Nova biografija austrijskog i europskoga književnoga klasika faktografski je gusta, ali monotona knjiga, koja "živne" tek kad se autoru otvori prilika navesti anegdotu ili trač
Miguel Saenz: Bernhard - Biografija Tomasa Bernharda, Lom / Alexandria Press, 2014. (Preveo Igor Marojević)
Između hrvatskog i srpskog nakladništva posljednjih godina kao da je zavladalo nadmetanje u prevodilačkom kompletiranju opusa Thomasa Bernharda, što je toliko uočljiv fenomen da ga nije mogao ignorirati ni Igor Marojević u predgovornom tekstu za svoj prijevod Bernhardove biografije iz pera Miguela Sáenza. Ne ulazeći tijekom povijesnoga pregleda recepcije Thomasa Bernharda na ovim prostorima u detaljniju rekonstrukciju okolnosti zbog kojih se predratna publika iz obilja relevantne europske književne produkcije upoznala i s Bernhardovim autorskim glasom još krajem šezdesetih, nego tek navodeći da nam je dospio takoreći kolateralno – uglavnom zbog vala kulturnog, nakladničkog i prevodilačkog procvata u jednom trenutku socijalističkog progresa – Marojeviću je bilo važnije poantirati kako smo u premijernom upoznavanju s tim austrijskim klasikom za desetak godina pretekli (post)frankističku Španjolsku, zemlju iz koje nam sada dolazi Bernhardov životopis. Kontinuitet našeg kontakta s Bernhardovim djelom od tih premijernih šezdesetih nije se prekidao, ali se prorijedio, otprilike na jedan naslov u svakom desetljeću, da bi hrvatsko čitateljstvo s jedne i srpsko čitateljstvo s druge strane u 21. stoljeću doslovno istodobno bilo zapljusnuto nizom antologijskih Bernhardovih djela u neuobičajeno intenzivnom ritmu objavljivanja.
Mentalno utočište Odmjeravajući taj score, termin koji Marojević upotrebljava u komparativnoj kronologiji te paralelne "jagme"za Bernhardovim štivom, te uvodeći tako mentalitet sportskoga rivalstva u tumačenje fenomena obostranog gomilanja Bernhardovog štiva, zapisat će da je utrka isprva počela u Hrvatskoj, čineći se pritom da će hrvatsko "vodstvo" na tom planu ostati nedostignuto – ponajprije zahvaljujući dugoročnom nakladničkom projektu Izabrana djela Thomasa Bernharda izdavačke kuće Meandar. No, i u Srbiji broj prevedenih Bernhardovih djela rapidno raste, uz to se još proširujući i na popratnu literaturu o liku i djelu tog klasika. Za razliku od Meandrove fokusiranosti na izbor ključnih Bernhardovih ostvarenja, Marojević će srpskom izdavaštvu prigovoriti da energiju i sredstva troši i na marginalne segmente Bernhardove produkcije. Pored toga, neki naslovi iz Bernhardova opusa dupliraju se i u hrvatskoj i srpskoj nakladi, no o (be)smislenosti takve politike na fragmentiranim tržištima regije nema jednoznačnog pravorijeka ni kod liberalnijih knjigoljubaca. Primjerice, komentirajući činjenicu da se Foucaultov Poredak diskursa pojavio i u hrvatskoj, i u srpskoj, i u bošnjačkoj nakladi, beogradski filozof Ivan Milenković zapisat će da bi bilo zdravorazumski reći kako je to suludo rasipanje prevodilačkih kapaciteta i gubljenje vremena na istom poslu, dok mnoštvo druge prioritetne literature zbog takve prakse nacionalističkih kultura ostaje izvan obzora domaće publike. Međutim, usporedbom svih triju prijevoda Poretka diskursa ipak s tonom olakšanja konstatira kako je sreća u toj nesreći što čitateljstvo u regiji ipak nije osuđeno na samo jedan, katastrofalan prijevod, nego među tim trima prijevodima može birati između dva, ne sjajna, ali svaka na svoj način kvalitetna. Isto bi se moglo reći i za Bernhardove "duplikate", posebice u slučaju njegovog autobiografskog petoknjižja: ono je u verziji novosadske Future možda cjenovno prihvatljivije i uredničkim konceptom praktičnije (bivajući objedinjeno u jedan uvez, za razliku od Meandrove odluke da Bernhardove autobiografske spise razlomi u par ukoričenja), no Futurino izdanje vrvi tipfelerima i upitnom kvalitetom prijevoda, ponajprije u smislu Bernhardove sintakse.
