Američka redateljica i sveučilišna profesorica u lipnju je gostovala je u Kazalištu lutaka Zadar, gdje je u suradnji s lokalnim glumcima režirala svoju interpretaciju odabranih scena iz Shakespearove Zimske priče
Druženje s Artemis Preeshl započelo je 2012. godine, kad smo se upoznale u New Orleansu, gdje na Sveučilištu Loyola predaje kao redovna profesorica na Odsjeku za dramu i ples. Sezona karnevala, legendarne višetjedne proslave znane kao Mardi Gras bile su prigodan kontekst u kojem nas je povezao zajednički znanstveni interes za način na koji narativ kroz izraz stvara prostor za preispitivanje, reinvenciju ili obnovu identiteta zajednice u prostoru, u ovom slučaju u urbanom okruženju. Težište Artemisinog izučavanja tog preispitivanja emocija i istine uz ples i glumu čine izvedbe pod maskama, njihova univerzalna primjenjivost u multikulturalnim okruženjima te sposobnost izazivanja empatije kod publike tako što nadilaze jezične barijere. Ne čudi stoga da je svoju fascinaciju maskama i kostimiranim izvedbama, koje već godinama izučava i usavršuje od Italije do Indije, odlučila kontinuirano istraživati upravo u New Orleansu, gradu u kojem maske čine dio svakodnevnice, a život se odvija prvenstveno na ulici zahvaljujući suptropskoj klimi, mediteranskom kulturnom naslijeđu i karnevalskoj tradiciji, čiji običaji imaju više poveznica s karnevalom u Riju negoli kostimiranjima za vrijeme američkog Halloweena.
Poziv na gostovanje u Zadar kao rezidencijalna redateljica Kazališta lutaka Artemis je prihvatila kao logično povezivanje dvaju gradova bogate kulturne i izvedbene tradicije. Kazalište lutaka Zadar još je 1950-tih godina postalo umjetničko i obrazovno utočište za lokalnu djecu u poratnom gradu, nudeći mogućnost za osobni razvoj i uspostavu novog identiteta. Postavši simbol gradskog kulturnog identiteta, kazalište je desetljećima igralo ulogu estetskog autoriteta stanovnicima grada, pogotovo kroz promicanje izvedbenih umjetnosti pod maskama. Nakon 60 godina postojanja, u 2011. kazalište je napokon dobilo novo ruho preselivši u novu zgradu, u neposrednoj blizini Sveučilišta u Zadru, napravivši tako doslovan pomak i simboličan povratak prema samom centru grada. Potvrdivši svoju ukorijenjenost u svakodnevnom životu Zadrana, ponovno u jednom poslijeratnom razdoblju, nudi ponovnu priliku za reinvenciju i kulturni procvat. Upravo su iz tog razloga, kao i otvaranja prostora novim idejama, ključne ovakve međukulturalne interakcije u vidu gostovanja inozemnih stručnjaka.
Od tjelesnih do društvenih pokreta
Kako doživljavaš ulogu ovakvih projekata za lokalnu zajednicu?
Naš identitet iskonski je vezan uz prostor u kojem smo odrastali i živjeli. Kako nam s vremenom prijatelji, susjedi i članovi obitelji pridodaju status i položaj u zajednici, učimo kako pregovarati svoj put kroz život i svijet. Kada društvo potiče kulturno obilježena ponašanja, tada i naš građanski angažman počinje oblikovati naše odnose. Rad na kazališnoj radionici Time, Space and Place – Where masks reveal our humanness (Vrijeme, prostor i mjesto – gdje maske otkrivaju našu ljudskost) zajednički je projekt s Kazalištem lutaka u Zadru koji istražuje način na koji stavljamo i skidamo svoje javne maske kako bismo se prilagodili društvenim očekivanjima, održali status quo ili se pobunili protiv njih. U tu svrhu glumci produbljuju angažman zajednice i potiču dijalog s publikom u razvojnoj fazi scenarija. Ova radionica je zapravo pružila mogućnost da se kroz spoj maski za commediu dell’arte, šekspirijanske glume, kretanja i glasa stvori prostor za kulturalnu razmjenu.
Fascinira te fizički pokret kao pripovjedni izraz u prostoru. Što on za tebe predstavlja i kakvu umjetničku metodologiju koristiš?
