Garaža

Smrt nije kraj života nego njegov dio!!!

“Eksperimentalno turističko naselje” smješteno na prostranoj visoravni gdje se spajaju planinska i mediteranska klima, u prekrasnoj, ekološki očuvanoj prirodi, nudi raznovrsnu ponudu eutanazije i tretmana tijela nakon smrti. Idealno mjesto za pratnju umirućih tijekom cijele godine namijenjeno je svim uzrastima i interesnim skupinama.

“Eksperimentalno turističko naselje” posjeduje prateće sadržaje koji udovoljavaju visokim standardima eutanazijskog turizma. Bolnica, nekoliko groblja i krematorija, instituti za tretmane tijela nakon smrti i višekatne hladnjače za trajnu pohranu tijela, nalaze se na širem području naselja.

Ponuda eutanazije:

Od pamtivijeka čovjek sanja da svoj život učini dugim i sretnim, što pretpostavlja eliminaciju bolesti i bola. Unatoč značajnim rezultatima znanosti, posebno medicine, njegova nada nije se ostvarila. Još uvijek mnoge klasične bolesti nisu iskorijenjene, a javljaju se nove, dok bol kao njihov pratilac život čini nekvalitetnim.

“Eksperimentalno turističko naselje” nudi različite mogućnosti aktivne i pasivne eutanazije uz pratnju dragih osoba, uz osiguranu duhovnu potporu vjerskih autoriteta i stručno osoblje u vidu liječnika, anesteziologa, psihologa i psihijatara, koji će učiniti vaše posljednje trenutke ugodnim. U tim najsvečanijim trenutcima života, kada je nužan maksimalan spokoj, omogućeno vam je odvajanje od lokalnog stanovništva od 7 do 21 sat.

Iz ponude aktivne eutanazije izdvajamo:

– Smrt injekcijom

– Smrt plinom

– Smrt cijanidom

– Smrt narkoticima

– Smrt vješanjem

– Smrt iskrvarenjem

– Smrt smrzavanjem

– Smrt vatrom

– Smrt hladnim oružjem

– Smrt vatrenim oružjem

Iz ponude pasivne eutanazije izdvajamo:

– Smrt prestankom liječenja

– Smrt isključivanjem uređaja za održavanje vitalnih funkcija

– Smrt izgladnjivanjem

– Smrt žeđanjem

Ponuda tretmana tijela nakon smrti:

Postupanje s tijelom nakon smrti u skladu s našim željama, ulijeva nam hrabrost i pomaže nam da se lakše suočimo sa samim činom umiranja. Da bismo tijelo tretirali na najprikladniji način, neprestano proširujemo našu ponudu.

Iz ponude tretmana tijela nakon smrti izdvajamo:

– Ukop

– Kremiranje

– Zamrzavanje

– Formalinizacija

– Prepariranje

– Balzamiranje

Ponuda specijaliziranih artikala

Sve što je nužno za dostojanstven i ugodan oproštaj, ponudit će vam lokalne trgovine kroz široku paletu specijaliziranih artikala. Lijesovi, urne, konfekcija za pokojnike, konfekcija za ožalošćene, nadgrobni znakovi, cvijeće, osmrtnice i sve ostalo što je potrebno za ove izuzetne trenutke.

Smještaj

“Eksperimentalno turističko naselje” raspolaže s 2 500 ležajeva, restoranom, aperitiv-barom, društvenim prostorijama, kongresnom dvoranom, informatičkim kabinetom, sportskom dvoranom, wellness i spa centrom, u kojima se, između ostalog, možete služiti teretanom, bazenom i saunom.

Karakteristična planinska arhitektura naših objekata, topla i intimna atmosfera soba, ugodni društveni prostori, atraktivni ugostiteljski i turistički sadržaji u netaknutoj prirodi, učinit će vaš boravak u “Eksperimentalnom turističkom naselju” nezaboravnim. Udobni i prostrani apartmani uključuju kupaonicu, centralno grijanje, hladnjak, telefon, televizor sa satelitskim programima, internet.

Popratne aktivnosti

Gostima željnim aktivnosti u prirodi nudimo šetnje, planinarenja, biciklizam, skijanje, sanjkanje, skijaško trčanje, terensko jahanje po uređenim stazama, lovcima i ribičima iznimne mogućnosti, a pustolovima izazove alpinizma, raftinga, paraglidinga, špiljarenja i brdskog biciklizma.

