Vladimir Dodig Trokut  

Gdje je zapravo sredina?

Slika prvog zgusnuća. Polaroid. Četverac. U kvadrilu. Iz nekog stranjskog automata, kabine, za opskurne fotografije, jednokratne snimljene anno domini prošlog stoljeća, u Parizu kad je bio mrtav. Označava 22 minute i 22 sekunde u nepomičnom sjemenu, tako meko načelo. Četverac u procesu nestanka sa likom Ivana Ladislava Galete rođenog ‘47-me godine (broj jest simboličan). Kod broja četiri, broji se od jedan do četiri i od četiri do jedan. Pitagora. U krajnjoj simbologiji daje slijedeće izvedenice u kvantalnim integralima brojeva 444, 33, 666, 777, 5555 u sintaksi oznaka dvostruke omege, smjer kretanja od dolje prema gore, i od dolje prema gore, rotacija obrnuta. Pitagora bi kazao broji se od jedan do četiri i od četiri do jedan. Nagovještenje. To je podnožje i temelj slike zemlje, dva i dva četiri. Četveroglavi zmaj iz čijeg daha nastaje Atlas. Četiri stupnja alkemije tišine. Simbol je zelenog lava Merkur koji vezuje, uparuje četiri broja, četiri jedinice u jednoti, to je mješavina srebra i zlata ili bijele i crvene boje. To je simbol troglavog orla koji sa svoje dvije glave polako vene, a iz treće izbacuje bijelu pjenušavu morsku vodu, more jednako je krv, merkurovska je tekućina, pretvorbom postaje more označeno s H. Zasigurno, to je spiritus novus ispod sebe. Fotografija blijedi, nestaje tranzicijom u natalnoj karti, postaje ovalni stol koji objedinjuje dušu i duh onih koji su na samom početku tražili tri načela (počela), u dvostrukom Merkuru zapravo tražeći tri, time pozicioniraju Merkur, to je lavlja krv u integralu tri, slika koja se odnosi na tijelo, dušu i duh, sve to potječe od kristala i nezrele kovine mudraca. Rijeka crne vode pod nekim pariškim mostom, kao i u nebeskom kaosu u kvantumu crnih rupa i kvantalnog skoka označuje truljenje iz kojeg se izdiže brdo što je u podnožju crno, a na vrhu bijelo, i tako se stvara crveno vrelo.

* * * *

Zazvonila je bijela moja starovinska nokia 3310 na crnom stolu kvadratnom. Sa druge strane žice, čuo sam glas:

– Ovdje Ivan Ladislav Galeta. Jesam dobio Trokuta?

– Da izvoli.

– Da li bi mi mogao pokriti desnu stranu ovalne bačve sa jednom od tvojih prostornih instalacija?

– Ne vidim tu nikakav problem.

