora trpjeti ismijavanja sveznalica i filozofa iz naslonjača. U Nizozemskoj ju je ljevica prozvala nacistom! (6) Dakle, branitelji slobode predstavljeni su kao fašisti, a fanatici su prikazani kao žrtve! Taj je način dobro poznat: oni koji se bune protiv barbarizma sami su optuženi da su barbari.

U politici se, kao i u filozofiji, izjednačavanje uvijek svodi na abdikaciju. Ako mišljenje uključuje vaganje vlastitih riječi u svrhu točnog opisivanja svijeta, dakle uspoređivanja, onda poistovjećivanje svjedoči o neuspješnom promišljanju. Ako uzvikujete “CRS (Compagnies Républicaines de Sécurité) = SS”, kao što se to radilo u svibnju 1968., ili tvrdite da je “Bush = Bin Laden” i izjednačavate Voltairea i Savonarolu, zadovoljavate se sumnjivim usporedbama. Prema tome bi prosvjetiteljstvo bilo samo još jedna vjera, podjednako luda i nepopustljiva poput katolicizma inkvizicije ili radikalnog islama. Čitava jedna misaona škola pod utjecajem Heideggera, od Gadamera do Derride, osporavala je težnje prosvjetiteljstva kao utjelovljenja novog razdoblja samosvjesne povijesti. Naprotiv, tvrde oni, ta epizoda u povijesti filozofije i književnosti korijen je sveg zla našega doba – kapitalizma, kolonijalizma, totalitarizma. Oni smatraju da i sama kritika predrasuda nije ništa drugo nego predrasuda, čime bi se moglo dokazati da čovječanstvo nije sposobno za samospoznaju. Oni smatraju da je Europa utonula u mrak zbog ludila nekih literata koji su u razmišljanju o Bogu i otkrivenju htjeli krenuti od tabule rasa. Buđenje razuma užasnom je dijalektikom navodno iznjedrilo monstrume (Horkheimer, Adorno).

Cijela povijest 20. stoljeća svjedoči o fanatizmu moderne. Nesporno je, također, da je vjera u progres poprimila obličje vjere, zajedno sa svojim visokim svećenicima – od Saint Simona, preko Victora Hugoa do Augustea Comtea. Zastrašujuće svjetovne religije nacionalsocijalizma i komunizma, sa svojim smrtonosnim ritualima i masovnim pokoljima, nisu zaostajale za najgorim teokracijama, a željele su biti njihova radikalna negacija – barem ta potonja. U 20. stoljeću više je ljudi ubijeno u suprotstavljanju Bogu, nego u ime Boga. A ipak su najprije nacionalsocijalizam, a zatim i komunizam, porazili demokratski režimi koji su bili nadahnuti prosvjetiteljstvom i ljudskim pravima te se temeljili na toleranciji i pluralizmu. Na sreću, romantizam je umanjio apstraktnost prosvjetiteljstva i njegovu težnju da stvori novog čovjeka, oslobođena svakog religijskog osjećaja i tjelesnosti. Mi smo danas nasljednici tih dvaju duhovnih pokreta i znamo kako uskladiti posebnosti nacionalnih, jezičnih i kulturnih tradicija s univerzalnošću ljudske vrste. Moderna je već dugo samokritična, sumnjičava prema vlastitim idealima i sklona osuđivati veličanje uma koji je slijep kad je u pitanju vlastita neumjerenost. Jednom riječju, moderna do određene mjere poznaje svoje granice.

