O jednoj od brojnih uvreda upućenih prosvjetnim radnicima u štrajku
Ovih dana, dok se najavljivao, a potom i uspješno proveo jednodnevni štrajk nastavnika, čitao sam brojne komentare na raznim portalima. Bilo ih je uistinu mnogo, i mnogi među njima bili su, po prirodi stvari, krajnje kritični spram prosvjeda prosvjetnih radnika. Biti kritičan uopće nije nepoželjno; dapače. Za konstruktivnu, argumentiranu, promišljenu kritiku mora se naći prostora. Ono što me zateklo, ono što me zabrinulo i što mi je izazvalo mučnu emocionalnu reakciju, bile su uvrede kojima se sve one brižne učiteljice koje predano rade s đacima-prvašićima, sve one samozatajne nastavnike koji se svakodnevno susreću s osnovnoškolcima, budućnošću ove zemlje, sve one srednjoškolske profesorice i profesore – od Cavtata do Svetog Martina na Muri, od Iloka do Savudrije – vrijeđalo na način koji ovdje ne želim ponavljati, jer čemu da iznova kontaminiram javni prostor prostotama kakvima nema mjesta u iole uljuđenoj komunikaciji.
Dehumanizirajuća uvreda Da su i učitelji samo ljudi, ljudi sa svojim slabostima, manama i nedostacima, nije nužno isticati: primjećujemo ih – te nedostatke – zato jer smo i sami nesavršeni i slabi; ta, u drugome vidimo ono što nam se ne sviđa na nama. Ipak, budući da je velikoj većini njih sustav s razlogom i s pravom odobrio da rade jedan od – svakom dobronamjernom čovjeku koji nije izgubio doticaj sa stvarnošću to je jasno – najodgovornijih, najkompleksnijih, najzahtjevnijih poslova u zajednici (oni, naime, rade s ljudskim bićima koja su u formativnoj dobi, i upravo o tome kakva će među njima interakcija biti ovisi – u najdoslovnijem smislu – kakva će nam biti sutrašnjica); budući dakle da su dobili dopuštenje da se bave jednim takvim neobično važnim poslom, bit će da se ipak radi o senzibiliziranijim članovima društva koji su se usto i godinama školovali kako bi – nerijetko u vrlo zahtjevnim okolnostima – uspjeli prenijeti korpus znanjâ novom naraštaju. Drugim riječima, u učionicama u ovoj zemlji s našom mladeži – s vašom djecom – ne radi nekoliko desetaka tisuća nasumce izabranih pojedinaca koji blage veze nemaju o dječjoj psihologiji niti o tvorbi glagolskog priloga sadašnjeg, koji ne znaju objasniti teoriju evolucije niti drugi zakon termodinamike, koji ne razmišljaju o etičkim dilemama jednog Raskoljnikova niti su čuli za Camusovu Kugu…, čija zadnja knjiga koju su prolistali nije bila slikovnica ili Lunov Magnus Strip, i čiji se rječnik ne sastoji od vulgarizama i psovki uklopljenih u jednostavne rečenice. Ne, nesavršeni kakvi već jesu, s našom mladeži – s vašom djecom – rade, u velikoj većini, oni koji su svjesni što je na kocki.
Premda, kao što rekoh, neću ponavljati invektive što su ih na račun učiteljâ u ovoj Republici izrekli oni koji za sebe zacijelo misle da im je njezina dobrobit na srcu, jedna od etiketa koju su okačili na revere i ramena već dobrano iznošene odjeće u kojoj nastavnici – ti paraziti koji žive na tuđoj grbači – godinama dolaze na posao posebno mi je upala u oči, posebno mi je zazvonila u ušima, posebno me od nje štrecnulo oko srca. Naime, neki majčin sin, neki naš (bivši?) učenik, neka uzdanica ovoga naroda, netko tko zasigurno pridonosi dobrobiti društva barem koliko i nepoznata neka seoska učiteljica u Lazu Bistričkom ili Gunji, dosjetio se te krajnje ponižavajuće, krajnje omalovažavajuće, dehumanizirajuće i, kad se o ljudskim bićima radi, opasne riječi GAMAD.
