Gavella od sapunice balončići nagrada

U sklopu ovogodišnjih Gavellinih večeri, najavljivanih od izbornice festivala Željke Turčinović, kao spoj “novih redateljskih poetika i jakih glumačkih osobnosti”, predstave su bile podijeljene na navodno legitimni dramski teatar ili “onaj koji nastaje na temelju dramskog predloška” (premda je još Jean-Louis Barrault dojmljivo zapisao: Činim, dakle drama sam – želeći naglasiti tekstualnost same izvedbe) te na nešto nazvano hrvatski off (off) program. U ovoj drugoj kategoriji našle su se predstave čiji se “predložak” teže nazire tražimo li ga na način devetnaestostoljetnog poimanja dramskog zapisa, ali nalazi se veoma lako ako pristanemo uz dvadesetostoljetnu činjenicu da je izvedbeni tekst (uključujući u tu kategoriju i niz proslavljenih citata) u teatrologiji odavno dobio status drame.

Prekidači za uključivanje i isključivanje

Pa premda su se domaći konzervativni mediji čudom čudili što je program festivala kao što su Gavelline večeri (valjda po logici činjenice da je Branko Gavella tobože simbol nekog “minulog” vremena, okončanog njegovom fizičkom smrću, i to bez pripadajućeg dramskog predloška) uopće uvršteni autori koje izbornica Turčinović određuje kao off-off ili “dvostruku alternativu”, ostatak javnosti mogla bi zaprepastiti već i sama opreka “uključenog” (on) i “isključenog” (off) teatra. Ne samo zato jer nismo Broadway, pa ne pravimo razliku između “komercijalnog” nasuprot “nekomercijalnom” glumištu (nijedno naše kazalište ne živi od publike – sva su vezana za državno i gradsko financiranje), nego i zato što popis off-off predstava uključuje Anočićev Smisao života gospodina Lojtrice, Frljićevu Gospođicu Rice te autorski projekt Ivice Boban i Teatra EXIT Kako misliš mene nema!?, te na kraju i jednu klasičnu institucionalnu predstavu Bobe Jelčića i Nataše Rajković: S druge strane, udobno smještenu na ZeKaeM-ov repertoar. Ispalo je da upravo predstave koje su nagrađivane i zapažene izvan Hrvatske kao trag domaćeg živog kazališta, kao i predstave koje pokazuju izniman glumački i redateljski angažman (da ne govorimo o interesima za suvremene fenomene), na smotri “Gavellinih” večeri imaju status ekscesnih iznimaka! One su svrstane pod rubriku kuriozum, dok je ostatak manifestacije imao pokazati sav sjaj doličnosti domaćeg teatra.

Nagrađena sapunica

Vrijedi reći koju o tom uzornom, pače nagrađenom teatru koji promoviraju Gavelline večeri. Žiri u sastavu Neve Rošić, Tanje Lacko, Marija Kovača, Helene Braut i Lade Martinac Kralj dodijelio je glavnu nagradu cijele manifestacije tehnički, glumački, redateljski i teatrologijski nepismenoj, površnoj i isto toliko “navijački” senzacionalističkoj predstavi: Ujaku Vanji u izvedbi ansambla splitskog Hrvatskog narodnog kazališta i redateljice Mateje Koležnik. Zašto je potrebno posegnuti za toliko oštrim riječima kad govorimo o “strategijama” privlačenja pozornosti publike koje rabi splitska predstava? Zato jer se čini da zaista nema granica “sapunizacije” ni Gavellinih predstava (sada govorim o repertoaru DK Gavella), niti se naziru granice kiča koji se poziva na “umjetnost” unutar kulturnog kruga koji uspostavljaju Gavelline večeri kao festivalska manifestacija. Ako je Ujak Vanja, kao što hoće Koležnikova, drama seksualne frustracije u kojoj svi muškarci stenju i uzdišu za tijelom (lijepe, ah kako samo lijepe) Jelene, na sceni odjevene u haltere i druge rekvizite Playboy mašte (plesanje na stolu uključeno u cijenu), onda više ne gledamo Čehova, pa ni kao camp verziju, nego gledamo soft porn bulevarsko kazalište najnižeg ranga. Naravno da je srednjoškolska publika zdušno zapljeskala ovakvoj inscenaciji: pa to je doista najsličnije pubertetskom poimanju “drame” kao pseudoseksualnog obreda, ali problem je u tome što žiri Gavellinih večeri čine i lica od kojih bi se doista očekivalo da glumca te posebno glumicu vrednuju izvan kategorija “dopadljivog izgleda”. Ili je možda i ova prilika dokazala da kazališna struka tretira glumice na isti šovinistički način na koji to čini lokalni nogometni klub: kao erotsku maskotu, ali ne i kao lica koja imaju za reći išta izvan dijapazona seksi poza, popravljanja donjeg veša, uzdaha i stenjanja.

