Genetičko ili žukovinsko porijeklo Hrvata?

Tijekom posljednjih mjesec dana Hrvatska televizija je u kasne sate puštala seriju u četiri nastavka Genetsko podrijetlo Hrvata, autora Hrvoja Juvančića. U seriji je nastupalo desetak uglednih stručnjaka koji su se u svojim radovima bavili tom temom. Već je prvi nastavak pokazivao da nije riječ o profesionalnom djelu serija tipa kakve radi BBC, ali mogli smo se nadati da će autor bar kroz intervjue s poznatim stručnjacima pružiti jedan uvid u ovu zanimljivu tematiku jezikom razumljivom običnom gledatelju. Zbog šireg puka kojeg bi ta priča mogla zanimati bili bismo spremni oprostiti mnoga uopćenja i nepreciznosti – ta mnogo toga nije moguće reći bez čitavih knjiga, a to se od jedne popularno znanstvene serije ne može očekivati.

Kamerman koji je snimao film sigurno da ne bi dobio neku nagradu, ali očito je profesionalac, jer mu se ne trese ruka i kadrovi nisu odsječeni, ali tu je kraj profesionalnosti cijelog tog uratka. Gledajući tu seriju jednostavno me hvatala jeza zbog sramote što državna televizija moje zemlje ima obraza potpisati ovako loš i nefilmičan uradak. Kamera, kao u Saboru, nastoji kod predavanja uhvatiti nekog kako spava, vizualno se ne prati ono o čemu film govori, snimaju se ljudi koji ne žele biti snimljeni i koji se skrivaju, nevažne scene i pijanci na ulicama. S druge strane ne prati se ono o čemu se priča, neke scene pretječu ono što će biti kazano a neke zaostaju. Mnoštvo vizura mjesta, a da u stvari ne znate o čemu se radi, dijagrami snimani s kompjutora sa strane... Sve izgleda kao spoj amaterskih snimki svadbi i putovanja te snimki saborskih rasprava gdje nikoga ne zanima što govornik u stvari govori nego svi očekuju neku lakrdiju.

Gensko, genetsko, genetičko?

Prvi je nastavak obećavao utoliko što su se u njemu pojavili svjetski poznati genetičari Luigi Luca Cavalli-Sforza i Ornella Semino – to je ukazivalo na neku ozbiljnost. No dok se nastup O. Semino može svesti na to da je rekla samo to da se slaže s novom nomenklaturom haplogrupa i da je sama odstupila od svoje grupe Eu7 pa da je to sada I1b1. Njezino kratko pojavljivanje, kao ni ostatak serijala, nisu nam uopće pojasnili zbog čega bi to uopće bilo važno, i na koji način ta promjena imena ruši teorije koje su se kod nas pojavljivale u javnosti. Dakle, mogli smo se ponadati da će nam stručnjaci jednim jasnim jezikom objasniti zbog čega je sa strane genetičke znanosti pogrešan onaj buljuk teorija temeljenih na pogrešno shvaćenoj genetici kojim se zabavlja dio puka posljednjih godina. Ali toga nije bilo ni u prvom, a ni u ostalim nastavcima.

Cavalli-Sforza je namjesto toga snimljen u pokušaju da napravi šalu, koja bi imala smisla u Americi, i ispričao nam je jednu priču za djecu o tome kako je nastala bijela rasa. Potpis kod pojavljivanja Cavalli-Sforze predstavio ga je kao “oca populacijske genetike”, a to je u stvari barnumovska propaganda, u stilu naši su igrači jači od vaših. Podatak je jasno netočan, ne samo stoga što očeva ima više nego on i nije baš među njima. Naizgled sitan propust, ali jasan pokazatelj da autor baš i nema ni orijentacijskog znanja o tome što bi to genetika bila. Cavalli-Sforza je naravno radeći prvenstveno na humanoj genetici razvio nekoliko analitičkih metoda koje su primjenjive i u općoj populacijskoj genetici, ali se riječju populacija misli na bilo koju biološku populaciju (mikrobe, biljke, životinje...). On je prvi u značajnijoj mjeri primijenio principe populacijske genetike na proučavanje i tumačenje ljudske povijesti. Ali Cavalli-Sforza još više nego Ornella Semino ovdje se pojavljuje samo kao ures, on nema nikakve uloge u priči koju serija priča, iako bi je njih oboje dakako mogli imati. Autor u stvari nije znao što bi s njima, kao ni s drugim genetičarima.