Aranžman Classic

Zbog široke ponude naši gosti se često susreću s nedoumicom koji način eutanazije i tretmana tijela nakon smrti odabrati. Da bismo vas rasteretili, nudimo najprihvaćeniji oblik, aranžman Classic.

Aranžman Classic obuhvaća: smrt injekcijom, upotrebu hladnjaka, ukop, lijes, tekstil za lijes, grobni znak, pogrebne papuče, osmrtnice, grobno mjesto, svećenika, misu zadušnicu, cvijeće, obavijest o smrti u lokalnim novinama.

Specijalni aranžmani

Zbog ispunjenja svih vaših želja, specijalizirano osoblje može vam omogućiti aranžman prilagođen osobnim zahtjevima. Osim već navedenih načina aktivne i pasivne eutanazije te tretmana tijela nakon smrti, do sada smo se susretali sa zahtjevima za grupne eutanazije i tretmane tijela nakon smrti, eutanazije i tretmane tijela nakon smrti s kućnim ljubimcima, faraonske pogrebne povorke i ukope u maketama piramida, ukope pojedinih dijelova tijela na različitim lokacijama, instalacijom videolink veze s lijesom pokojnika i mnogim drugim oblicima prilagodbe naše ponude vašim željama. Ukoliko imate drugačiju viziju eutanazije i tretmana tijela nakon smrti, obratite nam se s povjerenjem.

Jer smrt nije kraj života nego njegov dio!!!

Dželat

– Ništa ne brini – rekao mu je otac – samo me slušaj i drži se onoga što smo se dogovorili.

Uz zidove su se uspinjale cijevi grijanja nalik na metalni bršljan. Gledatelji su, pripijeni uz njih, čekali ulazak u Garažu.

– Slušaj me i sve će biti u redu – ponovio je i stisnuo mu ramena.

U lice ga je udario zrak zasićen dimom, mirisom rakije i znoja.

– Vjerujem u tebe, bit ćeš dobar.

Niski muškarac je nalikovao na štakora. Akne su mu buktale na čelu i obrazima, rijetku pepeljastu kosu zalizao je unatrag, umjesto usana micao je blijedu crtu. Otresao je otpale vlasi s košulje i sumnjičavo ih odmjerio.

– Dobra večer – rekao je. – Dobro je da ste došli ranije, da se priviknete na atmosferu.

– Da – složio se otac.

– Raskomotite se, popijte piće, popričajte s ljudima. Počet ćemo za dvadeset minuta.

– U redu, bit ćemo spremni.

Mišićava plavuša je nazdravljala s niskim muškarcem. Uska haljina otkrivala je snažne bicepse i goleme grudi koje su se bjelasale u oblacima dima. U dubokoj brazdi poprsja nosila je nekoliko smotanih novčanica. Čipkasti rub haljine sezao je do polovice snažnih bedara. Povremeno bi prebacila težinu s noge na nogu, s jedne potpetice zamrljane blatom, na drugu.

– Meni duplu – doviknuo je otac prema stolu s pićima – njemu sok ili… ne, bolje da ništa ne pije.

Gledatelji su pili rakiju i mahali novčanicama. Smijeh im je derao usta, a natekle žile presijecale lica.

Binatu se približi muškarac sa slomljenom rukom. Rine ga gipsom u rebra.

– Je li to… koji je danas u igri.

– Je – odgovori mu otac.

– E, pa da znaš, danas lova ide na tebe – rekao je i podmuklo se nacerio.

Binat se pokušao sjetiti očevih savjeta, ali misli su mu još bile spore i nejasne od čaja. Potiskivao je strah, utapao se u gužvi, buka ga je gnječila.

– To nije ništa strašno, samo moraš biti hrabar. I ja sam u vojsci boksao. Trebaš misliti kako srušiti protivnika, to je najvažnije, a ostalo je lako. Nemoj se preplašiti dernjave, samo misli kako da ga srušiš. A onda je najbolje da se dokopaš njegovog vrata i sve je brzo gotovo, idemo kući s lovom u džepu. Zapamti, gledao sam druge kako to rade, najvažnije je da se dokopaš njegovog vrata.

Na stolicu obasjanu reflektorom popeo se niski muškarac. Uokolo se stvorio krug brisanog prostora. Pričekao je da se žamor stiša, pa podigao čašu kao da nazdravlja.

– Još jednom dobro večer. Neću vas gnjaviti dugim govorima. Ja sam kladioničar i kod mene možete uložiti novce. Borba počinje za pet minuta. Mali pokaži se – upro je prstom u Binata kao da će ga probosti.