Istražujem organske dinamike pokreta u obliku gesti i držanja tijela, oblika i prostora, koje se koriste kako bi se rasvijetlio tekst. Ti kinetički i arhitekturalni elementi definiraju fizičku i vokalnu glumu kako bi se oživjeli psiho-fizički odnosi na sceni, ali i u stvarnom životu. Jedna od tehnika koju istražujem je The Body Electric (“tijelo električno“), koja sintetizira otkrivenje i analizu u životno glumljenje. U refleksivnoj fazi procesa, ono unutarnje iz lika vodi ka samoispraznjujućem odbacivanju posredništva. Takva duhovna i emotivna katarza ogoljuje kazališni lik od svega onog što ga ne sačinjava. Takva energična veza između nesvjesnih i svjesnih pokreta pročišćuje tijelo. Pritom autentičnost u potpunosti obuzme i uzurpira naviku. Komunikativna faza procesa vraća novo sebstvo lika. Glumac se spaja u jedno s vremenom, prostorom i energijom te time razotkriva radnje lika, a potom postupno vodi do realizacije multikulturalnih arhetipova. Vizualni imaginarij sinhronizira namjeru i radnju s tekstom. Tradicije narodnih i dvorskih plesova posebno ukorijenjuju vizualni i zvučni dizajn u kulturne reference, kao i one svojstvene pojedinom vremenskom razdoblju. Ritmička struktura jedinstva glumaca i glazbe zazivaju prostorne formacije koje ujedinjuju vizualni, slušni i fizički život. Kazališni konstrukt sačinjen od transcendirajućih momenata u tekstu, govoru, pjesmi, plesu i pokretu istovremeno je i kinematografski i orkestralan. Od posebne važnosti je tragikomičan pristup glumi, pokretu, plesu i glasu, jer stvara kazališni most od starog ka novom svijetu. Neki krajnji cilj bio bi konstruiranje novog narativa čije bi uključenje u današnji oblik zajednice promicalo društvene promjene.
Maske i igre riječima
Gdje su tu maske i na koji način ih koristiš u svom radu? Izvedbe pod maskama su inače duboko ukorijenjene u mediteranskoj tradiciji.
U Zadru smo radili s kožnim maskama koje je izradio veliki majstor maski, Newman, čije rukotvorine koriste ansambli diljem svijeta, od Cirque du Soleil Saltimbanca iz Pariza do Teatra Zinzanni u San Franciscu. Newman se izučavao kod čuvenog talijanskog izrađivača maski Donata Sartorija i tu leži još jedna poveznica s Italijom i Mediteranom. Maske za commediu dell’arte posebno su potentne jer imaju sposobnost kritiziranja društvenih pitanja na komičan način. Tehnika improviziranog govora i stiliziranog pokreta naglašava likove commedie kao društvena bića koja su u potrazi za najboljim i najpretjeranijim rješenjem problema. Majstor commedie dell’arte Antonio Fava kaže da ona koristi uzrok i posljedice kako bi postigla logičan apsurd u kojem nelogični potezi vode u ekstremne zaključke. Ti se rezultati postižu kroz lazzi (vizualne pošalice i igre riječima) koje commedii dell’ arte osiguravaju njen jedinstven humor, koji proizlazi iz uzvišenog izričaja tragikomičnih očajavanja. Posljednjih osam godina intenzivno se bavim primjenom commedie dell’arte na Shakespearove tekstove. Bit je u uključivanju lazzia kako bi se naglasili komični tekstualni momenti u Shakespearovim talijanskim i rimskim djelima. Izučavala sam tehnike kod niza međunarodnih stručnjaka kao što su Antonio Favi, Donato Sartori, Thomas Prattki, Nicholas Johnson i Gregg Goldstone, a rezultate istraživanja na temu maski i komedije po talijanskim i američkim arhivima prezentirala sam na kongresu Društva mediteranskih studija, tako da je taj element mediteranske tradicije itekako presudan u njihovom proučavanju. Moje metode uključuju proces razvijanja improviziranih scenarija, gdje glumci na temelju riječi, odnosno glagola i priloga improviziraju radnju, a lazzi je integriran u scene. Commedia dell’arte nastala je u Italiji u 16. stoljeću, a uključuje tipske likove kao što su Capitano, hvalisavi vojnik, Pantalone, pohledni ostarjeli trgovac, Harlekin itd., sve likovi koje se lako prepoznaje na temelju izraza lica na maski. U vrijeme kad je nastala kao forma, glumci su putovali Europom na turnejama na pozive za predstave na službenim svečanostima. Moj istraživački rad se tako usredotočuje na način na koji su komedije groteske i igre riječima utjecale na Shakespearove tekstove posredstvom komedijskih produkcija njegovih drama smještenih u Italiji. Tako su i glumačke radionice koje održavam istovremeno prilike za optimiziranje teorije i prakse commedie kod Shakespeara.
Zadarska katarza
Još prilikom našeg prvog razgovora odmah si prihvatila ideju o gostovanju u Hrvatskoj.