Kako god, tako izrazit interes ovih prostora za sav Bernhardov rad intrigantan je fenomen, dijelom možda ipak objašnjiv kao puka pomodnost (što će u povodu valova trendovskoga prevođenja određenog autora dok se iz nekog razloga ne "oslobodi mjesto" nekom drugom imenu, Teofil Pančić konstatirati za odnedavnu i zagrebačku i beogradsku "zajahanost"na Krasznahorkaiju). Tržišno razmatrajući prevodilačku investiciju u skoro sav Bernhardov opus, čini se čudnim u cijelosti prevodilački podržavati pisca koji je karakterističan po umalo nekomunikativnoj književnosti, bivajući tako rizično daleko od ziheraške isplativosti komercijalnijih imena književne industrije, ma koliko imao osiguran prijam među sljedbeničkim kultom u dijelu čitateljstva i na ovim prostorima. Uzimajući u obzir opravdanu pretpostavku da je sustavno prevođenje Bernhardova opusa stimulirano dobrodošlim potporama kojekakvih zaklada, fondova i kulturnih ambasada, bilo bi ipak nepravedno reći da je tolika prevodilačka posvećenost Bernhardu idolatrijski pretjerana – ne samo zato što je prisutnost Bernhardove misli na ovim prostorima kulturalni imperativ, nego i zato što je priman i razumijevan među dijelom domaće publike kao blizak autor, štoviše kao mentalno utočište.
Osjetiti se individualcima Premda će Marojević u predgovornom tekstu Sáenzove knjige o Bernhardovu životu sugerirati da bi Bernhard trebao kulturno i mentalitetno biti bliskiji našem podneblju nego izrazito mediteranskoj Španjolskoj – dakle, odavno prisutniji, a ne da na početku 21. stoljeća nadoknađujemo propuštenu lektiru – bilo bi krivo iščitati iz tog aluzivnoga navoda da je naš afinitet prema Bernhardu predodređeniji zbog, recimo, upisanosti specifične kompetencije čitanja Bernharda u nekakvu dubinsku strukturu našega kulturnoga identiteta uslijed kodiranosti austro-ugarskim i srednjoeuropskim nasljeđem. Posve je jasno da za Bernhardom posežemo kada nam je preko glave naših susjeda i njihove malograđanske svakodnevice, naših mediokriteta na odgovornim pozicijama, naših kolektivističkih rituala, smrada krda kojim nas guše naše zapjenjene mase, slijepih pjega identitetske samodopadnosti, klaustrofobije provincije,...
Ukratko, Bernhard nam treba kada se želimo osjećati individualcima, kada nam treba poticaj da smognemo hrabrosti za presjeći sve one krucijalne veze koje nas uvelike konstituiraju, uključujući tu i nagon za životom. Prije svega, Bernhard nam treba da bismo uopće osvijestili te formirajuće i nevidljivo porobljavajuće veze, a potom da bismo se emancipirali od ovisničke slabosti prema mrežama odnosa bez kojih bi se, da nije Bernhardovog okuraživanja, panično zatekli u zrakopraznom prostoru ekskomunikacije, samoće i nevidljivosti. Na kraju krajeva, o Bernhardovoj brutalnoj moći sugestivnosti najbolje govori jedna znakovita epizoda iz knjižice Moje nagrade: studenta teologije na samrti, doslovno u bolesničkom krevetu, uspio je odgovoriti od vjerovanja u Boga.
Bernhardova planetarna zavodljivost zapravo se otkriva kroz eksperiment koji je – navodi Sáenz – proveo Fernando Arrabal, zamijenivši u svakoj Bernhardovoj rečenici spominjanje Austrije Španjolskom. Bile su to konstatacije, rezultat je eksperimenta, koje bi svaki Španjolac potpisao kao najpreciznije dijagnoze o svojoj domovini. Da takva lakoća prevođenja Thomasa Bernharda u vlastiti milje nema baš nekakvog performativnog učinka u Hrvatskoj, posve je jasno.