Prosvjetiteljstvo se pokazalo sposobnim za preispitivanje vlastitih pogrešaka. Kritika vlastitih pojmova koji pokazuju prevelike težnje samo je još jedan dokaz vjernosti njezinu duhu. Prosvjetiteljstvo je sastavni dio suvremenog duhovnog oruđa do te mjere da ga prizivaju čak i vjerski fundamentalisti kada žele objaviti svoju poruku. Sviđalo nam se to ili ne, mi smo djeca tog kontroverznog stoljeća i prisiljeni smo osuđivati svoje očeve na jeziku koji su nam oni prenijeli. Budući da je prosvjetiteljstvo pobijedilo i najveće neprijatelje, nedvojbeno je da će svladati i islamističku hidru, ako bude vjerovalo u sebe i ne bude posvećivalo pozornost rijetkim reformatorima islama.

Paradoks multikulturalizma

Danas imamo dva koncepta slobode – jedan potječe iz 18. stoljeća i zasniva se na oslobađanju od tradicije i autoriteta, a drugi proizlazi iz antiimperijalističke antropologije i pretpostavlja da su sve kulture jednako vrijedne, te da se zato ne mogu vrednovati samo na temelju naših kriterija. Relativizam nam preporučuje da svoje navodne vrijednosti promatramo samo kao plemensku dogmu područja koje nazivamo “Zapad”. Multikulturalizam se temelji na tom stajalištu. Nastao je u Kanadi 1971. godine i njegov je osnovni cilj osigurati miroljubiv suživot stanovništva različitog etničkog i rasnog podrijetla na istom teritoriju. Multikulturalizam polazi od jedinstvenosti i legitimnosti svake skupine, što je onda osnova njezina prava na postojanje i određuje njezin odnos s drugima. Kriteriji pravednog i nepravednog, zločinačkog i barbarskog, povlače se i na kraju gube pred apsolutnim kriterijem poštovanja drugog. Ne postoji više nikakva vječna istina – vjerovanje u nju proizlazi iz naivnog etnocentrizma.

Svatko tko stidljivo želi podsjetiti na to da je sloboda nedjeljiva, da život ljudskih bića posvuda ima jednaku vrijednost te da su odsijecanje ruke lopovima ili kamenovanje preljubnica svuda podjednako nedopustivi, rutinski biva osuđen u ime nužne jednakosti kultura. Nakon što smo tako druge utrpali u geto zbog njihove posebnosti, ne moramo se više brinuti kako žive i pate li? Isticanjem njihove nedodirljive različitosti oslobađamo se razmišljanja o njihovoj teškoj sudbini. Ipak, jedno je priznati uvjerenja i obrede svojih sugrađana drukčijeg podrijetla, a sasvim nešto drugo dati blagoslov nekoj zajednici koja, plašeći se da je drugi ne onečiste, podiže zid između sebe i ostatka društva. Kako se može prihvatiti različitost koja ljude isključuje umjesto da ih prihvati? Tu nailazimo na paradoks multikulturalizma: on na jednak način tretira sve zajednice, ali ne i ljude koji je čine, jer im ne dopušta slobodu da se oslobode vlastite tradicije. On priznaje i prihvaća skupine, a zatomljuje pojedinca. Tradiciju pretpostavlja volji svih onih koji žele okrenuti leđa običajima i obitelji, zato što, primjerice, žele proživjeti ljubav u skladu s vlastitim predodžbama.

Zaboravlja se da postoji apsolutni despotizam manjina koje odbijaju prilagoditi se ako to nije praćeno statusom eksteritorijalnosti i nekim posebnim pravima. Tako se u sklopu postojećih nacija rađaju nove čiji se pripadnici, na primjer, osjećaju najprije muslimanima, a tek onda Kanađanima, Englezima ili Nizozemcima. Tu identitet trijumfira nad državnom pripadnošću. I još gore – zbog poštovanja posebnosti, pojedinci bivaju zatočeni u etničke ili rasne definicije i vraćeni u izolaciju iz koje smo ih upravo htjeli osloboditi. Tako su sada crnci, Arapi, Pakistanci, muslimani i drugi doživotno osuđeni da budu zatočenici svoje povijesti, svoje boje kože i svoje vjere – isto kao i u vrijeme kolonijalizma.