Binat je osjetio poglede na sebi i nenaviknut da bude u središtu pažnje, spustio glavu na prsa.

– Ajde, skidaj se! – opomene ga otac.

Svukao je košulju i odmah se naježio. Peć u kutu se žarila, ali cigleni zidovi i betonski pod ostali su hladni. Neodlučno je zastao, pa skinuo cipele, čarape i hlače. Ostao je u crnim kupaćim gaćama.

– Odi – otac ga gurne prema sredini prostorije.

– OooEEeeoueeeeee – činilo mu se da je u golemoj cijevi bunara koja stvara neprekidnu jeku.

Kada su se urlici stišali, kroz gužvu se probio dječak slične visine, građe i godina. Dugački, svijetli uvojci padali su mu na ramena, blještali zubi izbrušeni u šiljke. Bez oklijevanja se svukao i zakoračio u sredinu.

– Dže-lat, Dže-lat, Dže-lat – skandirala je rulja, a dugokosi dječak s njom.

Poželio je nestati, pobjeći, poželio je da ne postoji, samo da nije u krugu, nasuprot dječaka koji mahnito vrišti.

– Dooobroojeeeeee, dooobrojeeeee – razabrao je između urlika očev glas.

Kada je svjetina odmjerila dječake, u krug je ponovno ušao kladioničar.

– Vidjeli ste naše borce, ovaj je novi – pokazao je prstom na Binata – i oklade su 1:3 na njega.

Nastao je stampedo. Netko ga je gurnuo, ali dočekale su ga očeve ruke.

– Da li se bojiš?

– Neee.

I otac i on su znali da laže.

– Dobro je da se ne bojiš. Samo ćeš tako pobijediti. Misliš na ono o čemu smo pričali kod kuće?

Šutio je i drhtao.

– Nemoj razočarati majku i mene. Prevelik si da nam ne bi pomogao, a najbolja pomoć će biti ako večeras pobijediš – sagnuo se i gledao ga ravno u oči – moraš pobijediti!

Binat klimne glavom i spusti pogled.

– I zapamti što sam ti rekao, prvo ga sruši, a onda se dokopaj njegovog vrata. Vrat je najvažniji.

– Mmm – pogledao je oca i znao da ga mora poslušati.

Kladioničar je sličio sipinoj kosti na koju se obrušilo jato razjarenih ptica. Gurali su mu novčanice u ruke, povlačili ga za odjeću, vikali na koga se klade. Novac je trpao u platnenu torbu prebačenu preko ramena, do polovice je bila ispunjena, a ulozi su i dalje stizali.

– U redu, sve je tu – kladioničar pokaže na torbu – znam da njušite lovu jer je i ja njušim. Evo pravila: u borbi je sve dopušteno. Nema rundi ni vremenskih ograničenja. Borba traje dok se netko od dvojice kenjaca ne onesvijesti ili ozlijedi da ne može nastaviti borbu. Ja sam sudac i upozoravam vas da se ne približavate dok se bore. Oni koji su se kladili na pobjednika neka poslije dođu po lovu.

– Dokopaj se njegovog vrata! – glas kao da je dolazio iz daljine, iako se otac nalazio iza leđa. Ovio mu je prste oko ramena i snažno ih stiskao.

Dokopaj se njegovog vrata, dokopaj se njegovog vrata, dokopaj se njegovog vrata – tutnjalo je u Binatovoj glavi.

Stajao je bos na betonskom podu prekrivenom plastičnim čašama, pljuvačkom i opušcima, i kao hipnotiziran zurio u šiljate zube dugokosog dječaka.

Dokopaj se njegovog vrata, dokopaj se njegovog vrata, dokopaj se njegovog vrata – misao se vrtjela kao na traci.

– Jedan… dva… triiiii – zaurlao je kladioničar.

Otac gurne Binata prema dugokosom dječaku, sudarili su se čelom u čelo.

– Džeeeeelaaaaaat – grmjela je masa.

Dugokosi je brže ustao, prišao raširenih ruku i zario mu zube u rame.

– Aaaaaaaaa – zavrištao je Binat. Bljesak bola, razliven tijelom, stopio se s treperavom svjetlošću Garaže.

– EaaEEEE – urlala je rulja, a čaše poletjele u zrak.

