Galerija SC ili kako obnoviti prošlost

Posljednjih dana prosinca 2005. zagrebačkoj je publici predstavljena dugoočekivana monografija Galerije Studentskog centra, iz pera autora Darka Glavana i Leile Topić. Projekt započet na četrdesetu obljetnicu Galerije 2002. ugledao je svjetlo dana tri godine kasnije, s još svježim uspomenama na kontroverze oko nikad objavljene monografije Studentskog centra, i uz prigodni skandal na otvorenju prateće izložbe, uklanjanje rada Igora Grubića koji je dio uprave Studentskog centra prepoznao kao uvredljiv.

Popunjavanje praznine

Galerija Studentskog centra jedno je od kultnih mjesta zagrebačkog likovnog, ali i šireg kulturnog života, koje je opstao i u prilično nesigurnim tranzicijskim vremenima. No iz perspektive publike koja bi joj bila barem vršnjakinja, ako ne i vremešnija od nje same, oči su još nostalgično uperene u bolju prošlost. Otvorenu 1962. u sklopu kulturnog sektora zagrebačkog Studentskog centra, Galeriju je tijekom dvije godine vodio Dubravko Horvatić čije se visoke estetske ambicije naglašavaju izlaganjem Miljenka Stančića i Miroslava Šuteja u prvoj godini galerije. Horvatić je nedugo potom odustao od vodstva, navodno zbog neprimjerenih radnih uvjeta, ali i zbog sklonosti ka klasičnijim formama likovnog izričaja. Naslijedio ga je Vjeran Zuppa, koji je svoju djelatnost lakonski opisao kao “popunjavanje praznine”, no koji je program galerije znatno osuvremenio i sam ističući kako su upravo oni izlagali Nives Kavurić i Ljerku Šibenik u vrijeme kada ih Akademija nije baš svrstavala među svoje najbolje studente. No, najčešće isticani Zuppin doprinos Galeriji SC je njegov anonimni, nepotpisani tekst za Izložbu žena i muškaraca 1969., početkom tzv. zlatnog doba Galerije, koje je odredilo vodstvo Želimira Košćevića. Upravo će od 1966., kada mu Zuppa predaje Galeriju i odlazi nekoliko desetaka metara dalje, u teatar ITD, do 1980. Košćević svojim inovativnim i za te prilike nekonvencionalnim pristupom, no istodobno pridajući veliku pozornost muzeološkim standardima, održavati iznimno živ i kvalitetan program. Antologijske se izložbe, poput jednodnevne Hit parade, ambijenata Mladena Galića, Ante Kuduza, Ljerke Šibenik i Miroslava Šuteja, slovenske konceptualne grupe OHO, spomenute Izložbe žena i muškaraca, didaktičkog izlaganja praznog izložbenog prostora, suradnje s Galerijom suvremene umjetnosti te međunarodne izložbe Još jedna prilika da budete umjetnik, vežu uz razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada izlaze i Novine Galerije SC, koje su uz teorijske i kritičke tekstove donosile i dokumentaciju umjetničkih akcija, ili im jednostavno davale prostora u formi tiskovine. Glavan apostrofira umjetničku grupu Penzioner Tihomir Simčić, čije su akcije bile dokumentirane upravo u spomenutim novinama, ali i u kojima su članovi grupe, Goran Trbuljak i Slobodan Dimitrijević, samostalno intervenirali, od manipulacije s celebrity sustavom na umjetničkoj sceni do lucidnih akcija anonimnog umjetnika. Galerijski program, kao “prostor slobode”, publici je nudio sadržaje od Sajma naučne fantastike do političkog plakata agitpropovskog razdoblja 1945. – 1955.