Njima se zabranjuje ono što je do sada bila naša povlastica: brani im se da iz jednog svijeta prijeđu u drugi, iz tradicije u moderno doba, iz slijepe poslušnosti u doba razumnih odluka. “Napustila sam svijet vjere, obrezivanja (7) i braka i zamijenila ga svijetom razuma i seksualne slobode. Prešla sam taj put i sada znam da je jedan od tih dvaju svjetova naprosto bolji od onog drugog, i to ne zbog privlačnih, svjetlucavih stvari, nego zbog njegovih temeljnih vrijednosti”, piše Ayaan Hirsi Ali u svojoj autobiografiji (8). Obrana prava manjina također uvjetuje pravo pripadnika tih manjina da se bez rizika izdvoje – svojom ravnodušnošću, ateizmom, kroz miješani brak ili time što će zaboraviti na solidarnost klana ili obitelji i biti kovači vlastite sudbine koja pripada samo njima samima i ne sastoji se od pukog ponavljanja roditeljskih obrazaca.

Velikodušnost kao oblik izolacije

Etničke, seksualne, vjerske i regionalne manjine dosad su primile mnogo udaraca, pa se sada, zbog toga, tretiraju kao neka vrsta malih nacija. Kad pokazuju najdrastičniji oblik šovinizma, to im se, uz mnogo naivnosti, oprašta kao da je riječ o legitimnom izrazu samoljublja. Umjesto da se sloboda slavi kao sila koja razara determinizam, podupire se ponavljanje prošlosti, a zajednice se ohrabruju u pritisku nad pojedincem. Marginalne grupacije sada stvaraju neke oblike moralne policije, rađa se mikronacionalizam koji maše svojim zastavama i, nažalost, neke europske države to i dalje podupiru. Prisilom na etničku, vjersku ili rasnu solidarnost, osuđivanjem svih otpadnika uz tvrdnju da su izdajice, želi se uništiti svaka težnja za autonomijom. Pod prividom raznolikosti stvaraju se etničke i vjerske tamnice čiji zatočenici nemaju povlastice koje ima većinska zajednica.

Dakle, nimalo ne iznenađuje što Ayaan Hirsi Ali mora računati na sankcije intelektualaca. U portretu mlade žene koji je napisao Timothy Garton Ash ne manjka ništa, čak ni staromodni mačizam: medijski uspjeh te žene koja je bila zastupnica u nizozemskom parlamentu mogu objasniti samo njezina ljepota i glamur, a ne činjenica da govori istinu (9). Ashu ne pada na pamet postaviti pitanje bi li integristički teolog Tarik Ramadan, kojega on, inače, gorljivo hvali, možda svom izgledu plejboja trebao zahvaliti na stečenom ugledu. Točno je da Ayaan Hirsi Ali krši vladajuće stereotipe političke korektnosti: ona, Somalijka, tvrdi da je Europa superiorna u odnosu prema Africi; iako je žena, nije ni udana niti ima djecu; muslimanka je, a otvoreno kritizira zaostalost Kur’ana. Gazeći sve ta pravila, ona postaje pravi pobunjenik, za razliku od lažnih revolucionara koje naše društvo proizvodi kao na tvorničkoj traci.   