Kidnapiranje jezika U Rječniku pod natuknicom gamad piše: 1. štetni i nepoželjni kukci, ob. u kućama (žohari, stjenice); 2. pren. pejor. nepošteni, bezvrijedni ljudi koji pobuđuju gađenje; ološ. No, ako i ne posegnemo za Rječnikom, svaki govornik hrvatskoga jezika ima uz taj pojam nepogrešivo negativne asocijacije; oni koji su bili dobri đaci sjetit će se i Gregora Samse. Ima, siguran sam, i onih koji će se sjetiti da je upravo tom etiketom nacistička propaganda etiketirala onu društvenu skupinu koju je proglašavala izvorom svih problema i kojoj je po ramenima i reverima okačila žute zvijezde. Gotovo sam siguran da anonimni komentator koji hrvatske profesore drži“bezvrijednim ljudima koji pobuđuju gađenje”, pače “ološem”, ne zna niti za Kafkinog amblematskog antijunaka niti su mu poznati Goebbelsovi govori i nacistički filmovi u kojima se naizmjence prikazuje Židove i štakore, niti je – stavio bih ruku u vatru – čitao (da čitao, čuo!) knjigu Victora Klemperera, LTI (Disput, 2007.), o jeziku u Trećem Reichu. Da stvar s jezikom nije nimalo bezazlena jasno je svakome tko imalo promisli, a Victor Klemperer, kao vrhunski intelektualac duboko integriran u njemačku kulturu, od samih je početaka pratio proces “kidnapiranja” jezika od strane onih koji su svoj “projekt”započeli verbalnim pokoljima po onodobnim pivničkim forumima, e da bi s riječi prešli na djela. Kao što u Zarezu br. 234, predstavljajući spomenuto djelo, piše Nenad Perković: “Nacisti su brzo, možda i odmah, shvatili važnost jezika, smjesta su počinili nasilje nad njim, nasilje koje je ubrzo slijedilo i nasilje nad ljudima”. Dodaje Klempererov citat: “No s gledišta filologa, ja i dalje vjerujem da je Hitlerova besramno otvorena, direktna i neuvijena retorika imala takav nevjerojatan učinak upravo stoga što je sa zaraznošću pošasti koja prvi put nastupa nasrnula na jezik koji je dotada bio pošteđen…”. Perković zaključuje: “Za Klemperera nema dvojbe da je jezik medij kojim se infekcija zla proširila među Nijemce nakon što ga je netko smišljeno i namjerno zatrovao. Stoga zaista treba paziti kako se govori, treba se čuvati papagajskih ponavljanja, a posebno treba paziti na potpirivanje histerije. Ako ćemo vjerovati Klempereru, zdrav razum jedini je način obrane od represije. Demokracija nije automatizmom imuna na zarazu… O ozbiljnim stvarima treba govoriti ozbiljno, odgovorno i na primjeren način. To znači da birtaške spike treba ostaviti tamo gdje im je i mjesto: u birtiji. U suprotnom, prijeti nam stalna opasnost da se ponovi minhenska pivnica. Pritom uopće ne igra ulogu kakav to demokracija i liberalizam nose ‘predznak’”.
Ne bi trebalo biti svejedno U redu. Doista ne mislim da naš ubogi sugrađanin-komentator i njegov slaboumni poklič proizlaze iz bilo čega drugoga osim nedostatnog kućnog odgoja, duboke frustracije nad stanjem u gospodarstvu i pomanjkanja osjećaja za civiliziranu komunikaciju, da spomenem tek neke moguće razloge koji nikakve veze nemaju s bilo kakvom ideologijom. Taj pojedinac po svoj je prilici blaženo nesvjestan bilo kakvih konotacija što ih njegov uvredljivi iskaz za sobom povlači. Nesvjestan je nasilja što ga vrši nad jezikom i psihološkog nasilja što ga vrši nad čitateljima općenito i nastavnicima posebice. Nesvjestan je da takvi iskazi zaobilaze čeone režnjeve u mozgu koji su zaduženi za više misaone procese, racionalno razmišljanje, i da udaraju direktno amigdalu; ako se zaobiđe neokorteks, dolazi do snažnih i brzih emocionalnih reakcija, koje istodobno mogu biti i površne i pogrešne jer se situacija analizira asocijativno (konkretno: Gamad? Zgaziti!). Ne mislim, doista, da je taj pojedinac imao na umu išta drugo doli uvrijediti. Pa ipak, kad sam pročitao desetke (a moguće da ih je bilo na stotine) komentara sličnih njegovom, a u kojima se o jednoj društvenoj skupini, usput i visokoobrazovanoj, pisalo u kontekstu psovke i hajke, etiketiranja i gađenja, imajući pritom neke svoje, gorespomenute asocijacije, nije mi bilo svejedno. Nikome ne bi trebalo biti svejedno. Na stranu i te asocijacije, koje su možebitno stvarno pretjerane, duboko me ražalostila činjenica da smo kao društvo, kao zajednica pali toliko nisko da se bilo koga izjednačuje s gamadi, da je netko do te mjere onesviješten da nije osjetio ništa problematično dok je tipkao svoj komentar znajući da će ga pročitati stotine ljudi, i možda ne znajući da će djelovati na njih i njihovu percepciju stvarnosti.
Riječi nisu bezazlene, nisu neutralne. Riječima oblikujemo misli, misli i riječi prethode djelovanju. Riječima utječemo jedni na druge, utječemo na stvarnost, što se možda čini samorazumljivim, ali na što valja uvijek iznova podsjećati. Odgovorni smo za ono što izgovaramo. Jedna od najozbiljnijih opomena s tim u vezi zabilježena je u evanđelju: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12,36-37). Ili: “A tko rekne svome bratu: ‘Glupane’, bit će odgovoran Velikom vijeću. A tko ga nazove ‘luđakom’, odgovarat će za to u ognju paklenom” (Mt 5, 22). Isus je očito pridavao golemu važnost riječima, a veliku im važnost pridaje i Rob Riemen, koji u knjižici Plemstvo duha (TIM press, 2012.), piše: “Jezik je čovjekova bit. Zahvaljujući jeziku možemo misliti, jer misao postoji samo milošću riječi. Naša iskustva i osjećaji oblikuju se jezikom. Jezik je taj koji nam omogućava da imenujemo i spoznajemo svijet oko nas. I mi se sami spoznajemo kroz jezik, molitvom, priznanjem, poezijom. Zahvaljujući jeziku postoji svijet koji dopire dalje od stvarnosti trenutka… U jeziku vječnost ima mjesto, a mrtvi i dalje govore… Zahvaljujući jeziku postoji smisao, postoji istina”.