Programska otvorenost

Tijekom 1980., nakon Koščevićeva prelaska u Galeriju suvremene umjetnosti, današnji MSU, Galeriju SC vodi Mladen Lučić. Duh Novog vala, čija se obljetnica nedavno protezala kulturnim i medijskim prostorom, u Galeriji je bio prisutan kroz izložbu Mirka Ilića, ali i kroz prvi punk-koncert u Zagrebu uopće, probe rock sastava u pauzi rada Galerije, osobna poznanstva s uredništvom časopisa Polet… ta svi su, kako Lučić kaže u intervjuu, bili “jedna škvadra, jedna dobra ekipa”. Lučić je u tom kratkotrajnom i burnom razdoblju sudjelovao i u povezivanju MM centra, kina, muzičkog salona i Galerije, da bi voditeljstvo doskora prepustio Vladimiru Gudcu. I sam Gudac je prilično naginjao rock-sceni a, kako se da iščitati iz njegova prilično iscrpnog intervjua danog Leili Topić, to je vrijeme bilo obilježeno srazom osobnih napora i entuzijazma voditelja te materijalnih uvjeta, ali i nikakva interesa za medijsku promociju i bilo kakvu populističku aktivnost. Ponekad se to manifestiralo gotovo groteskno, kao u slučaju otkazivanja izložaba nekih umjetničkih zvijezda, do potpune nezainteresiranosti publike (a po nedostatku pisanih tragova i kritike) za umjetnike poput Katarine Sievering ili Luigia Ontania. Ipak, to razdoblje, koje je završilo dramatičnim razmimoilaženjem voditelja s upravom Centra u osvit burne 1990., obilježilo je i izlaganje i formiranje niza umjetnika koji će se kasnije etablirati na tadašnjoj jugoslavenskoj i međunarodnoj sceni, poput Edite Schubert, Željka Kipkea, Jelene Perić, Siniše Majkusa te Mrđana Bajića i Marjetice Potrč. Postojeća programska (ponekad i beskompromisna) otvorenost za forme alternativnog kazališta i performansa posebno će doći do izražaja za vodstva Damira Bartola Indoša, te Helene Klakočar, no ovaj put usmjerenu prema alternativnom rocku – kao najsretniji događaj spominje se spoj koncerta Discipline Kičme i izložbe crteža Dušana Kojića, vođe grupe, koji je privukao 400 posjetitelja… Godine 1991., tada još u predratnom Zagrebu, vodstva Galerije se prihvaća Antun Maračić, čiji intervju dojmljivo opisuje to dramatično razdoblje – tu je nekolicina izložaba koje su izravno odgovarale na ratnu prijetnju, i istovremeno veliki Maračićev napor na realizaciji relevantne međunarodne izložbe, prekinut tranzicijskim udarom na Studentski centar, čije se klupko još raspetljava… Vodstvo koje ga nasljeđuje u prostor u kojemu je, u sretnim inačicama, eksperiment postao tradicijom, na velika vrata uvodi tradiciju i pasionsku baštinu. No, kako ističe koautorica monografije, Leila Topić, krajem devedesetih vodstvo galerije preuzimaju Ksenija Baronica i Božica Matasić koje su “pokazale volju i snagu za formiranjem nove generacije umjetnika koje će u godinama koje dolaze nametnuti nove smjernice hrvatskoj vizualnoj sceni”.

Ambiciozno zamišljen program kulture

Postav izložbe Povratak u budućnost najviše se bavio upravo tim razdobljem: slijedi izložba Parada hitova – mlađe generacije autora, mahom slikara, koji su u Galeriji izlagali od osamdesetih naovamo. Zidovi dekorativno prekriveni ranijim radovima autora poput Tomislava Buntaka, Petre Grozaj, Varoslava Kuliša, Koraljke Kovač, Damira Stojnića, Gordana Karabogdana, Matka Vekića i drugih, uz skulpturalni rad Poljubac iz Korkutova Ego tripa, zbog oku ponekad teško dohvatljivih legendi zanimljiv su test za prepoznavanje rukopisa suvremenih hrvatskih slikara. Prezasićenom postavu, koji kao da ironizira i novo izdanje stalnog postava Moderne galerije, prethodilo je asketsko, suzdržano Herojsko doba. Tamo je pak štura dokumentacija upotpunjena plakatima donijela segmente iz slavne galerijske prošlosti, konceptualističkih akcija i proglasa… A sve uz tupu, zvuka lišenu pratnju zavojima ovijenog zvona Damira Očka u središtu galerije, Ein Heldenleben ili Života junaka, o herojima u mirnodopskoj trećoj dobi.

Vjerojatno je najdvojbeniji bio postav recentnih instalacija i videa u predvorju kina: što zbog velikog prostora koji i nije previše laskao izloženim djelima, što zbog u podtekstu vidljivog nedostatka opreme i sredstava… Osim toga, kao da je horror vacui, neodvojiv od predvorja, imao upliva na neke ne baš najsretnije kompromise u postavu.

Najvažniji je dio projekta iscrpna i dosljedno dizajnirana monografija koja donosi pregršt reprodukcija i razgovore s nekima od protagonista događaja vezanih uz povijest Galerije, te razgovori s videoumjetnicima u prostoru Multimedijalnog centra. No, zamah cijelog projekta, kao i neke promjene unutar Studentskog centra, unose dah optimizma – i nadajmo se da će ambiciozno zamišljen program kulture napredovati, uz veću financijsku podršku odgovornih struktura.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskog radija