Atrofija podupire dva gornja i dva donja istovjetna lika i tako sjede na polaroidu predstavljajući crnoću iskaza postupka u sekundu, nestanku a istovjetno nastanku u truljenju naznačujući tinkture koje luči samo tkivo fotolita kojeg spaja tinktura eliksira ili bolje reći credo psihoalkemijskog procesa, zapravo filozofski arsenicum (kamen mudraca). Ono što vidljivo i nevidljivo zajednički objedinjuje fermentacijom i zgušnjavanjem, koagulacija. Pomrčina sunca što uranja u more, u merkursku vodu koju je trebalo zasititi utjecanjem eliksira, sa obje strane sunca, sunca za dan i sunca za noć, što iskazuje dugu kako bi se označio “paunov rep“ koji se zavijek pojavljuje u nagovještenju zgusnuća. Mjesec je zaronio, to je slika jedinstvena koja dokida četverac, morska pjena bijelog vrenja. Suprematistički rez. Mjesec klizi u more. Srebrenim nitratom kruni i usto miluje bijelog i srebrenog orla pored sebe. Kralj osta bez grimiznog ruha, sa zlatnim lavom pored sebe. U jednoj ruci kraljica drži crveni ljiljan, a u drugoj ruci kralj drži tanga plavi ljiljan, cvijet neubrani. Feniks je spaljen na kugli, iz pepela izlijeće mnoštvo srebrenih i zlatnih ptica pjevalica kao znak umnožavanja i povećavanja, zlatni i srebreni i čađavi brojevi ispisani sa strane u kalendariju označavaju dane temeljne alkemije, progresijom matematičkog niza naznačujući sliku kaosa i postupka u kojem se unosi red u taj beskrajni kaos izbezumljenja, tvar grafitne srčike što život znači, tranzitor i svjedočenje tome kako se radilo i kakvi su učinci postignuti, te tvari doduše mogu značiti bilo što, zasigurno mijenjaju živu, sol i sumpor. Alkemija na razini stvarnosti, alkemija tajne umijeća. Zgodimice moguće nejasnoće u samom tekstu nedostatak mogućnosti iščitavanja numeroloških oznaka tvoritelja velike jednadžbe, bez razumijeća vlastite simbologije u jezgri i dvije ljuske u retorti alkemijskog jajeta, pećnica zapečenih brojeva na zidu bačve. Nekad bajkovita priča učinjena jasnoćom može se i pisati, nečim je prikrivena istina, pokušavajući učiniti istinu jasnovidnošću prikrivenu dubljinom tame koja zaklanja psihokemijski postupak koji s jedne strane iskazuje dio svog rada, a s druge strane koristi rad kako bi premašio nazivlje društvenih tijekova. Sve je to pisanje svrhom da artistu se pribavi poredbeno gradivo analogije i sinkronizma kako ne bi postao shvatljiv. Taj slikopis je alkemičarska projekcija u materiu primu, slika koja omogućuje prodor u arhetip sadržaja kolektivno-nesvjesnog da principijelno razluči svoju osobnu projekciju od objektivnog zbivanja, subjektnu sliku od objektivne, subjekt od objekta, to je rascjep između mističke participacije i objektivne spoznaje i teorije vrijednosti. Na ovaj način rad postaje dublji i bolniji ljudskoj psihi. Njegova potreba za sintezom i ujedinjavanjem suprotnosti je u dostizanju sebstva kao simbola cjeline, nužnost alkemičara je potreba za jednistvom koja jasno postoji i biva postojana tipom znanja koje svako biće u samom sebi nosi, iznađena je slikom para, rex i regina, sol i luna, ptica i zmija, to je samo dublje približavanje čovjeka čovjeku.

* * * *

Godinama je Galeta uporno tragao za četvrtim kvadrilom. On ga je iznalazio kao princip koji je integriran u svijet našeg “svjesnog“ i umnog života da bi naknadno iz bića bio prepoznat, onda očišćen i pravilno razložen katkada kao ženski princip, katkada kao muški, yin yang, kao san prema svijesti koji kompenzira sukobe svjesnosti na višoj ravni svijesti bivajući na ničijoj zemlji ukazanje u svojoj biti najtočnijeg lica moguće varijacije i interpretacije jednog od mnogih iskaza od mogućnosti usporedbom alkemije i moderne psihologije, fizike i ne-umjetnosti. Rad se izvodi u mraku kao nebesko vjenčanje crvene i plave, ljubičasti sakrum, kao otkriće neke univerzalne moguće pretpostavljene istine, kao broj bez broja, hod bez hoda, zamah spiralnosti u DNK genotipa i fenotipa, prepoznavajući ideju u dvoličju lica svoga oca ili majke, praoca i pramajke nebeske. To je pokušaj otkrića neke univerzalne istine, tragaoc za istinom otvara proces neznajući gdje će ga on odvesti i dovesti. Iskustvo alkemičara biva iskustvo o stvarnom i njegov svijet u izvjesnom smislu je bilo koji pretpostavljeni svijet prolaska istovjetan duševnim zbivanjima u naklonosti alkemije četvorstva. On ga je nalazio čas kao princip, katkada kao tijelo, katkada kao dušu stvorenu od nama istog stvoritelja i praoca i tvorca. Time u unutrašnjem procesu opus alkemičara ne može biti zgotovljen poradi mučnog i dugotrajnog posla upoznavanja samog sebe, to je proces individualizacije, rastvaranja, cilja svođenja materije na prvu materiju (materia prima), zgušnjavanje i sjedinjavanje izgrađivanja nove supstance znači slamanje i uništavanje i razgrađivanje i razaranje (solve) sadržaja vanjske ljušture ličnosti kao psihološkog fenomena te proživljenih ideja jest stanje negrida, stanje iscrnjenja, crnoće, koje odgovara stupnju duhovne melankolije poradi otklanjanja vanjskih uticaja. Arhaične nauke. Biće je dublje i od samog paradoksa, u suprotnosti je s idejom svog sadržaja posuđene ličnosti koja nije stvarna, sačinjavajući neutralnu prirodu otajstva, arhetipsko obličje zamišljeno istovjetno kao materija i duh, pa time rad postaje arhetip sam po sebi. Intenca alkemijskog bivstvovanja je objedinjavanje transcendentalnog fenomena bića sa satelitima ličnost ego i um u jednu cijelost obuhvatnosti, naizgled nespojivog i suprotnog, transcendentalnog i psihološkog. To je proces proces proces proces usavršavanja vlastite bitnosti u preobražaj olovne zemaljske nečistoće u stanje zlatnog duhovnog uzvišenja.

