Zovu me Gaudi dvadesetprvog stoljeća. O arhitekturi nikada nisam znao ništa. Probudio sam se s istom mišlju kao i svakoga dana. Strah od smrti. Oduvijek me proganjala ta misao da ću umrijeti nepoznat. Zato sam pisao. Sinoć opet nisam mogao zaspati do kasnih sati. Kazaljke. Zašto proizvode satove koji tako glasno udaraju svaku sekundu. I zašto ja uopće posjedujem jedan? Spremio sam ga u ladicu, ali i dalje čujem marširanje njegovih krakova po išaranoj kružnici.
Voda se slijeva, izmiješana sa sitnim dlačicama i gustom pjenom bijele boje. Gledaju me krupni podočnjaci što vuku umorne oči nadolje. Povučem preko obraza. Sitna krv zabljesne. Približim oštricu vratu i prelazim preko grkljana. Buldožer preko planine. Možda bi me onda zapazili. Kao Donadini. Njemu je svakako uspjelo. No, on je imao i nešto za ostaviti. Sjeo sam na terasu i ljuljao se na stolici. Neprestano sam razmišljao o toj novoj priči. Ideja se čini savršenom. Ali ja sam kralj nezavršenih priča. Samo jedna u nizu. I uvijek je isto – nema tjeme ili nožni palac, uvijek trup. Uvijek trup. Nekad samo ostane na naslovu.
Počeo sam manijakalno ispisivati. Pisao sam toga jutra dok kiša nije napala terasu, prošlo je nekoliko sati. Konačno sam ispisanim nahranio recycle bina. Pobjegao sam u sobu i legao na krevet. No dobro. Tisuće stranica. Tisuće stranica za jednu. Tako valjda funkcionira. Umrijet ću beznačajan. I glupom smrću. Šetat ću ulicama i past će mi betonski blok s vrha zgrade na glavu. I svi će samo prolaziti i upirati: umro je – tko – netko – nepoznati – beznačajni – umrlo je – ono. I pokupit će me viličar i ostaviti sa strane, na vrh hrpe beznačajnih. Tisuće stranica. Tisuće sati! Za jednu minutu. Neću dostići tu tisućicu za minutu.
Uzeo sam knjigu s police. Imam još nekoliko priča za pročitati. Stranice su na svojim rubovima nečime umrljane, tek sad primjećujem. Baš poput vrha tampona. Što ako sam ja to skrivio? Koliku ću kaznu morati platiti? Prije četiri dana je bio rok vraćanja knjige. Kiša je prestala i pore asfalta napale su nasilno kao majčin zagrljaj. To me uvijek podsjeti na njen balkon. Pjev golubova i hladne pločice poput rimske ceste, na šesnaestom katu s pogledom na Savu. Teče poput hrpe govana, kanalizacija. Ležala je sklopljenih očiju, a ja sam klečao nad jastukom. “Pričat ću ti. I pričam ti.” Izgledala je tako spokojno, kao smrt. “Znaš, oduvijek sam volio more. Kao dječak, svaki put kada bih odlazio s mora, napunio bih jednu plastičnu bocu coca-cole morem. Pola litre mora. Da se mogu umiti kad dođem nazad i kad ne bude mora. Da mi je barem cisterna. Svaki dan po nekoliko kapi. A kada bi prošli mjeseci, tu, nazad, ja bih opet čitav oprištavio. Pola litre tako brzo ode. Zato volim more.” Šalica debelih rubova pala je s visoke police i snažno odjeknula. I otvorio sam oči.