Zamahnuo je laktom prema dječakovoj bradi. Dugokosom se glava zanijela unazad kao da će prelomiti vrat, udarac mu razvali čeljust, zatetura, ali se uspije održati na nogama. Ponovno su stajali jedan nasuprot drugoga kao na početku borbe. Dugokosi se kreveljio, kosa mu se ljuljala na ramenima, a između šiljatih zuba nadirala krv.

– Borba, borba – vikao je netko.

Binat je osjetio da u njemu ključa nešto veliko i nepredvidljivo, kao da mu u utrobi vrije, koža postaje pretijesna, a nataloženi bijes želi napustiti čahuru tijela i preplaviti sve u Garaži. Tjeskoba je nestala i on nasrne na protivnika.

Dugokosi ga ugrize za nadlakticu, zubi prodru u meso sve do kosti, ali nije zavrištao. Koljenima mu pritisne prsa, čvrsto ga prikuje za pod.

– Toooooo – čuo je nepoznate glasove – imaaaaš gaaaa.

Više nije bilo važno što svi bulje u njega, što viču, što otac očekuje i hoće li ga iznevjeriti.

– Dokopaj se njegovog vrata – ponovio je očeve riječi.

Spustio je ruke na dječakov grkljan kao da zaranja ispod površine vlastitih strahova i počeo ga gušiti. Dugokosi ga je pokušao zbaciti sa sebe, grizao, udarao nogama u leđa, šakama u jetru. Binatov stisak je jačao, a lice dječaka postajalo sve zagasitije boje.

– Ooooeeeeeeooo – u valovima su nadirali glasovi.

Kada su mu žile na vratu odebljale kao palčevi, dugokosi se onesvijestio.

– EEEEEEEE – gledatelji nagrnu prema kladioničaru i metež proguta borce.

Binat je davio dugokosog dječaka sve dok ih mišićava plavuša nije razdvojila.

– Prestani! Možeš ići.

Nije znao kamo, nije mogao razmaknuti okolna tijela, osvrtao se sve dok ga otac nije povukao u kut.

– Bravo, bio si odličan. Znao sam da ti to možeš.

Šutio je.

– Dobro sam ti rekao, samo je vrat važan, kada ga imaš on je gotov.

Klimnuo je glavom.

– Šta ti je? Jezičina utrnula?

Odmahnuo je glavom.

– Dobro je, dobrooo, još malo pa idemo kući, sada možeš dobiti i sok.

– Mmm – potvrdio je.

Garaža je opustjela. Preostali gledatelji su čekali da ih kladioničar isplati, cerekali se i tapšali po ramenima. Mišićava plavuša ribala je pod.

Ovo je vaše – rekao je kladioničar i pružio ocu svežanj novčanica.

Voda

– Probudi se, dječače, čeka te svinja – slušao je Binat svakog predvečerja. Morao je ustati prije nego što otac ode na posao, inače će ga strogo kazniti.

Živjeli su izvan naselja, u čađavoj kući uz prugu. Krov su ulubile planinske zime i često su strahovali da će olujni vjetar odnijeti polomljene crepove i trule grede. Zidove je impregnirala vlaga, vrata su bila šupljikava, prozori razbijeni, namještaj derutan.

Izašao je iz sobe koju je dijelio s ocem. Majka je ležala na krevetu u kuhinji.

– Dobro jutro, Binat. Otac mi je rekao da pogledam ozljedu – obratila mu se.

Kada se vratio iz Garaže nije tražio pomoć, otac mu ne bi dopustio da je probudi.

– Boli – požalio se i skinuo majicu. Ugriz na desnom ramenu uokvirio je podljev veličine tanjurića za kavu. Duboka rana, jednaka onoj na nadlaktici.

Majka izvadi iz ormarića škare, gazu i dva flastera, sa stola uzme bocu rakije.

– Da ovo radi otac, više bi dezinficirao svoj želudac nego tvoju ranu.

Natopila je rakijom komadić gaze i isprala rane. Binat je zavrištao.

– Tako valjda mora biti. Čula sam da si pobijedio, ali nije mi drago što moraš sudjelovati u tome… jednostavno nemam drugog izbora. Znaš da moramo slušati jer ovisimo o njemu. Ako mi se stanje poboljša, vratit ću se mašini, pa više nećeš ići u Garažu. Vjeruj mi, sve bih dala da se ne trebaš boriti.

Nedavnog jutra žmirio je i slušao kako majka moli oca da ga ne vodi u Garažu. Otac je rekao – morat ćete malo pretrpjeti i ti i on, dok ne zaradimo dovoljno da preživimo, više nam ne treba.

