Aktualno izdanje Kreativnih strategija, dugogodišnjeg projekta umjetnice Andreje Kulunčić, ovaj put u suradnji s DirDem u školi, BRID-om i Novim sindikatom, rijetko je komunikativna i prijemčiva izložba koja potiče na mišljenje i djelovanje
U knjizi Umjetnost za društvene promjene / Art for Social Changes Andreje Kulunčić istaknuta je jedna vrijedna misao o svojevrsnoj elitističkoj crti koju pojedini kustosi imaju spram određenog vida angažirane umjetnosti. Taj izvadak iz intervjua kojeg je Andreja Kulunčić svojedobno dala web-portalu Kulturpunkt navodi kako se često, pogotovo kad je riječ o projektima u koje su uključeni ljudi s margine društva, javi više ili manje svjesno izgrađen zid između aktera projekta i samih kustosa. Isprva mnogima bude intrigantna pomisao na suradnju u sklopu jednog takvog projekta, no s vremenom shvate kako bi po njih, citiram, “bilo sretnije kada bi se stvar mogla zaustaviti na zidu galerije”, bez da se protagoniste priče “bespotrebno” dovodi u neki širi, društveni kontekst. Ponekad stvari kulminiraju tako da se ljude, koji su integralni dio takvih projekata, ne želi vidjeti u samom prostoru galerije, zbog bojazni da bi svojom tobože “neuglednom” pojavom mogli ugroziti harmoniju svečanog otvaranja izložbe. Tendencija mnogih je baviti se angažiranom umjetnošću, no izbjegavaju upravo tu “prezentaciju” subjekata svojih istraživanja, bez kojih projekta ne bi ni bilo. Ne želeći uprljati ruke, time se samo prividno hvataju ukoštac sa problemom kojeg tobože istražuju.
O kreativnim strategijama Izložba Početi najbolje što se može / Početnica zajedničkog djelovanja 2013. – 2014. postavljena je u formi trećeg modula šireg, dugogodišnjeg projekta Andreje Kulunčić Kreativne strategije, ovaj put u tijesnoj suradnji s diskurzivnim programom Direktna demokracija u školi, Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) te Novim sindikatom, kao i s još nekolicinom raznih formalnih i neformalnih grupacija; dok grafičko i prostorno oblikovanje Početnice potpisuju Luka Juras, odnosno Mirna Horvat, a za produkciju izložbe zaslužna je Martina Kontošić za kustoski kolektiv WHW. Kroz ovu instancu projekta obrađuje se velika tema erozije socijalnog društva te nestabilnih uvjeta tržišta rada u Hrvatskoj, što otvara prostor stvaranju samoorganiziranih građanskih inicijativa, s naglaskom na samostalnu organizaciju radnika i radnica, te razvijanje pojma i implementaciju vrijednosti društvene solidarnosti. Preživljavanje u teškim vremenima indirektno potiče organizaciju društava unutar društva, koje minimalističke ideje, poput jednostavne pučke kuhinje ili empatičnog druženja, obogaćuju vlastitom dobrotom i spremnošću na pružanje pomoći. Povezivanje na lokalnoj razini svakako je moguće i kod nas. Na izložbi je predstavljen pohvalan primjer Mamutice, monumentalne zgrade u novozagrebačkom naselju Travno, koja je i jedan od najvećih stambenih blokova u Europi. Svakodnevna građanska koegzistencija koja počiva na temeljnim principima suosjećanja i potpomaganja, kao i bazičnoj potrebi za socijalizacijom, jasno pokazuje kako nas ne mora nužno povezivati uvijek i samo nevolja. Pored “slučaja” zagrebačke Mamutice, još jedan dobar primjer su završne scene poznatog dokumentarnog filma Waste Land (Zemlja smeća, 2010.) Lucy Walker, koji pripovijeda o životima radnika na brazilskim smetlištima i stanovnicima favela. Također, u filmu gledamo kako suvremeni brazilski umjetnik Vik Muniz izrađuje portrete radnika od smeća sakupljenog na njihovom radnom mjestu, fotografira ih i prodaje. Kraj filma zapravo označava za njih jedno neproživljeno iskustvo i početak novog dijela njihovih života, odnosno otvorenje izložbe na kojoj su te potresne fotografije predstavljene. Teze o važnosti očuvanja i ozdravljenja ekosustava izvikuje svaka institucija, dok akteri filma Waste Land kontinuirano vrše primaran ekološki čin sakupljajući i reciklirajući otpad na radikalno različiti i kreativniji način od uobičajenog. Andreja Kulunčić gaji sličan pristup koji podrazumijeva polazišnu tezu i ovog zajedničkog projekta prezentiranog u Galeriji Nova.