Zavedenost i zavodljivost

Posebno je pitanje i zašto Nataša Janjić kao lijepa Jelena pristaje na ulogu dežurne barbike? Gdje je nestala njezina pobuna? Zašto koristi lažno sentimentalni ton glasa i suzice u očima u kombinaciji s prikladno zavodnički raskopčanom kućnom haljinom; zašto se njezini “gegovi” sastoje u tome da osam puta zaredom prebacuje deku preko svog scenskog supruga (Serebrjakova igra smrknuti Ante Čedo Martinić) kome taj predmet svaki put iznova sklizne s ramena? Glumica od formata ne mora (i ne smije) pristati na svu tu farsičnu, konzumeristički dizajniranu “ženstvenost”. Kao što ni Dijana Vidušin koja igra Sonju ne mora igrati “ružnu curu”, vukući noge po pozornici i zgureno raznoseći šalice i tanjure. Općenito bi možda bilo korisno teatrom proširiti novost da se svijet ne sastoji od ljepotica nasuprot gabora – većina ljudskih stvorenja u sebi sadrži potencijale privlačnosti i odbojnosti koji se nikako ne mogu reducirati na aktualne klišeje privlačnog izgleda. Štoviše, mnoga seksološka istraživanja pokazuju da su i muškarcima i ženama često zavodljivi ljudi koji ispadaju iz svih “standarda” klasične ljepote. Što se poglavito Čehova tiče, izvjesno je da je u Ujaku Vanji pisao o privlačnosti umornog i latentno deprimiranog doktora Astrova, utemeljenoj prvenstveno na protagonistovoj unutarnjoj sposobnosti da povjeruje u nešto neiskvarivo u ljudima, zbog čega se u njega zagledaju čak dvije protagonistice ovog komada. U režiji Mateje Koležnik, situacija je upravo obrnuta: doktor u izvedbi Elvisa Bošnjaka zapravo je kršni, alkoholom otupljeni te pomalo nespretni mladi momak u zapećku priče, dok scenom hara razmaženi komad u svilenkastom kućnom ogrtaču i papučama “na tufnu”. Ujak Vanja (kao zagrižljivog autsajdera koji stalno prigovara i gladi svoje tjeme igra ga Trpimir Jurkić) gotovo se ne primjećuje: dramaturginja Lada Kaštelan postigla je da Vanja nestane iz dramskog fokusa.

Pismo Branku Gavelli

Pobrinula se i da “Čehovljeva drama” postane “zbrzani” operetni šlager na temu starijih mužjaka koji se zaljubljuju u mladu ženku, uzaludno i patetično, dakle degradirana je i sama žudnja, jer su joj oduzete sve one dimenzije koje imaju veze s intimnošću, a ne samo izvanjskom dopadljivošću. Pred takvom pozornicom, kritičaru katkad preostaje jedino indignacija. Ili zamišljeno pismo Branku Gavelli: Poštovani gospodine, ne znam jeste li u mogućnosti pratiti kazalište koje se poziva na Vašu poetiku, ali situacija je toliko apsurdna da se čini kao da upravo Vaše ime legitimira svakoga tko za njim posegne. Sudeći po “Ujaku Vanji”, Vaša scenska ostavština danas i ovdje nikako ne funkcionira kao složena “redateljska poetika”, još manje kao osobita reprezentacijska etika. Umjesto toga, ona se rabi kao isprazna etiketa zalijepljena preko površnosti i zadrtosti domaćeg glumišta, kao i njegove uporne zatvorenosti već i samoj ideji teatra kao intelektualne odgovornosti. Nije izvjesno koliko ćemo to lažno “gavellijanstvo” još dugo morati trpjeti, ali izvjesno je da je s ovakvim festivalima dr. Branko Gavella uistinu prešao u off-off stanje nepostojanja, nerelevantnosti i neprepoznatljivosti. Adieu.