Ian Buruma i Timothy Garton Ash zamjeraju Aayan Hirsi Ali ludost, aroganciju, neobuzdanost i temperament, entuzijazam. Pritom se ponašaju kao oni inkvizitori koji su u svakoj ženi koja je prema njihovu ukusu bila odveć živoga duha vidjeli vragom opsjednutu vješticu. Dok čitamo njihove ponižavajuće riječi, postaje jasno da se rat protiv muslimanskoga fundamentalizma mora najprije dobiti na simboličkom planu i da tu pobjedu moraju izvojevati žene, jer su one osovina i središte obitelji i socijalnog poretka. Kako bi se u arapsko-muslimanskim društvima postigao neki napredak, one se moraju osloboditi i moraju im se na svim područjima osigurati jednaka prava kao i muškarcima. Osim toga: uvijek kad je neka zapadna država pokušavala zakonski kodificirati manjinska prava, usprotivili su se pripadnici tih manjina – uglavnom žene. Velikodušnu spremnost da im se izađe u susret – kao u slučaju kad se u kanadskoj državi Ontariu nastojalo provesti prijedlog da muslimanima bude dopušteno koristiti se šerijatskim pravom u rješavanju sporova (bar u slučajevima nasljedstva i obiteljskih sporova), ili kad je Jutta Limbach, bivša sutkinja njemačkog Vrhovnog suda i socijaldemokratkinja, iznijela prijedlog da se njemački ustav proširi specijalnim statutom za manjine koji bi, primjerice, muslimanske djevojčice oslobodio nastave tjelesnog odgoja (10) – pripadnici manjinskih zajednica vide kao korak unatrag i ponovni pokušaj izolacije.

Segregacija pod maskom različitosti

Mistična snaga poštovanja Drugoga, kakva se razvila na Zapadu, krajnje je sumnjiva:  jer poštivanje (respect) etimološki gledano znači “promatranje iz daljine”. U 19. stoljeću domoroce se smatralo toliko tuđima da je bilo nezamislivo da bi se mogli prilagoditi europskome modelu ili čak postati francuskim državljanima. Tada se drukčijost smatrala izrazom manje vrijednosti, a sad se ona doživljava kao nepremostiva razlika. Nepopustljivo hvaljenje autarkije dovodi do poznatog političkog modela: zar je južnoafrički aparthejd bio nešto drugo doli doslovno shvaćeno poštovanje različitosti pooštreno do te mjere je ta različitost postala toliko drukčija da nam se više nije imala pravo ni približiti?

Tako briga za vjersku ravnotežu usporava sva reformatorska nastojanja unutar određene vjere, i zato čitav jedan dio tog stanovništva – uglavnom žene – ima status manjine. Na suptilan se način pod maskom različitosti održava segregacija. Time je moguće dokazati da se iza veličanja ljepote svih kultura vrlo često krije dobro poznato podcjenjivanje od nekadašnjih kolonijalnih gospodara. Neki kažu: islam je nastao tek u 7. stoljeću pa neizbježno mora zaostajati. Ili, kako tvrdi Tarik Ramadan: mnoštvo vjernika još nisu dovoljno zreli da se odreknu prakse kao što je kamenovanje (on sâm poziva na uvođenje moratorija za tu vrstu kazne, ali ne i na to da se ona ukine) (11). No, takvo gledište previđa “nestrpljivost slobode” (Michel Foucault) koje obuzima muslimanske elite kad promatraju laicističke nacije koje su se oslobodile okova dogmi i nazadnih običaja.

Prosvjetiteljstvo pripada ljudskome rodu, a ne samo nekolicini povlaštenih u Europi i Sjevernoj Americi, koji si daju za pravo da poput razmaženih klinaca po njemu gaze i da ga drugima uskraćuju. Možda anglosaksonski multikulturalizam nije ništa drugo nego legalni aparthejd, praćen – kako to često biva – sentimentalnim šaputanjem bogatih koji siromašnima objašnjavaju da sâm novac ne donosi sreću. Mi nosimo teret slobode, samoostvarenja, ravnopravnosti spolova, a vama ostaju radosti arhaičnog, zlostavljanja u skladu s običajima predaka, dogovorenih brakova, marama i poligamija. Pripadnici tih manjina stavljeni su pod zaštitu, nalik na spomeničku zaštitu. Zatvaramo ih u rezervate kako bismo ih obranili od fanatizma prosvjetiteljstva i nevolja društvenog napretka: svima onima koji su nam poznati pod zajedničkim imenom “muslimani” (oni iz Magreba, Pakistana, Afrike)  zabranjeno je ne vjerovati ili povremeno vjerovati, da im se fućka za Boga ili da život grade daleko od Kur’ana i plemenskih rituala.