* * * *

Unutrašnjost Meštrovićevog paviljona nalikuje na kružnicu i kuglu lapis lazuli, bez klupa i bez slika kao u nekoj džamiji, na zidu uokvirena izreka kao ukras, prostorni dojam, izreka glasi “Ništa nije ostalo“. Stojim tako da ispred sebe ništa ne vidim. Zatim mijenjam mjesto kao da se ispovjedam licu koje ne vidim, kao da i ne pripadam prostornosti stojim sam, ispovjedam se volji Gospodnjoj, u meni je Carstvo nebesko, kao da je izvorni tekst ispušten na zidu, kao da iz zida sviraju orgulje, zbor pjeva brojeve, odjednom zbor utihne. Sami brojevi iz neke svemirnosti. Sa svih strana okružuje me i nadvisuje brojevna psiha, u tmini nesvjesnoga, Duh Sveti u meni podlegao je krivovjernom tumačenju brojevlja ispisanog, razmnoženog, velikoj praznini kao da iz centra te prozirne kugle u sredini te kugle raste stablo orahovo, zelena biljka. Kugla je cjelina što sadržava život svemogući, simbolizirajući težnju svemira pram vrhu sjedinjenosti u lotus. Sve to proizlazi iz iskazanog stanja iscrtanog, dvadeset i treći rebus zasjenjen jednom bojom, ovdje boja sačinjava četvorstvo, nagovještaj navodi predstupanj stupnja dvadeset i druge arkane (tajne) prikazujući da rad se čita sa lijeva na desno i sa desna na lijevo. Gdje je zapravo sredina? Nije ništa drugo doli ono mjesto gdje je psiha neprepoznatljiva jer se tamo stapa sa tijelom zida. Sebstvo nije ništa drugo doli duh što oživljuje dušu i tijelo u onoj stvaralačkoj točki gdje prodire u prostor dokinut vremenošću dokidajući metafizičke spekulacije zadovoljavajući se utvrđivanjem elementarnih i iskustvenih činjenica. Po mom sudu tu je riječ o jezgrenim zbivanjima o objektivnoj psihi, nekoj vrsti slike cilja koji čini se sam sebi postavlja cilj usmjereni u psihičkom procesu koji nije potaknut nekim izvanjskim naputkom. Očitavanje ovog kompleksnog rada višeslojnih razina i ravni i metafizičkih sfera alkemijskog polja kao neka vrsta litopunkture zemlje sa prostorno ubodnim kapsovima (točkama) kao sazviježđe Alpha Centauri.

Zastadoh i stao sam i prisjetih se zadnjeg neizvedenog zajedničkog rada, starovinske košnice za pčele na kojoj je trebalo već pripremljeno klatno spustiti sa gornjeg podija na sam vrh pletene starovinske košnice.

Do vode života nije lako doći. Nju posjeduje svatko, a do nje nije lako doći.

Bog vas blagoslovio

Dovidova

V. D. Trokut