– Još malo – ponovno je navlažila gazu rakijom.

Pod se počeo tresti, Binat, gol do pasa, izjuri kroz vrata.

– Pozdraviti – uspio je dobaciti.

– Obuci se, prehladit ćeš se – uzalud je vikala za njim.

Otrčao je iza kuće i popeo se na nasip. Želio se približiti vlaku, obožavao je snagu vjetra na besjajnom, tupom željezu. Mahao je s obje ruke. Kada je vlak dojurio, ugledao je panično vlakovođino lice. Tri puta se oglasio karakterističan zvuk sirene prije zapljuskivanja zračne zavjese. Vagoni su jurili tik uz njega, da je ispružio ruku, dodirnuo bi ih. Kada je ispratio željeznu zmiju, vratio se u kuću.

– Zeleni – rekao je.

– Ti i tvoji vlakovi. Dođi da ti zalijepim flastere i obuci majicu. Moraš nahraniti blago i donijeti vodu – ukorila ga je.

U vrtu se nalazila drvena ostava sa svinjom i nekoliko kokoši. Dvorište zatvoreno visokom ogradom, s desna je nadvisivao pružni nasip, s lijeva zasjenjivala borova šuma. Kroz šumu je vijugao pusti makadam do grada. Otac je govorio da je obližnja ruševina nekad bila nastanjena, ali su susjedi shvatili da ovo govno od naselja nije kolač i davno se odselili.

– Mrš, mrš! – tjerao je štakore. Plašio se dok su mu prelazili preko cipela ili stjerani u kut kesili zube.

U jednom odjeljku je roktala svinja, preko ograde je sipao napoj u kopanju, u drugom su kokodakale kokoši, bacio je dvije šake kukuruza.

– Bok… smradovi – pozdravio je na odlasku.

Iz daljine je dopiralo zavijanje vukova, naježio se i ušao u kuću.

– Volim – rekao je.

– Ha – nasmiješila se umorno – znaš dobro da ja osjećam isto… i ja tebe volim. I žao mi je što si morao ići u Garažu… jel bilo strašno?

– …

– Teško mi je i pomisliti da tako zarađuješ novce. Vjerujem da Bog sve vidi pa će i nas jednom obasjati Božja milost. Znam da nemaš djetinjstvo iz bajke, ali vjeruj mi, neki ljudi žive gore od nas. Otac radi najbolje što zna, moraš ga poštovati. I moj otac je bio strog, tukao me, a ipak ga se često sjetim. Već je prošlo toliko vremena… skoro dvadeset godina otkada je poginuo. Strašna nesreća, morali smo čekati tri dana da ga izvade iz rudnika. Sve bih dala da ga još jedanput vidim, da mi prste provuče kroz kosu i kaže princezo moja mala.

– Naš… poginuti?

– Ha, postavljaš smiješna pitanja, neće, tvoj otac neće poginuti.

Iz ormarića je izvadila ampulu, iglu i špricu. Podvinula je rukav i otkrila podlakticu punu tamnih podljeva, jednako istočkanu kao noge i trbuh. Podvukla je iglu ispod kože i počela ubrizgavati.

– Evo, već mi je bolje – procijedila je sebi u bradu.

Pažljivo je promatrao, iako je cijeli postupak znao napamet.

– Voda – uzeo je kante i izašao iz kuće.

Prije se odmarao svakih nekoliko metara, kako je rastao stanke su se rijedile, mogle su stati na prste jedne ruke. I to je prepolovio, ali još nije uspijevao donijeti vodu bez odmora. Kada to učiniš bit ćeš pravi muškarac – pamtio je očeve riječi.

Hodao je makadamom duboko u šumu. Povremeno bi nešto šušnulo u gustišu, pokušao je ne misliti na vukove. Kod dvovrhe stijene skrenuo je udesno, na usku stazu koja se spuštala nizbrdo. Puteljak je vodio ravno do izvora. Napunio je kante, duboko udahnuo i krenuo kući. Već se mračilo, brzo se uspinjao stazom, činilo mu se da bi mogao uspjeti. Voda je bila teška, drške su se urezivale u dlanove, mišići žarili, ali ne toliko da bi spustio teret. Ipak, sa svakim korakom, uzbrdica kao da je postajala strmija, voda teža, drške oštrije, mišići nemoćniji. Negdje kod dvovrhe stijene, odložio je kante na zemlju.