Prevazilaženje barijera Već pri samom ulasku u prostor galerije i letimičnim pogledom na postav stječe se dojam kako je ovakva izložba, koja bi u nekom drugom slučaju svojom tematikom i profilom mogla biti prilično isključiva, strukturirana tako da se eventualno predznanje, potrebno za razumijevanje užeg konteksta projekta, može steći na licu mjesta putem vrlo praktičnih elemenata. Sve informacije koje trebamo u cjelini nam daje izložba funkcionirajući i sama kao mala zajednica poput onih kojima se bavi. Kreativne strategije, matični projekt čiji je ova izložba aktualni dio, razvija se s ciljem mapiranja i poticanja različitih aktivističkih strategija alatima (između ostalog) suvremene umjetnosti, kao i osnivanja konkretnih platformi za artikulaciju društvenih problema na mikro i makro razini. Dakako, takve ideje nipošto nisu novina u dosadašnjem djelovanju Andreje Kulunčić – radionice s bivšim zatvorenicima, suradnje s radnicima imigrantima, maloljetnim trudnicama i duševnim bolesnicima samo su neka od intrigantnih interesnih polja njezinog rada. Početi najbolje što se može je izložba koja je uspjela prevazići većinu potencijalnih barijera prema laičkoj publici, koje su se mogle pojaviti tijekom kohezije umjetničkih strategija i seciranja alternativnih rješenja unutar politički nefunkcionalne svakodnevnice. Svojim iscrpnim sadržajem izložba doslovno kreira naš korpus znanja o temi, te je za shvaćanje područja i uključivanjem u isto zaista potrebna samo želja za posjećivanjem Galerije Nova. Odlična ideja autora i sudionika projekta bila je implementirati temeljni pojmovnik u postav izložbe, kao i široku arhivu sličnih društvenih inicijativa u sadašnjosti i novijoj povijesti Hrvatske, kao i radničkih borbi iz bogate sindikalne i aktivističke prošlosti, što za lokalnu scenu zbilja predstavlja znatno osvježenje u suodnosu autora i publike, te izložbu čini vrlo pristupačnom. Drvene pločice s pojašnjenim krucijalnim pojmovima mame posjetitelje da provedu pozamašni dio svog užurbanog dana u Galeriji Nova, igrajući se s popratnim materijalom poput djeteta.
“Mobilizacija” ljudi i ideja Osim tog “toolkit” dijela, u prostoru galerije također se prvenstveno ističe video-instalacija s izložbe Conquering and Constructing the Common, čija je autorica također Andreja Kulunčić, a koja je bila postavljena u Museo MUAC u Mexico Cityju. Ta izložba je usko vezana uz tematiku Početnice zajedničkog djelovanja, a pogotovo ovog trećeg modula; obrađujući lokalne samoorganizirane zajednice u ogromnoj meksičkoj aglomeraciji, te proučavajući prakse i ideje zauzimanja i promišljanja zajedničkog, javnog prostora, koje bi se možda mogle primijeniti i u našoj sredini. Mnogo skromnih zajednica u kojima ljudi odgajaju djecu, pripremaju hranu za pučke kuhinje ili organiziraju svakodnevnu tržnicu (na kojoj i sami rade, ali i kupuju namirnice od susjeda na štandu pored), arhetipski su primjer iskrene skromnosti i spremnosti na rad, čija je kvaliteta itekako prepoznata. Primjerice, problem je taj što i imućniji građani počinju dolaziti u pučku kuhinju, jer se proširio glas o pristupačnom, a slasnom meniju koji kreiraju ondašnje kuharice. Nadalje, suradnici Andreje Kulunčić – doktor filozofije, profesor i pjesnik Hrvoje Jurić, te svećenik, profesor povijesti i teologije Boris Gunjević, putem druga dva videa u instalaciji s teološkog stajališta objašnjavaju važnost cijelog fenomena, posebno djelovanja takvih malenih ljudskih zajednica i poticanja takve vrste civilne solidarnosti. Kad se bolje promisli, primjeri djelovanja koje predstavlja ova izložba zaista su u skladu s poticanjem dobrote prema receptima deklamiranima i s one strane oltara. Suradnici se dotiču rijetko spominjanih pojmova poput kršćanskog socijalizma, što je također osvježavajuća novost u trenutnoj domaćoj političkoj praksi. Pritom je iznimno važno istaknuti kako su stanovnici Mexico Citya uključeni u projekt sami organizirali njegove popratne aktivnosti, kao što su radionice, predavanja, tribine i projekcije, a jednaka se metodologija javila i u Početnici zajedničkog djelovanja. Tako posjetitelji sve do 11. lipnja mogu sudjelovati u prilično opsežnom diskurzivnom programu koji uključuje panele, predavanja i radionice, a koji kreiraju i koordiniraju aktivisti iz inicijativa uključenih u projekt, o čemu se možete podrobnije informirati na www.pocetnica.org.
Izložba Početi najbolje što se može..., kao i projekt Kreativne strategije u cjelini, odbacuju shvaćanje umjetnosti kao transcendentalne reprezentacije i izvora katarze i estetske ugode, već uranjaju duboko u interdisciplinarni široki kontekst, dotičući se pitanja koja se prema konzervativnim shvaćanjima ne tiču umjetnosti. Komuniciranje slojevite metodologije raznolikih humanističkih praksi u formi galerijske izložbe možda nije revolucionarna novost na lokalnoj sceni vizualnih umjetnosti (i civilnog aktivizma), ali je rijetko kad cilj bio toliko pogođen, a cijela naracija tako konzekventno i prijemčivo izvedena. Za razliku od nekih drugih izložbi, ova nas na kompleksan, ali jasan način upoznaje s postojanjem jedne potpuno drugačije svijesti koja kaže da umjetnički koncept može mobilizirati ljude i ideje, potaknuti nas da tražimo odgovore na pitanja koja postavlja, te nas usmjeriti na djelovanje.