O mutnoj predodžbi o tome što je genetika govori i sam naslov serije Genetsko podrijetlo Hrvata, iako to možda i nije stvar autora nego nekog lektora s HTV-a. Autor u svakom slučaju ne rabi dosljedno taj izraz u samoj seriji, najmanje jednom sam seriju u razgovoru naziva Genetičko... Po nekoj jezičnoj logici, koja očito nestaje iz novohrvatskog, od riječi gen dobili bismo pridjev genski, a od riječi genetika, koja označuje i znanost koja se bavi genima, ali i prirodne zakone koji tim genima ravnaju, dobili bismo pridjev genetički. Kako pridjev genetski može, prema mome skromnom znanju slavenskih jezika, doći ili od riječi genetka, što je jedna vrsta životinja, ili od riječi geneta – žukovina, biljka od koje su se u nekim krajevima Lijepe Naše izrađivali konopi, ja glasam za potonju. Dakle, hrvatski prijevod ove serije glasio bi Žukovinsko podrijetlo Hrvata, što u stvari dobro zvuči. Konop označava vezu, pa na neki način i to porijeklo, žukovina zvuči fino slavenski, kao Bukovina, a s druge strane to je domaća dalmatinska biljka, dakle ima “gene kamene”.

Popularizacija koja iskrivljuje

Genetike u seriji i ovako i onako baš i nema. U serijalu se češće pojavljuju dvije genetičarke. Prva, Maja Barbalić, uglavnom šuti i analizira krv, tek ponekad objašnjavajući metodu, ali nebitne detalje na preskokce. Kao da imate snimku nekog proizvodnog procesa pa ste kockom izabrali dijelove koje ćete prikazati, a i taj dio nije popraćen objašnjenjima nego najčešće autorovim razmišljanjima o nečemu sasvim desetom.

Drugoj genetičarki, Ireni Martinović Klarić, nekim je čudom dano i da priča. Njezina se priča uglavnom sastoji u povijesnoj interpretaciji dijagrama dobivenih genetičkim istraživanjima, a i to se svodi samo na tumačenje postotka prisutnosti pojedinog markera u pojedinoj populaciji. Slušajući ta objašnjenja stječe se dojam proizvoljnosti tih tumačenja. Taj dojam pojačava to što iza takvog kratkog objašnjenja slijedi autorov podulji komentar ponekad i s nekom kartom koja prikazuje autorovo shvaćanje povijesti. To se redovito ponavlja i nakon pojavljivanja drugih stručnjaka. Juvančićevi komentari izgledaju kao sažeto popularizirano izlaganje samih stručnjaka, no to međutim redovito nije slučaj, on se na njih nadovezuje da bi zatim iskrivio njihovu misao, barem ako je suditi po onome što su objavili u svojim znanstvenim radovima.

Zašto bi na primjer grupa ljudi koji pripadaju haplogrupi koja je od svojih očeva naslijedila marker I1b1 bila porijeklom s Balkana? Velik postotak tih muškaraca u Bosni i Hrvatskoj ne mora značiti da je ta mutacija nastala baš tu. Moglo je primjerice to područje zbog neke prirodne ili povijesne katastrofe biti ispražnjeno, a takvih događaja na tim prostorima imamo, i mogli su ga naseliti pripadnici s baš s tim genima. Današnji omjer pripadnika pojedine haplogrupe mogao bi biti posljedica omjera pripadnika pojedine haplogrupe u nekoj kasnijoj seobi. Isto tako, posljedica povijenih prilika i razvoja društvenih odnosa. Tako primjerice ako postoji ius primai noctis feudalac će imati više potomaka. U drugim socijalnim prilikama bogati mogu imati manje potomaka jer izbjegavaju cijepanje posjeda. Može biti isto tako i posljedica nekih drugih nasljednih svojstava, npr. otpornosti ili neotpornosti na neku bolest. Možemo postaviti stotine sličnih teorija, no da bi bile znanstvene moraju biti testabilne, moraju imati posljedice koje je moguće testirati.