Multikulturalizam je rasizam proturasista. On ljude veže za korijene. Job Cohen, gradonačelnik Amsterdama i jedan od stupova nizozemske države, primjerice, zahtijeva da se prihvate “neke ortodoksne muslimanske skupine koje svjesno diskriminiraju žene” jer nam je potrebno “novo ljepilo” koje će “društvo održati na okupu”. On nas, u ime društvene koherencije, poziva da oduševljeno zaplješćemo netoleranciji kojom se pripadnici tih skupina odnose prema našim zakonima. Hvali se suživot malih, hermetički zatvorenih skupina, koje slijede svoje posebne norme. Odustajući od zajedničkih kriterija za razlikovanje ispravnog od neispravnog, potkopavamo ideju nacionalnog zajedništva. Primjerice, državljanin Francuske, Velike Britanije ili Nizozemske zakonski se goni ako zlostavlja svoju ženu. Treba li njegov čin proći nekažnjeno ako se ispostavi da je on sunit ili šijit? Treba li mu njegova vjera dati pravo da prekrši zakon? Drugim riječima, kod drugih se veliča ono što smo uvijek pokušavali suzbiti kod nas samih: izoliranost, kulturni narcizam, čvrsto ukorijenjeni etnocentrizam!

U toj toleranciji leži prezir, jer ona neopravdano optužuje neke zajednice da nisu sposobne za moderno doba. A što ako opiranje britanskih muslimana nije samo proizvod nazadne beskompromisnosti njihovih vođa, nego i proizvod mračne slutnje da pažnja koju im država posvećuje nije ništa drugo nego suptilan oblik prezira koji za njih znači da su odveć zaostali kako bi se pridružili modernoj civilizaciji? Neke talijanske općine namjeravaju napraviti posebne plaže za muslimanske žene kako bi se mogle kupati zaštićene od pogleda muškaraca. Već bi se za dvije godine u Rotterdamu mogla otvoriti prva “islamska bolnica” kojoj će se poštovati sva pravila Kur’ana. Čovjek se osjeća kao da se vratio na američki Jug u vrijeme rasnih podjela –  samo što tu rasnu segregaciju podupiru najistaknutiji predstavnici naprednih snaga u Europi!

Valja voditi dvostruku borbu: manjine treba zaštititi od diskriminacije (na primjer, poticanjem poznavanja regionalnih jezika i kultura ili prilagođavanjem školskog kalendara vjerskim praznicima), a pojedince treba zaštititi od pokušaja njihovih zajednica da ih zaplaše.

Prilagoditi Europu islamu, ili obratno?

I još jedan, posljednji argument protiv anglosaksonskog multikulturalizma: on ne funkcionira. To su priznale sâme vlade europskih zemalja. Nije dovoljno da je Velika Britanija godinama služila kao azil za džihad, s poznatim dramatičnim posljedicama. Sada Britanija mora priznati da je zakazao njezin socijalni model temeljen na komunitarizmu i separatizmu. Mnogi su se zgražavali nad francuskim autoritarizmom kad je skupština ženama i djevojkama zakonom zabranila da nose marame u školama i u državnim institucijama. Frankofobija Timothyja Gartona Asha, koji svoj tekst u The New York Review of Books počinje s okrugom Seine Saint-Denisom, dostojna je američkih neokonzervativaca! Ali kako objasniti da odgovorni političari u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Njemačkoj, šokirani brzim širenjem običaja nošenja burki i hidžaba, razmišljaju o donošenju zakona koji to zabranjuje (12).