Moram vratiti knjigu. Ubrzanim sam hodom šetao gradom, držeći je pod pazuhom. Povremeni preskok preko lokve i na svaku bijelu traku zebre. Uvijek sam gledao pred sebe kada bih hodao gradom. I oko sebe. Betonski blok, zar ne? Vrh zgrade. Lokva ispod koje je duboka jama. Umrijet ću sam. I nepoznat. Beznačajan. Nemam niti jednu dovršenu priču ni roman. I bezbroj ideja bez udova. Moje su ideje ratni veteran, zaboga. No, u čemu je zapravo problem? Deprivacija reproduktivnih organa. To je – one nemaju muda. Ostale su bez muda u ratu. Baš kao Hitler na Sommi. Moje su priče monorhidi! Što mi nedostaje ako umirem glupom i nenadanom smrću, a ipak ostavim nešto iza sebe? Max Brod. Danas nema Maxa Broda, to svakako. Max Brod! Max Brod je varalica!
I to je ta ideja. Ideja koja nije kljasta. Ideja s mudima. Napisati priču o modernom Maxu Brodu, varalici i kradljivcu. I sve je tako jednostavno. Priča sama teče, a recycle bin će ovoga puta ostati gladan. Dosegao sam tisućitu stranicu.
Znoj me prekrio kao suze udovicu dok sam primao hladnu kvaku knjižnice. Šutke sam došetao do knjižničara koji je sjedio za kompjutorom. Nije me ni pogledao. “Izvolite”, rekao je udarajući po crnoj tastaturi. Pružio sam mu knjigu. “Posuđujete ili vraćate?”, pogledao me iznad naočala. “Vraćam.” Stajao sam i dalje ispružene ruke. Uzeo je knjigu i skenerom provjerio status. “Dvije kune ste dužni.” Odložio ju je sa strane. Pružio sam mu kovanice i ostao buljiti u njega dok je stavljao knjigu na vrh kutije iza sebe. Te su mrlje zaista velike. Koliko ću biti dužan kada shvati? Udovica je plakala jače no ikada. I tresla se. Nije se micala s mjesta. Dok joj nije sinulo. “Izvolite!”, uputio mi je novi pogled. “No, ja bih... Ja bih, znate, produžio tu knjigu.” Stajao sam nad njime. Pogledao me još jednom. Nevoljko je uzdahnuo i lupio žig s datumom povratka. Pružio mi ju je, a ja sam je brzo strpao pod pazuh i odjurio iz knjižnice. Možda je uspijem očistiti. Svakako moram pročitati zadnje dvije priče.
Na putu do tramvajske stanice rukavom sam pokušavao otjerati mrlje. Ah, Max Brod, Max Brod! I udovice nestane. Ostao je zaljubljeni klipan što jedva čeka povratak svome kraju kako bi poljubio djevojku koja ga čeka tjednima. Skrenuti misli s objekta kako bi vrijeme što prije prošlo, kako ne bi pokvarile savršenu ideju. Rastvorio sam knjigu do posljednjih stranica i krenuo čitati u hodu. Hodao sam, a gomila me mimoilazila. Nejasni ljudski glasovi, sužen horizont, nevidljivi koraci. Priča je bila najbolja do sada. Put sam znao napamet i šetao sam prema stanici. Skretanje ulijevo, dvadeset i četiri koraka, metalna klupa, trinaest metara i drveni štand s voćnim rakijama, drugi, treći, četvrti štand, nove klupe, petnaest udaha, s lijeve strane knjižara, s desne otmjeni lokal i stolice pred njime. Još devet puta ponoviti riječ “škafiškafnjak” i desnom nogom zakoračiti na prugu kako bi se došlo do druge strane gdje stoji tramvaj. Škafiškafnjak, škafiškafnjak, škafiškafnjak, škafiškafnjak, škafiškafnjak, škafiškafnjak, škafiškafnjak, škafiškafnjak, škafiškafnj...
Možda je gomila histerično vriskala, žene pokrivale usta rukama, psi se uspaničili usred čitave strke, djeca zbunjeno gledala, a bogati mladići nevoljko mrdali glavom s vrha zgrade u kojoj se nalazio skup restoran; a možda se i vozač tramvaja primio za glavu