Međutim, razlozi genetičkog izbora tih prostora za širenje te autohtone haplogrupe ne leže samo u velikom postotku muškaraca s tom haplogrupom, riječ je i o najvećoj diferencijaciji unutar iste haplogrupe. To je u stvari značajan indikator središta nastanka mutacije. Takvih podataka, međutim, u seriji nema, a ima ih u znanstvenih radovima. Autor je ili trebao pustiti genetičarku da ispriča sve što je o tome i sama istraživala i objavila, pa da iznese i druge opcije koje se u tim radovima navode, ili joj je trebao postavljati jasna narodska pitanja. Umjesto toga on reže i nju i druge stručnjake nakon nekoliko uvodnih banalnih rečenica i onda veže svoju priču. Zanimljivo je da svako toliko postavlja pitanje da zašto to ljude zanima, lamentira nad time kako nam genetika u stvari ne može ništa reći o našem porijeklu, da su geni nevažni i slično. Pa zašto je snimio seriju ako tako misli?!?

S druge strane danas je genetika zaista, posebno u Britaniji, učinila čuda i o tome je snimljeno nekoliko dokumentaraca. Znamo, na primjer, da su Angli i Sasi gotovo potpuno istisnuli prijašnje muške stanovnike onih dijelova Britanije koje su naselili. No žene su naprotiv ostale, što nam govori i o karakteru same seobe. Možemo pratiti kasnije vikinško i normansko naseljavanje u Britaniji. Ta su ispitivanja i mnogo teža jer i keltski prastanovnici Britanije, kao i kasniji germanski doseljenici, svi pripadaju istoj haplogrupi. Zato je za takva ispitivanja potrebno provesti dodatna genetička istraživanja, i naći daleko specifičnije razlike. Ali takva istraživanja ne rade genetičari sami, nego u njima sudjeluju timovi znanstvenika – povjesničari, specijalisti za poučavanje crkvenih matičnih knjiga, ljudi koji prate povijest bolesti u nekoj obitelji, arheolozi. U takvim istraživanjima svaka struka daje svoja mišljenja o nekom problemu, a onda se ona ispituju s različitih stajališta. U dokumentarcima koji prate takva istraživanja sve izgleda poput kriminalističke priče. I obično su sva početna predložena rješenja i izbor opcija krivi, ali ne zato da bi priča bila zanimljiva, nego zato što je to tako u znanosti: kada bismo unaprijed znali odgovore, znanost nam i ne bi trebala.

Mnoge nesuvislosti

Nije sve ni krivica samog autora, i neki stručnjaci koje je pozvao i previše su skloni pojednostavljenju svojih priča i ublažavanju nesklada koji realno postoji u ponekim znanstvenim teorijama i rezultatima. Tako, na primjer, Pavao Rudan tvrdi kako su tzv. genetički Adam i Eva živjeli u Africi i od tamo se raširili po svijetu. To je zgodna priča, ali je sadašnje stanje znanosti ne potvrđuje potpuno. Genetičari čine procjenu starosti temeljem broja prosječnog broja mutacija u određenom razdoblju. Te procjene dosta variraju i nisu apsolutne. Ne znamo točno ni sve razloge i mehanizme nastanka mutacije, one nisu poput atomskog sata. Uostalom, i određivanje starosti pomoću raspada atoma pokazalo se netočnim – kada smo to prihvatili pronašli smo i načine kalibracije rezultata i sada imamo puno točnije datume. Neće ništa naškoditi malom Ivici ako mu se kaže da se procijenjene starosti Eve i Adama ne slažu, i da je Eva po procijenjenoj starosti živjela nekoliko desetaka tisuća godina prije Adama. Možda će mali Ivica baš zato što ga je zainteresirao taj problem jednog dana postati veliki Ivica koji će taj problem riješiti. Popularizator znanosti ne piše novu Bibliju za neke znanstvene vjernike, nego izvještava i objašnjava sadašnje stanje znanosti.

Isto tako, genetičar bi trebao ostaviti povjesničaru i arheologu da dadu neka rješenja. Pavao Rudan je u seriji iznio jednu tvrdnju, koju su na žalost u vrlo sličnom obliku naši genetičari objavili i u jednom znanstvenom radu. Naime, na Hvaru postoji skupina sela čiji stanovnici pripadaju haplogrupama različitim od ostatka Europe, a karakterističnima za pojedina područja Azije. Pod pojmom stanovnici mislim i na muškarce i na žene, a pod pojmom haplogrupe mislim na dvije haplogrupe, jednu mitohondrijsku, koju i muškarci i žene nasljeđuju od svojih majki i jednu Y kromosoma, koju samo muškarci nasljeđuju od svojih očeva. Rudan u seriji spominje samo “mušku” haplogrupu, a to je i manjak cijele serije jer se u njoj mitohondrijski DNK gotovo ne spominje, odnosno jedini spomen su jedna izjava da nema novca kako bi se istraživala mitohondrijski DNK, i drugi, da bi istraživanje mitohondrijskih haplogrupa (majčinskih) samo zakompliciralo stvar. Spominjući onu “mušku” haplogrupu, kojoj i sam pripada, Rudan iznosi tvrdnju da je ta haplogrupa porijeklom avarska i to zato što je specifična za područje Sibira oko Vladivostoka (sic!).