Činjenice su zastrašujuće. One govore protiv popustljivaca koji žele Europu prilagoditi islamu, a ne obrnuto. Što se više povlačimo pred radikalizmom “bradatih“, to njihov ton postaje oštriji. Politika pomirbe samo povećava njihove apetite. Nada da će dobronamjernost razoružati te divljake  neosnovna je. I mi u Francuskoj među radikalnim ljevičarima i među desničarima imamo kolaboracioniste džihada. U povodu afere s karikaturama poslanici Union pour un Mouvement Populaire predložili su da se donese paragraf o blasfemiji koji bi nas jednostavno vratio u pred-prosvjetiteljski Ancien Regime.

Moderna Francuska razvila se iz borbe protiv hegemonijske moći Katoličke crkve i dvjesto godina poslije revolucije neće prihvatiti jaram novog fanatizma. Zato se težnji islamskog revanšizma, posebice vahabita iz Saudijske Arabije, muslimanskih bratstava, salafista i Al-Qaide, koji pokušavaju prodrijeti u europska društva i ponovno osvojiti Andaluziju, valja oduprijeti kao obliku osvajačkog kolonijalizma (13). Kako su Europa i Francuska postale sekularne zemlje? Tako što su vodile beskompromisnu borbu protiv crkve i njezinih težnji da upravlja ljudskim razumom, kažnjava neukrotive, blokira reforme a pojedince, posebice one najsiromašnije, drži u stanju ravnodušnosti i straha. Obje su se strane borile izrazito nasilno, katkada surovo i podlo, no to je dovelo do nesumnjiva napretka i omogućilo nam 1905. donošenje zakona o odvajanju države od crkve.

Francuski model (koji je poslije u Turskoj primijenio i Mustafa Kemal) temelji se na  pobjedi nad opskurantizmom i pokoljima poput Bartolomejske noći. U tome je njegova nadmoć. Zašto bismo islamu dopuštali ono što više ne želimo trpjeti od crkve? Laicizam, čija su načela inače zabilježena u evanđeljima, temelji na šačici jednostavnih načela: vjerska sloboda, miran suživot, neutralnost javnog prostora, poštivanje društvenog ugovora i opće uvjerenje da božanski zakoni nisu nadređeni građanskim, nego da oni djeluju drugdje, u srcima vjernika, u prostoru privatne molitve.

Francuska je, prema mišljenju filozofkinje Hanne Arendt, svoje kolonizirane narode istodobno tretirala kao braću i kao podanike. Na sreću, doba kolonijalizma je prošlo. Ali, republikanska asimilacija koja se temelji na ideji ravnopravnosti pretpostavlja da svi ljudi, neovisno o rasi, spolu i vjeri, imaju ista prava. Taj ideal još ni izdaleka nije ostvaren. On je čak u krizi, kao što su pokazali nemiri u francuskim predgrađima u studenom 2005. Ipak, čini mi se da je to bolji model od veličanja različitosti. Protiv prava na različitost valja nepokolebljivo zagovarati pravo na sličnost – ono što nas povezuje jače je od onoga što nas razdvaja.

Zauzimanje za prosvijećeni europski islam

Gledišta Iana Burume i Timothyja Gartona Asha srodna su onima američkih i britanskih vlada (iako se ne slažu što se tiče politike ). Poraz Georgea W. Busha i Tonyja Blaira  u ratu protiv terorizma može se protumačiti činjenicom da su prednost dali vojnom sukobu a ne intelektualnoj raspravi. Licemjerje te dvojice političara i mješavina strateškog razmetanja i naivnosti spriječila ih je da se bore ondje gdje je to bilo potrebno: na području dogmi, tumačenju spisa, reinterpretacije vjerskih tekstova (14). Još se jučer Hladni rat povezivao s globalnom borbom protiv komunizma u kojoj su važnu ulogu odigrali sukobi različitih uvjerenja i kulturna borba koja se proširila i na film, glazbu i književnost. Danas zabrinuto promatramo kako britanska vlada i krug njezinih muslimanskih “savjetnika” koketira s motom: radije fundamentalizam nego terorizam. Ona pritom ne vidi da su to dvojica braće blizanaca i da  će fundamentalizam europske muslimane zauvijek udaljiti od moguće reforme.

