...neka te pokrije brezino lišće i podari život novi
Jednog dana krajem devedesetih sreli smo se u Jurišićevoj ulici gdje sam tada stanovala. Galeta je sišao s bicikla i rekao mi: “Evo ti, čitaj Hamvasa. Ja s njim bitku vodim već dugi niz godina; s tim lukavim, narcisoidnim, umišljenim, egoističnim, pretencioznim, drskim, bezobzirnim, ciničnim, oholim i nadasve duhovitim provokatorom. Ali, iako je moje znanje mađarskog sumnjivo, toliko me je isprovocirao da sam ga odlučio početi prevoditi. Nego kaj kuhaš danas? Imam tu na biciklu tikve ako hoćeš”.
Tako je počelo: Hamvas ili Galeta, ili oboje... erotika je ista.
Izađem na trijem, duboko udahnem, pogledam u dolinu, začujem sjenicu i najednom znam. Blagi travanj. Na brežuljku preda mnom cvjetaju bademi i breskve. Nebo je plavo poput plavetnila ševine pjesme, među rijetkim i svijetlim granama. Grašak upravo počinje cvasti, na smeđoj zemlji klice mladog zelenila, salata, iznikli grah, mrkva, peršin. Zrak je lagan, kao nepoznata svježa izvorska voda. Okupao sam se dolje kod bunara, iznad mene je proletio kos prema šumi, iz daljine se oglasila kukavica. Uzdahnuo sam: kako svijet može biti lijep. I tada sam postao svjestan da sam shvatio.
O, Galeta dragi, pokaži mi još jednom lice svoje. I slušaj još samo ovaj puta..!
Breza.
Posadila sam mladu Brezu, možda zato što predivnu Lipu već imam, ali nije samo zato.
Željela sam prisloniti lice svoje na bijelu koru, blještavu.
Zar stablo breze koja simbolizira dvojnost (muško-žensko) ne izaziva pokrivene želje koje se žele pokazati? Zar nježnost njezine, brezine kore ne budi osjećaj ugodnosti, a listići treperavi pružaju mogućnost najljepšeg dodira, neke nove ispunjenosti? U brezi kao i u svakom stablu nema dvostrukog uzbuđenja, nego samo dvostruki mir, a njezina rastopljena “dvospolnost” je u stalnom zagrljaju. Ah, Hamvas... Opet me poziva na svečanost gdje se erotski lahor kroz brezu pojavljuje kao kolaž izražene želje. Njegova je erotika nevina kao što je priroda nevina, a život poput najslađe vode teče. Drvo, zemlja, hrana – predivna uzajamnost. Zaista nikada nismo sami? Breza, kažu da je još i sveto drvo...
P.S. Ivana Ladislava Galetu upoznala sam 1977. godine. U to vrijeme bio je voditelj kultnog Multimedijalnog centra. Iste je godine organizirao na Glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu, u čekaonici drugog razreda, projekciju filmova kao projekt Vlak na filmu. U turobnoj čekaonici, prljavoj atmosferi punoj dima, s gomilom koja čeka svoje vlakove, prikazivali su se filmovi na zidu. Nastala je gužva i svi su odjednom željeli gledati. Samo je nekolicina umornih putnika spavala. Publika je bila oduševljena ovom izvrsnom idejom. Reakcije su bile fenomenalne. Glavno da je bilo toplo pa se i kaput mogao skinuti. Čak je i toplo pivo pasalo. Jerman i ja bili smo tada sretni u ljubavničkom zanosu – opranih kosa, namazanih očiju. Jerman me tada predstavio Galeti.
2005. godine Galeta je bio prvi gost-umjetnik kojeg sam pozvala u Štaglinec.
Rodili smo zajedno Štaglinec pa onda performans festival, danas ugledni Međunarodni susret umjetnika koji nosi naziv Antonio Gotovac Lauer, uz tiha druženja naših elementarnih tijela i naših elementarnih kuhanja. Bez nekog posebnog cilja. Jednostavnost.