In memoriam - Future is today

Future is today

Nam June Paik, avangardni umjetnik korejskog porijekla, začetnik videoumjetnosti i jedan od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća, umro je 29. siječnja 2006. u Miamiju, SAD. Upravo je on, u svom izvješću Rockefeler fondaciji iz 1974., pišući o telekomunikacijskim mrežama budućnosti koje je nazvao Electronic Super Highway predvidio da će to biti akceleratori novog i iznenađujućeg ljudskog nastojanja.

Umjetnost kao eksperiment

Iz rodnog Seula u ratnim pedesetima s obitelji se seli u Hong Kong, a potom u Japan. Nakon završenih studija umjetnosti i povijesti glazbe na Tokijskom sveučilištu, 1956. odlazi u Njemačku gdje studira kompoziciju na konzervatoriju u Freiburgu.

Paikovo poimanje slobode i otvorenost dovodi ga u vezu s avangardnim glazbenicima. Sredinom pedesetih surađuje s Karlheinz Stockhausenom, a početkom šezdesetih s John Cageom radi u Studio für elektronische Music u Kölnu.

Kreativnost u promišljanju umjetnosti i problema medija nastavlja eksperimentirajući performansima i vizualnom umjetnošću, a 1963. kao sudionik Fluxus izložbe u Wupertalu, postavlja povijesnu instalaciju Exposition of Musik/Electronic Television, prvu izložbu koja uključuje tv-monitore.

S odlaskom u New York 1964., u sljedećim desetljećima postaje neizostavnim sudionikom događaja koji su predvodili drukčijem poimanju estetike masovnih medija, korištenju elektroničke pokretne slike i umjetnosti. U radu na videofilmovima, performansima, videoskulpturama, interaktivnim videoinstalacijama surađivao je s Charlotte Moorman, Laurie Anderson, Josefom Beuysom, Davidom Bowiem, Johnom Cageom, Mercea Cunninghama, Shigekom Kubotom i drugima, značajno pridonoseći redefiniranju pojma umjetničke prakse.

Slobodna interpretacija stvarnosti

Osamdesetih i devedesetih godina dio svog djelovanja posvetio je pedagoškom radu. Od 1979. redoviti je profesor na Staatliche Kunstakademie u Düsseldorfu, gdje sam ga 1998. upoznao i postao student u njegovoj klasi.

U nekoliko sljedećih godina studiranja, s obzirom na to da Paik i nije održavao predavanja u klasičnom smislu, mi studenti smo možda najviše bili zadivljeni i začuđeni njegovom energijom i slobodnom interpretacijom stvarnosti.

Nije jednostavno opisati sve to što je on kao osoba nosio sa sobom, gotovo da je to nemoguće staviti u linijski slijed teksta, jer ono što je izlazilo na vidjelo u procesu stvaranja meni je tada izgledalo kao improvizacija velikih razmjera. Možda najupečatljiviji trenutak bio je postavljanje njegove izložbe Video Time – Video Space u Kunsthale Düsseldorf 1991., a sretnom okolnošću imao sam priliku asistirati u postavljanju izložbe i vidjeti Paika na djelu.

U muzej su danima pristizali kontejneri s raznih strana svijeta. Čak su i kustosi bili zbunjeni jer su stizali kontejneri prepuni stare krame, radova iz šezdesetih i sedamdesetih godina umotanih u deke, koji su se doimali kao roba iz second hand dućana, zajedno sa suvremenim elektronskim izumima i najsofisticiranijom opremom. Za potrebe izložbe pristiglo je više od 1000 tv-monitora, kilometri kablova, svi videozapisi bili su pohranjeni na LP VCD, a čime se nedugo prije još eksperimentiralo na MIT-u i u Sonyjevim laboratorijima; ta je tehnologija je tek stizala na tržište.

Postav izložbe kao orkestriranje scene

Svi smo bili u čudu i ushićenju. U zasebnim dvoranama postavljali smo Moon is the Oldest TV i TV Garden, Magnet TV, Real Fish/Live Fish, TV Cello, TV Chair, Video Buddha, TV Clock, Family of Robot, TV Garden…

Sva je više sličila najvećoj mogućoj improvizaciji, ali on je stajao u centru i orkestrirao tom veličanstvenom scenom. Bio je to totalni eksperiment vođen palicom znanstvenika koji bi s vremena na vrijeme ispričao neku zanimljivu priču.

U momentu otvaranja, svaki objekt, zvuk ili slika dobili su svoje mjesto i ravnotežu. Na videozidu plesao je David Bowie, prodorni zvuk upućivao je na projekcije sa zidova koje su prikazivale Beuysa dok izvodi preformans imitirajući glasanje vukova.

Danas s odmakom uviđam da je Nam June živio rečenicu koju je svojedobno vizionarski rekao: Future is today!

veljača, 2006.

Nam June Paik, avangardni skladatelj, imao je presudnu ulogu u korištenju videa kao umjetničkog medija. Kao član umjetničkog pokreta fluxus Paik je kombinirao glazbu, videozapis i skulpturu u video instalacije ili videoskulpture. Za svoj je rad dobio mnoga priznanja, među ostalima Muzeja Guggenheim u New Yorku i Muzeja elektroničkih komunikacija u Chicagu, a velik dio njegova opusa izložen je u Muzeju Nama Junea Paika u južnokorejskom gradu Kyonggiju. ‘’Nijedan umjetnik nije imao veći utjecaj na osmišljavanje i ostvarivanje umjetničkog potencijala videa i televizije od Nama Junea Paika’’, te ‘’Širokim spektrom instalacija, videovrpci, globalnih tv- produkcija, filmova i performansa, Paik je preoblikovao naše poimanje slike u suvremenoj umjetnosti’’ stoji na web stranici Muzeja Guggenheim. Ovaj korejski umjetnik, koji je umro u svom domu u Miamiju, u Japanu je završio studij glazbe i estetike, a potom i filozofije. Autor je izraza poput informacijska superautocesta i budućnost se događa sada. Prvi javni nastup imao je 1963. u njemačkom Wiesbadenu, a godinu kasnije stigao je u New York, gdje je s čelisticom Charlotte Moorman počeo raditi na kombinaciji videa i performansa. Za Olimpijske igre u Seulu 1988. Paik je izradio medijski toranj naziva Što više, to bolje, koji se je sastojao od više od tisuću monitora.