Zato je zauzimanje za prosvijećeni europski islam vrlo važno: Europa može  postati sjajan uzor za reformu tog monoteizma, od kojeg se očekuje da će jednoga dana otvoriti put samokritici i preispitivanju savjesti, kako je to kod katolika postigao Drugi vatikanski koncil. U svakom slučaju treba voditi računa o partnerima u razgovoru te fundamentaliste koji ne igraju otvorenim kartama i koji se koriste ljevicom i inteligencijom kako bi svoju vjeru poštedjeli od kušnji laicizma ne proglašavati prijateljima tolerancije (15).

Vrijeme je da svoju solidarnosti proširimo na sve buntovnike u svijetu islama, nevjernike, ateističke libertince, šizmatike, čuvare slobode; isto kao što smo nekada podupirali disidente u Istočnoj Europi. Europa bi trebala hrabriti te disonantne glasove, pružiti im financijsku, moralnu i političku potporu, ponuditi im kumstvo, pozvati ih i zaštititi. Danas nema svetije, ozbiljnije i za slogu budućih naraštaja važnije zadaće. Pa ipak, naš kontinent sa samoubilačkom neizvjesnošću kleči pred božjim luđacima te ušutkava i kleveće slobodne mislioce. Blagoslovljeni bili skeptici i nevjernici koji mogu utišati smrtonosni žar vjere!

Nije li neobično što 62 godine nakon sloma Trećeg Reicha i 16 godina poslije pada Berlinskoga zida znatan dio europskih intelektualaca nema pametnijeg posla nego blatiti prijatelje demokracije? Oni žele da popustimo, da se povučemo, oni šire light varijantu prosvjetiteljstva. No duboko smo odmaknuli od dramatičnih uvjeta iz tridesetih godina, kad su se najbistrije glave u ime rase, klase ili revolucije bacile u naručje Berlinu ili Moskvi. Današnja je situacija difuznija i rascjepkanija. Ništa nije nalik na silnu opasnost Trećeg Reicha. Čak je i režim mula u Teheranu u odnosu na to papirnati tigar koji bi pao ničice kad bi mu se malčice zaprijetilo. Pa ipak, sve vrvi od tromosti. Kant je prosvjetiteljstvo definirao devizom “Sapere aude! – Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom! “ Kultura hrabrosti – možda je to ono što nedostaje našim dušebrižnicima. Oni su simptom umorne Europe koja sumnja u samu sebe i koja pri najtišem znaku uzbune bježi u zaklon. Iza njihove ljigave dobronamjerne retorike odjekuje druga glazba: glazba kapitulacije!

S njemačkoga prevele Neda Cvjetković i Gioia-Ana Ulrich.

Pod naslovom Fundamentalismus der Aufklärung oder Rassismus der Antirassisten? članak je izvorno objavljen u njemačkom online časopisu Perlentaucher 24. siječnja 2007.

(1.) Ian Buruma, Murder in Amsterdam: The Death of Theo Van Gogh and the Limits of Tolerance, New York (Penguin Press), 2006.

(2.) Islam in Europe, The New York Review of Books, 5. listopada 2006.

(3.) Ayaan Hirsi Ali is now a brave, outspoken, slightly simplistic Enlightenment fundamentalist. I Buruma govori o prosvjetiteljskim fundamentalistima, vidi str. 27.  njegove knjige.

(4.) Ayaan Hirsi Ali, Mein Leben, meine Freiheit, München (Piper) 2006.

(5.) Buruma, ibid., str. 179.