Jako mi se svidjela ideja o radu u Zadru iz više razloga. Prvenstveni razlog je činjenica da zadarsko Kazalište lutaka ima dugu tradiciju maskiranih predstava, tako da sam znala da glumci uključeni u ovaj projekt i radionicu imaju mnogo iskustva u tehnikama fizičkog kazališta te da im je specijalnost upravo rad s maskama i lutkama. Također, svidjela mi se ideja o izvođenju Zimske priče jer govori o Bohemiji i njenom moru, a kako znamo da Bohemija nije imala izlaz na more, zanimljivo je zamišljati da je Shakespeare možda zapravo mislio upravo na hrvatski Jadran i da se pastoralna romansa iz četvrtog čina zapravo odvija negdje u okolici Zadra. Dakako, New Orleans i Hrvatsku vežu razne zanimljive veze zahvaljujući imigracijama Dalmatinaca koji su u međuvremenu stvorili značajnu dijasporu u New Orleansu. Naposljetku, Hrvatska oduvijek tvori ključan dio europskih pomorskih i trgovačkih puteva, a kako je i ova priča smještena u taj povijesni kontekst, činila se kao idealno mjesto za završetak mog istraživačkog i izvedbenog ciklusa koji povezuje commediu dell’arte i Shakespearea. Ciklus je započet 2004. godine s izvedbom Sna ljetne noći u Filadelfiji i Italiji nakon završene radionice s Antoniom Favom. U međuvremenu sam režirala Dva plemića iz Verone (La MaMa E.T.C.), Mletačkog trgovca (New York), Na Tri kralja i Sve je dobro što se dobro svrši (New Orleans), Komediju zabune za Državno kazalište Utah i La Mama Umbria, Tita Andronika na ruskom (Ukrajina) i izbor iz Ukroćene goropadnice (Borneo). Ciklus je tako kulminirao izvedbom Zimske priče u Zadru, a sad se planiram posvetiti pisanju knjige o tim iskustvima.
Sad kad je radionica završila, kakvi su tvoji utisci o Zadru i radu s lokalnim glumcima?
Cjelokupno iskustvo s Kazalištem lutaka Zadar bilo je izvanredno. Ovo je prvi put da sam gostovala, ali i istovremeno doslovno živjela u nekom kazalištu jer se sobe za gostujuće umjetnike nalaze u predivnoj novouređenoj zgradi kazališta, što je na zanimljiv način utjecalo i na cjelokupni kreativni proces. Istinski sam zahvalna na otvorenosti kazališne administracije oko organizacije, kao i spremnosti glumaca da urone u tekst i tehniku koju sam odabrala. S obzirom na ograničeno vrijeme radionice, odlučili smo se za intenzivne preliminarne pripreme prije samog dolaska u Zadar. Kroz razgovore s umjetničkom ravnateljicom Vedranom Valčić i ravnateljicom kazališta Iris Pavić-Tumpa uspjeli smo odraditi raspodjelu uloga prema tipu uloge. Glavni glumac, Juraj Aras, glumio je karizmatičnog ali poludjelog kralja Sicilije Leonta, koji nas uvlači u svoje ljubomorno ludilo koji naizgled uzrokuje smrt u obitelji. Njegova kraljica Hermiona, koju je glumila Asja Rebac, oličenje je strpljenja dok se smireno brani protiv lažnih optužbi. Pastirski klaunovi (Sanja Zalović i Anđela Ćurković-Petković) doprinose humoru pastoralne romanse u četvrtom činu. Dobroćudna plemenitost češkog kralja Poliksena (Dragan Veselić), njegova sina, češkog princa (Josip Mihatov), i princeze (Irena Bausović), kao i dvorska dama, (Vjera Vidov) te ostalih likova koje su utjelovili Zdenko Burčul, Tamara Šoletić i Gabrijela Meštrović-Maštruko, vraćaju poštenje i ljubav na sicilijanski dvor. Jedan od glavnih izazova radionice svakako je bio za glumce svladati šekspirijanski tekst na engleskom i to u atipično kratkom roku, no izvrsno su se snašli u toj ulozi i nadišli sve prepreke. Imam već iskustva rada s glumcima iz raznih kultura, od Indije i Malezije do Albanije i Kosova, a ono što sam sa sigurnošću ustvrdila jest da maske, ples, glas i pokret uistinu stvaraju poveznicu između jezika i kultura. Premda je engleski mladima u Europi uvelike postao lingua franca, vizualno bogatstvo maske omogućava značenju da proizađe iz slike, a ne samo iz jezika. Na tu se ideju nadovezuje i koncept pričanja iste priče u multikulturalnim kontekstima kroz različite medije koji nazivam intervizualnost. U tridesetominutnoj izvedbi i prezentaciji rezultata radionice koju smo pripremili u Zadru publika je imala prilike iskusiti katarzu kroz prijelaz tragedije u pastoralnu romansu te naposljetku mirakul, kako bi razvili suosjećanje prema likovima. Mislim da je ono najbitnije kod tragikomedije mogućnost koju pruža publici da uvide suludost ljudskog rasuđivanja dok prepoznaju djeliće sebe u radnjama na pozornici