Gdje je balkanski Luis Harss?

U nekoliko, za mene izvanredno dragocjenih, razgovora s legendarnim izdavačem Albertom-Bertijem Goldsteinom, navraćali smo se i na prijevode između makedonske i hrvatske novije književnosti, misleći na one iz postjugoslavenskog perioda. Povod za ovu temu bila je priprema izbora južno-balkanskih priča Jug-Jugoistok, pod okriljem njegove izdavačke kuće Antibarbarus. Goldsteinu su se, u najmanju ruku, veoma dopale priče makedonskih autora, pa smo, takoreći s nevjericom, zaključili da osim provokativne antologije makedonske fantastične priče, Gospodari labirinta, koju je na stručan i reprezentativan način sastavio Borislav Pavlovski, u periodu od petnaestak godina nije objavljena knjiga “mlađeg” makedonskog prozaika (čak i ako se opredjeljenje “mlađi” upotrebljava za autora s navršenih pet desetljeća života). Iako se vrijeme tranzicije u makedonskoj književnosti može nazvati vremenom proze, siguran sam da je mali broj novijih makedonskih prozaika poznat hrvatskim čitaocima (možda po egzotičnim prezimenima), i to isključivo putem prijevoda u časopisima. Obrnuta situacija je samo malo bolja: u Makedoniji su u ovom periodu objavljene samo četiri prozne knjige hrvatskih autora – Crnci u Firenci Vedrane Rudan, Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić i Osmi povjerenik Renata Baretića.

Važno je prodati se na Zapadu!

Već sam napomenuo da je od početaka traumatičnih devedesetih, pa kroz daljnji političko i ekonomski komplicirani period došlo do naleta proze u nacionalnim književnostima bivše Jugoslavije, od slovenske do makedonske, usporedo s procesima državnog osamostaljivanja i tranzicije. Svake godine, na književnoj sceni u novoformiranim državama afirmirao se poneki roman ili (rjeđe) zbirka priča; i u kvantitativnom i, što je još važnije, u kvalitativnom smislu, u posljednjih petnaestak godina postao je vidljiv uspon proze u odnosu na poeziju u svim eks-jugoslavenskim književnostima, uključujući hrvatsku i makedonsku. Onda zašto su usahli međusobni prijevodi između ove dvije književnosti, inače prepoznatljive po svojoj bogatoj međusobnoj zainteresiranosti?

Treba reći da su tendencije o nadmoći proze, naročito romana, izrazite i na širem, svjetskom planu. Istovremeno, na književnom polju, upravo se u zadnjim desetljećima prošlog milenijuma (i prvim godinama ovog), događaju neke globalne promjene u recepciji književnih djela, prije svega romana, kao najsinkretičnijeg žanra: naime, pod uticajem sve izrazitije potrošačke logike (mada sporije od pop-muzike i filma) forsira se zabavna, “lako svarljiva” komunikativna strana romana, na račun njegovog stilskog i estetskog aspekta. Reklamiranje (marketing) knjige postaje isto toliko važno, ako ne i važnije od samog pisanja. Pod takvom pojačanom, reklamno-propagandističkom izdavačkom politikom, i čitateljski horizont se veoma brzo mijenja: tržište sve više diktira ne samo potražnju nego je i briga za njegovanje estetskog osjeta publike sve marginaliziranija.

Prijevodi svjetskih hit izdanja postali su mnogo isplativiji i za mala književna tržišta, kakva su hrvatsko i makedonsko, nego objavljivanje originalnih djela domaćih autora. I sami pisci kao da podliježu potrošačkom trendu: dobar je onaj autor koji se dobro prodaje! Pisac kao da postaje trgovac-pojedinac, koji s velikom pomoći svemogućeg Interneta, pokušava iz petnih žila da se što više “plasira” na velike jezike, prije svega na engleskom (ako može, super je i na njemačkom i na francuskom); u potrazi za jednim takvim, svojim djelićem “svjetske slave”, ponekad pod logom neke sasvim periferne izdavačke kuće, on kao da je zaboravljen od onog bližeg, regionalnog izdavačkog interesa. Zbog toga su i malobrojni međusobni prijevodi u ovoj regiji, kako god se ona nazivala – južnoslavenskom (nedovoljno), mediteranskom (najšarmantnije), balkanskom…