(6.) Kako kaže Ian Buruma, poznati nizozemski autor Geert Mak uspoređuje film Podčinjavanje Ayaan Hirsi Ali s antisemitskim propagandnim filmom nacista Jud Süß (Murder in Amsterdam, str. 240)

(7.) Za informaciju: u Francuskoj je obrezano 30.000 žena afričkog podrijetla, a takva sudbina u narednim godinama prijeti još 30.000 djevojaka. Francuska je dugo bila jedina zemlja u kojoj su osobe koje izvode obrezivanje bile zakonski gonjene. Zakonom od 4. travnja 2006. mjere protiv njih još su pooštrene. Od listopada 2004. kirurška rekonstrukcija klitorisa spada u zahvate koje financiraju fondovi zdravstvenog osiguranja.

(8.) Ayaan Hirsi Ali, Mein Leben...

(9.) Timothy Garton Ash, u već citiranom članku: “Ayaan Hirsi Ali je za novinare neodoljivo privlačna tema budući da je ona visoka, neobično lijepa, egzotična, hrabra, otvorena žena s nevjerojatnom životnom pričom, a sada živi pod neprekidnom prijetnjom da će biti ubijena kao van Gogh. (...) Nećemo pokazati nedovoljno poštovanja prema gospođi Ali ako kažemo da bi njezina priča i njena stajališta vjerojatno privlačili mnogo manje pozornosti da je ona, kojim slučajem, niska, zgrbljena i razroka.”

(10.) Jutta Limbach, Making multiculturalism work, na www.signandsight.com

(11.) Ramadan je to mišljenje iznova zastupao u raspravi s Nicolasom Sarkozyjem na jednom kanalu francuske televizije, 20. studenog 2003. Njegov brat Hani Ramadan, također državljanin Švicarske, opravdava taj način kažnjavanja.

(12.) Prema rezultatima različitih istraživanja 87 posto britanskih muslimana osjeća se u prvome redu muslimanima; u Francuskoj taj broj iznosi 46 posto. Dakle, većina francuskih muslimana odana je republikanskim idealima: u prvome su redu su lojalni francuskoj državi, a na drugom su im mjestu vjerska načela.

(13.) Podsjećamo na poruku Al-Qaide od 18. rujna 2001.: “Razbit ćemo križ. Moći ćete birati jedino između islama ili mača!” A u rujnu 2006., nakon izjave pape Benedikta XVI. tijekom govora o nasilju i religiji u Regensburgu, prosvjednici u Jeruzalemu i Nablusu nosili su transparente na kojima je pisalo: “Osvajanje Rima jedino je rješenje”. A šeik Yusuf El-Quaradavi, duhovni vođa Muslimanskog bratstva i mentor Tarika Ramadana, koji harači po Al Jazeeri, rekao je u jednoj od svojih najčuvenijih propovjedi da će se “islam u Europu vratiti kao osvajač pobjednik, nakon što je dva puta od tamo bio protjeran. Ovaj put neće osvajati mačem, nego propovijedima i ideologijom”. El-Quaradavi također odobrava samoubilačke atentate.

(14.) Tony Blair je 2004. u božićno vrijeme dao tiskati dvije vrste čestitki od koji je jedna bila namijenjena onima koji nisu kršćani i u kojoj se ni na koji način ne spominje Kristovo rođenje. Kakav li se samo paternalizam krije iza te navodno nevjerojatno dobronamjerne geste!

(15.) O dvoličnosti i duboko ukorijenjenom antisemitizmu Tarika Ramadana: on tvrdi kako su za loš rejting njegova djeda Hasana al-Bane, osnivača Muslimanskog bratstva u Egiptu, krive spletke reakcionarnog “cionističkog lobija”. U tom kontekstu preporučujem uvjerljivu knjigu Frere Tariq Caroline Fourest (Paris, Grasset, 2004.). Nakon objave knjige, autorica je dobila fizičke prijetnje, a na internetskoj stranci Ramadanovih prijatelja, www.ouma.com, raspisana je tjeralica za njom, pa je određeno vrijeme provela pod policijskom zaštitom.