U svakom slučaju, dobro su to nanjušili nakladnici Lom i Alexandria Press: prisutnost Bernhardove literature i općenito mistifikacija njegova lika i stvaralaštva proizvode apetit prema upoznavanju s biografijom tog mitologiziranog (anti)junaka austrijske i europske književne scene, za posredno upoznavanje s krvlju i mesom iz kojih su iscurile glasovito hladne i okrutne Bernhardove rečenice, e ne bi li se iz rekonstrukcije Bernhardovih životnih epizoda razjasnio misterij genija. Sáenzov legitimitet za tu zadaću gradi se na činjenici da je u okviru svoje profiliranosti za prevođenje germanske književnosti na španjolski jezik pomno "prepisao" i gotovo sva Bernhardova djela, nadograđujući tu fascinaciju na koncu i pisanjem biografije o svojoj prevodilačkoj ljubavi. Podjednako svjestan i kontroverznosti Bernhardove linije života, i kompleksnosti te preopterećnosti mistificirane aure oko njegova lika i djela, kao i spornih mjesta u (re)konstrukciji nečijega života manipulativnom, no zadanom tehnikom biografskoga žanra, Sáenz će priznati kako inflatoran žanr Bernhardovih biografija ne pridonosi ničemu osim množenju proturječnosti o liku i djelu tog austrijskog i europskog klasika. Izbjegavajući stoga s metapozicija određene opasnosti biografskoga žanra, posebice konstitutivne diskurzivne diskutabilnosti u reprezentiranju nečije životne priče, Sáenz zapada u druge opasnosti i probleme, ne ispisujući biografiju koja bi bila išta više nego naprosto informativna, omogućavajući nama čitateljima tek da se pokojim podatkom iz te knjige poslužimo kako bismo u nekom razgovoru o Thomasu Bernhardu ispali upućeniji i eruditski superiorni.
Autoritet pozitivizma Istina, Bernhardova biografija iz Sáenzova pera vrvi pikantnim detaljima, pa i zanimljivim pretpostavkama, primjerice o tome kako je Bernhard odustao od poezije kada je shvatio da mu nema žuđene slave na tom terenu, ili o tome kako je bio iznenađujuće nenačitana i neobrazovana osoba, naročito u filozofiji. Ili kako je simulirao erudiciju izmišljajući citate i proizvoljno ih pripisujući autoritetima kulture. Ili kako je sa zavišću žalio nad jednom posve nepromjenjivom činjenicom: nad neostvarivom mogućnošću da se zapravo rodi u obitelji Wittgenstein... Slijedeći autoritativnu snagu pozitivizma u ime neutralnosti i radi pretenzija k neemotivnoj distanci, Sáenz je napisao faktografski gustu knjigu, življeg duha tek kada mu se otvori prilika navesti anegdotu ili trač. No, Sáenzova knjiga ipak biva poticajna radi ponovnog (ili prvog) čitanja dijelova Bernhardova opusa budući da Sáenz uspostavlja zanimljive relacije između Bernhardovih biografskih okolnosti i prerade tih iskustava u njegovoj književnosti. Međutim, narativizacijska koherencija, a ponekad i kontekstualizacija, kao i logika komponiranja tematskih cjelina u toj salvi podataka gotovo je nikakva: valjda u ime objektivnosti i eliminiranja interpretativnog karaktera u hijerarhizaciji podataka, Sáenz će jednakim tonom i u jednakom opsegu zastupljenosti na isti način tretirati i Bernhardove skandale, i Bernhardove izlete u prirodu, i Bernhardov preferirani stil odijevanja, i recepciju Bernhardovih djela, i njegovo zdravstveno stanje.
U konačnici, o kvaliteti biografije znakovito govori činjenica da su najbolji dijelovi birani citati Bernhardove proze, čineći time Sáenzov rukopis tek zbirkom fusnota pod mnoštvom Bernhardovih sjajnih rečenica, počupanih za potrebe Sáenzova biografiranja.