Regionalni pristup kulturi

Već dulje vrijeme, od međunarodnog projekta Fenomen Ljubavi i retorika ljubavi u balkanskim književnostima i kulturama koji sam u periodu 1996.-1998. vodio u Institutu za makedonsku književnost, preko uređivanja, s makedonske strane, projekta o balkanskom eseju Last Page, pa do teme ovogodišnjeg pulskog Sajma knjige Drugi Balkan i izbora Jug-Jugoistok, ukratko, deklariran sam privrženik regionalnog pristupa književnosti. I to ne samo kao komparatista po izboru i obrazovanju nego i kao autor, za koga je poetička srodnost puno provokativnija kada se geografski i vremenski ne ograničava. Na Balkan se – kao više puta spominjano “raskršće između Istoka i Zapada” – gleda dvostrukim aršinom: prema Zapadnjacima (odnosno Evropi) ljudi koji tu žive i stvaraju su mnogo istočnije nego što misle sami o sebi, prema “Ovdašnjima”, “mi” smo zapadnije nego što “oni” misle o nama. Ovo su samo rasprave, prije svega političke i ekonomske, koje mogu zaličiti na one stare anegdote o zapetljavanju u dvojne i trojne čvorove koje je veoma teško razvezati. Ako se već na to ne može (hvala Bogu!) reagirati s brutalnom odlučnošću kao što je to uradio Aleksandar Makedonski s Gordijevim čvorom, onda je dovoljno da se pokuša (jednom, da ne podcijenimo vlastiti stav), pa ako dijalog ne ide, da odmah produžimo dalje, da ne izgubimo glavnu nit, nit one druge, potkožne, kreativne balkanske moći. Drugi Balkan! Sa onim što takvo imenovanje evidentno nosi – uzbudljivi, osobeni, umjetnički Balkan! Treba priznati da osaznavanje tog nesumnjivo stvaralačkog Balkana, i kada je pristrasno, i kada je delikatno, u mnogo čemu nalikuje osvajanju jedne istovremeno poznate i nepoznate teritorije, odnosno onaj što osaznaje istovremeno se osjeća i kao domaći i kao konkvistador. Sa aspekta nacionalnih književnih povijesti moraju se olabaviti i preispitati često iznasiljene hronološko i generacijsko utegnute diobe. S komparativističkog aspekta, odnosi između djela, autora i pojava, izbjegavaju isključivo bilateralnu analognost, pritom dobivajući precizniju i svježiju poetičku konceptualnost. S takvim komparativno-regionalnim ključem, književne se i kulturološke paradigme (npr., “postmodernizam u eks i postjugoslavenskim prostorima”) obogaćuju i sinhronijski i istorijski, a izbjegava se i onaj prizvuk kolonijalne avanture, koji zapadna kritika još koristi kada pokušava regionalno otkriti književni Balkan.

Balkanska književnost kao hispanoamerička književnost

Je li moguća jedna (buduća) komparativna književna povijest Balkana, kakva je, recimo, Povijest hispanoameričke književnosti. Sa sadašnjim tekućim geopolitičkim balkanskim nevoljama – teško. Onda bar jedna takva esejističko-portretna knjiga književnih majstora regiona, kakvo je izvanredno djelo Luisa Harssa Los Nuestros, prevedeno u nas kao Pukovnik igra školice, koje na suptilan, ali siguran način promovira latinoameričke pripovjedače, i to prije nego što će većina od njih doživjeti svoj svjetski “bum” (Pukovnik igra školice izdana je 1966., znači prije nego što su se pojavile Marquezove Sto godina samoće, a Cortazarove Školice tek što su objavljene), bez ikakvog ziheraštva ili klanovske pristrasnosti, svojstvenih brojnim balkanskim kritičarima. Sa spisateljskim šarmom i lucidnom kritičnošću, Harss nam približava stvaralačke (i ljudske) osobenosti Asturiasa, Carpentiera, Borgesa, Onettija, Cortazara, Rulfa, Fuentesa, Marqueza, Llose. Danas, svako od ovih imena je svjetski poznato, ali tada, kada je Los Nuestros stvarana, mnogi od njih su još “lokalni”. Koristeći upravo regionalni kriterijum, ali i Harssovu neopterećenost pretjeranim strahopoštovanjem i bojažljivošću prema književnim “vladarima”, ova knjiga je, siguran sam, korjenito mijenjala svijest o strategiji u estetskom tumačenju uzajamnosti latinoameričkih književnosti.

Povijesti književnosti, kao uostalom i sve povijesti, pišu pobjednici. Nemali broj vrijednih književnih djela, pa čak i remek-djela, ostaje zabačen po periferijama književnog interesa zbog malog obima jezika na kojem su napisani, ili, što je još nepravednije, zbog aktualnih geopolitičkih interesa “velikih”. Zato je primjer Harssa u oblikovanju i nijansiranju različitih glasova jedne do tada polupoznate književne teritorije – primjer za uvažavanje! Evo što on kaže o izboru u uvodu knjige: “Nastojali smo da im uzmemo mjeru prema njihovoj vlastitoj veličini. Imali smo namjeru da dovedemo u suglasnost ne uvijek inkompatibilne kategorije urbanog i regionalnog, naturalističkog i ‘metafizičkog’. Ali smo uvijek više naglašavali ono što se izdvaja od onog što je reprezentativno ili tipično, polazeći od pretpostavke da tipično postaje još tipičnije zbog slabosti naše književnosti više nego zbog njenih vrlina”.

Gdje je balkanski Luis Harss? Pitanje možda retoričko zbog svoje idealiziranosti, ali možda sudbinsko za one koji su direktni protagonisti ovih bogatih, raznolikih književnosti “u sjeni”.

Aleksandar Prokopiev autor je više proznih knjiga te doktor znanosti i znanstveni suradnik Instituta za makedonsku književnost u Skopju. Smatra se jednim od istaknutijih predstavnika tzv. petog kruga suvremene makedonske književnosti. Pripovijetke su mu objavljivane na desetak svjetskih jezika i zastupljene u više antologija makedonske proze.