Srećko Bradić ne zazire od gradnje monumentalnih zvukovnih blokova, ali ni od trenutaka glazbene i duhovne introspekcije
Uz praizvedbu Requiema Srećka Bradića (Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 29. listopada 2015.) i program 52. glazbene tribine Opatija (Hotel Imperial i Villa Angiolina, Opatija, od 5. do 7. studenog 2015.)
Iako i danas ima skladatelja koji smatraju da se suvremenu hrvatsku glazbu izvodi samo na Muzičkom biennalu Zagreb i na Glazbenoj tribini Opatija – što je čak i prije desetak-dvadesetak godina bilo tek djelomično točno – činjenica je da su nova domaća djela redovni dio koncertnih sezona manje-više svih hrvatskih orkestara i komornih ansambala. U tom smislu, tezu javno izrečenu jednog sunčanog dana početkom studenog u Opatiji, prema kojoj “hrvatski glazbenici zaziru od suvremene glazbe”, uvjerljivo demantira izvodilačka praksa. Doduše, postoje autori čija se djela rijetko može čuti izvan okvira manifestacija koje priređuje Hrvatsko društvo skladatelja, no u većini slučajeva to više govori o kvaliteti njihovih djela, nego o nekom imanentnom glazbeničkom “zazoru”. Glazbena tribina Opatija održana je i ove godine, što je gotovo uvijek relevantan događaj za najnoviju domaću produkciju akademski obrazovanih skladatelja. No, tjedan dana ranije zbio se još jedan događaj u tom smislu jednako vrijedan pozornosti.
Suma dosadašnjeg opusa Naime, iako suvremena glazba jest sustavno prisutna na zagrebačkim (i ne samo zagrebačkim) koncertnim podijima, praizvedbe opsežnijih djela za veće izvodilačke sastave i dalje su rijetkost – o eventualnim ponovljenim izvedbama da i ne govorimo. To, uostalom, nije niti čudno niti neuobičajeno, čak i u svjetskim okvirima – velika se djela u pricipu skladaju na narudžbu, jer malo će koji skladatelj riskirati da uloži vrijeme i kreativnu energiju u djelo za koje ne zna hoće li biti i izvedeno. Srećko Bradić imao je (zasluženu, a i, sudeći po rezultatu, opravdanu) sreću da je dobio narudžbu za veliko vokalno-instrumentalno djelo za Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Tončija Bilića, a narudžba je rezultirala uistinu monumentalnim djelom – gotovo jednosatnim Requiemom za soliste, zbor i orkestar.
Velike forme Bradiću ni prije nisu bile strane – štoviše, upravo njima pripadaju neka među njegovim najuspjelim djelima, od još studentskoga Creda, preko opere Crux dissimulata do Simfonije. Na ta se djela Requiem izravno nadovezuje, s obzirom na to da u Bradićevu skladateljskom rukopisu nema prevelikih mijena. No, s druge strane, ima umjetničkog sazrijevanja, te stoga Requiem predstavlja logičan vrhunac i sumu njegovih dosadašnjih radova.
Kao autor proizašao iz skladateljske klase Stanka Horvata, Bradić, poput svog učitelja, usvaja i razrađuje suvremene skladateljsko-tehničke postupke, ali pritom ne zazire od referiranja na višestoljetnu tradiciju zapadne umjetničke glazbe. A kad je riječ o uglazbljivanju ordinarija i proprija katoličke mise za mrtve, ta je tradicija uistinu bogata. Bez doslovnih citata, Bradić svojim Requiemom odaje počast poglavito istovrsnim djelima Giuseppea Verdija i (u nešto manjoj mjeri) Hectora Berlioza, ali ipak nije riječ tek o pukom hommageu. Jer, premda je u parturi moguće pronaći odzvone glazbe u rasponu od renesansne vokalne polifonije, preko simfonizma Antona Brucknera i operne gestičnosti Richarda Wagnera sve do zvuka Poljske škole, riječ je i dalje o prepoznatljivo samosvojno Bradićevoj skladbi. Skladatelj pritom ne zazire od gradnje monumentalnih zvukovnih blokova, ali ni od trenutaka glazbene i duhovne introspekcije. U tom smislu, njegov je Requiem obilježen ne samo “apokaliptičkim” zvucima stavka Dies irae, nego – možda još i više – suzdržanim zapjevom znakovito usredištenoga stavka Et exspecto resurrectionem mortuorum.