Kada se vratio majka je spavala, pritvorio je kuhinjska vrata i legao u krevet, bio je umoran, ali ne i pospan. Sjetio se dugokosog dječaka i tijelom mu je prostrujao nemir. Ubrzo će doći otac.

– Ženo, daj mi jelo – rekao je, zalupio vratima i sjeo za stol. Cokule su ostavile blatan trag.

– Sjedni, sada ću podgrijati – skrušeno je odgovorila. Pomogla mu je da skine kaput i gurnula cjepanicu u peć.

– Zašto pod nije počišćen? Cijeli dan ništa ne radiš, a ovdje je svinjac.

Majka je šutjela i, okrenuta prema peći, pazila da žganci ne zagore.

– Da želim živjeti u svinjcu preselio bih iza kuće.

– Kako je bilo na poslu? – pitala je bojažljivo.

– Na poslu je bilo kao u tvojoj guzici. Mračno i smrdljivo. Imaš još pametnih pitanja za danas?

– Evo, jedi dok je toplo.

Glasno je mljackao dok je majka oblijetala oko njega. Snažan vrat stopio mu se sa širokim ramenima, a ispupčenje trbuha naziralo ispod košulje kao jedini znak starenja. Nabrekle podlaktice, urešene tetovažama satare, završavale su šakama nalik na maljeve. Gustu kosu šišao je kratko. Lice preorano ožiljcima dijelio je iskrivljeni nos, a iznad njega vrebale su sive, ledene oči. Unatoč krupnoj građi, natprosječnoj visini i tetovažama, prijeteći pogled ostavljao je najsnažniji dojam.

– Nije nešto, ali se čovjek zasiti. Reci, gdje je naš dječak? – pitao je, iako je znao odgovor – probudi ga, taj mali stalno spava.

Binat je protrnuo, činilo mu se da molitve neće biti uslišane. Morao je stati pred oca.

– Natoči mi rakije! – naredio mu je.

Promatrao je očeve ruke rasječene iverjem kako vrte čašu.

– Dečko, jučer si me iznenadio, i to dobro iznenadio – sasuo je rakiju u grlo – ti možeš puno toga samo trebaš vjerovati u sebe, a ne kada neko prdne da se prestrašiš. Jesi me razumio?

– Mmm – odgovorio je.

– Kladioničar je rekao da već dugo nije vidio tako glatku pobjedu. On je najvažniji za nas, iako i njemu netko sjedi na grbi.

Šutio je, nije shvaćao što otac želi reći.

– Jel boli rame?

Plašio se pogrešnog odgovora.

– Onda dobro. Vidiš, u jednoj večeri smo zaradili koliko ja zaradim krampajući tjedan dana. Da li ti to nešto govori? – glasno se zakašljao. Često je govorio da pola pilane nosi u plućima.

– …

– Glupane, to znači da sam zadovoljan s tobom, razumiješ? Ovo je prvi novac koji si donio u kuću – na stolu je prostro nekoliko novčanica – dodirni ih.

Binat je uzeo novčanice u ruku i one su zašuštale. Otac proguta ostatak rakije.

– Dosta si jak za svoje godine, rad te očvrsnuo i ja sam te očvrsnuo. Jesi danas nahranio životinje i donio vodu?

– Mmm.

– To je dobro. Da nema svinje i kokoši mi ne bi preživjeli, a i voda je važna. Danas je najteže preživjeti, jel to jasno?

– Daaa.

– Vidiš ženo – okrenuo se prema majci – mi nemamo beskorisnog sina kao što sam mislio.

– Da, on je vrijedan i puno mi pomaže.

– I zato sam mu odlučio kupiti ono što jako voli – zavukao je ruke u džepove, pa ih stavio iza leđa – ajde koju ćeš?

Binat posegne prema očevoj lijevoj ruci – avvvvv vvvv – iznenada mu očeve čeljusti zgrabe zglob. Oprezno izvuče zapešće iz blagog stiska, otac se naceri.

– Dobro si sredio dugokosog i zato sam ti kupio ovo – pokazao je čokoladu – evo ti, uzmi.

Polagano, kao da radi nešto nedopušteno, uzeo je poklon iz očevog dlana.

Kroz napuklu šperploču pribijenu na prozor gledao je u bunar daljine. Sunce se lijeno pomaljalo na horizontu. Odmotao je čokoladu i natrpao usta. Otac je hrkao na susjednom krevetu, a Binat tonuo u procjep jutarnje tišine.