Onkraj protekcionističkih privilegija I dok je praizvedba Bradićeva Requiema bila uistinu izniman događaj, program 52. izdanja Glazbene tribine Opatija na prvi pogled nije nudio nikakvih iznenađenja. Godišnje cehovsko sijelo Hrvatskoga društva skladatelja – koje sâmi skladatelji (uz rijetke časne iznimke) posjećuju uglavnom samo ako im se izvodi neko djelo – i ovaj je put ponudilo očekivani složenac sastavljen od naizgled nasumično razbacanih praizvedbi, djela zaslužnih članova HDS-a (s naglaskom na obljetničarima) i skladbi koje su pozvani ansambli već otprije imali na repertoaru. Naravno, tu je uvijek i neka okvirna “tema”, ovaj put eksplicirana u naslovu dvodijelnog okruglog stola Suvremena hrvatska glazba na međunarodnoj sceni. Na sâmom su se okruglom stolu, doduše, kao i svake godine, i opet najviše nizale uvijek iste lamentacije hrvatskih skladatelja na hrvatskoj sceni (uključujući i ranije citiranu nebulozu o navodnom “zazoru” hrvatskih glazbenika prema suvremenoj glazbi), ali skladateljska je “dijaspora” bila zastupljena i na koncertnim programima.
I upravo su neka od djela skladatelja koji djeluju onkraj protekcionističkih privilegija članstva u Hrvatskom društvu skladatelja bila među kvalitatinim vrhuncima ovogodišnje Tribine. Među njima treba izdvojiti duhovito poigravanje modelima baroknih fanfara u skladbi Circles Ivane Kiš (Izrael), “bestijalnu” interakciju tube i elektronike u Bêtes de Sexe Davora Branimira Vinczea (Francuska), neodoljivo “uvrnut” polistilizam skladbe Ordinary Madness Margarete Ferek-Petrić (Austrija) te osebujno (i iznenađujuće “nedžezersko”) glazbeno propitivanje identiteta u Liburniji Maka Murtića.
Začudna nepomaknutost Među novim djelima u matičnoj zemlji djelatnih skladatelja valja izdvojiti skladbu A-D-H-D Tene Ivane Borić, u kojoj autorica, u ne nužno zahvalnom, ali svakako zahtjevnom mediju djela za klarinet solo, zorno oslikava naslovnu tema, umješno je (i nadasve duhovito!) potcrtavajući pregrštom prepoznatljivih popularnoglazbenih citata, nadovezujući se tako na svoju raniju, jednako uspješnu skladbu Piece 4 Amy za kvartet saksofona.
Ostatak ponuđenog programa bio je u okvirima očekivanog – odabrani skladatelji ponudili su djela koja ničime ne odudaraju od onoga što smo od njih već i ranije mogli čuti. I, kako to već biva, sve se to lijepo rasporedilo po Gaussovoj krivulji – relativno malo iznimno dobrih djela, jednako malo iznimno loših i moćna gomilica solidnoga prosjeka. Ipak, izvedbe nekih starijih djela, nastalih u drugoj polovini prošloga stoljeća, navode na pomalo (za)čudan zaključak da se hrvatska glazba uglavnom ne miče s mjesta – u novim djelima Marka Cicilianija za violinu i elektroniku nema ničeg supstancijalno “novijeg” u odnosu na Osmi dan za glumca i elektroniku Silvija Foretića, kao što ni Razmišljanja i igre Nikše Njirića ne zvuče nimalo “zastarjelo” usporedi li ih se s praizvedbama Četiriju jesenjih dana Tomislava Uhlika i Jesenjeg septeta Zorana Juranića. S druge strane, neke su “stare” glazbe i danas jednako aktualne kao i pred trideset, pa čak i četrdeset godina – Arco-1 Ive Maleca, Die sieben plagen Milka Kelemena i Sunset Marka Ruždjaka nisu samo antologijska djela, nego i putokaz današnjim hrvatskim skladateljima da u istraživanju suvremenoga zvuka mogu (i trebaju!) izaći iz okvira akademskih konvencija.