Kada se navode takve specifičnosti iznimno je bitno navesti da je riječ i o muškarcima i o ženama, jer to čini vjerojatnim jedne ili više obitelji; da je riječ samo o muškarcima ili ženama, karakter, odnosno mehanizmi širenja i reprodukcije te haplogrupe bili bi sasvim drugačiji. S povijesnog stajališta, koje me osobno više zanima, ovdje možemo uočiti nekoliko nesuvislosti. Prvo Vladivostok i Avari nemaju nikakve veze. Drugi avarski kaganat, u kojem se javlja mongoloidna populacija, svoje porijeklo, barem što se kulture tiče, vuče iz područja Centralne Azije, područja sjeverno od Irana. Na maloj karti to možda i nije velika razdaljina, ali radi se o tisućama kilometara. Između tih područja nalaze se i pustinje i jedne od najvećih planina na svijetu. Kada bi se zaista te haplogrupe javljale samo oko Vladivostoka, mogli bismo Avare odmah izbaciti iz vjerojatnih kombinacija. Međutim, tih haplogrupa ima i u Centralnoj Aziji, pa bi se s te strane zaista mogle pojaviti i u vrijeme Avara, no kada bi se zaista radilo o preostatku neke seobe veće azijske populacije kopnenim putem, ne bi li bilo logičnije da njezine tragove nađemo u većem broju na kopnu. Za Hvar upravo znademo da ga nikad nisu zauzeli nikakvi nomadski konjanici. Za Avare iz historijskih svjedočanstava znamo da se nisu uopće koristili plovilima, kad bi trebali preći Dunav zvali su Slavene. Zašto bi se neki stepski pastir konjanik išao nastanjivati na Hvaru!? Ne bi ga uzeli ni kao roba jer ne zna obrađivati zemlju, pogotovo mediteranske kulture. Osim toga, kada bi se zaista radilo o Hunima i Avarima, ne bi li bilo za očekivati da njihove haplogrupe nađemo u većoj mjeri u Mađarskoj, Transilvaniji, možda Slovačkoj, tamo gdje je bio centar njihove države. Dapače, trebali bismo ih u većoj mjeri naći kod zapadnih Slavena, za koje franački izvori govore da su se sinovi Slavenki silovanih od Avara pobunili protiv avarske vlasti i zbacili jaram u vrijeme Sama. Slično spominju i ruski ljetopisci za Duljebe – jedan odvjetak Duljeba nalazimo u Češkoj. Kad govori o Hrvatima u 10. stoljeću, misleći na Hrvate na kopnu, Konstantin Porfirogenet spominje ostatke pokorenih Avara. Kada bi se radilo o ostacima neke veće populacije, onda bi takve ostatke bilo za očekivati naći u većem broju u okružju, no toga nema. Riječ je o populaciji od nekoliko porodica u nekoliko sela. Ta je populacija mogla nastati iz samo jednog para, a mogla je doći na Hvar bilo kada. Možda su potomci Hiperborejaca o kojima Herodot govori da svake godine šalju darove na Delos; možda su potomci kineskih putnika ili poslanika koji su išli u Rim i doživjeli brodolom, mogao ih je dovesti Marko Polo, ili neki nepoznati mletački trgovac kakvog susreće Magellan na jednom od otoka u jugoistočnoj Aziji. Ljudi su trgovali i u pretpovijesti i u prapovijesti, odjeću od vune europskih ovaca nalazimo na prethistorijskim tarimskim mumijama na sjeveru današnje Kine. Uostalom koji je najstariji zapis o tim porodicama na Hvaru – takvim radovima potpuno nedostaju genealoška ispitivanja i suradnja sa stručnjacima drugih struka.

Tome možda i nisu krivi samo genetičari; i naši se povjesničari boje genetike. Nedavno je primjerice objavljen rad Višeslava Aralice koji potpuno odbacuje genetiku kao “novo vrelo za hrvatsku etnogenezu”, a to je potpuno pogrešan stav. Naš je daleko veći problem genetička neistraženost, povijesnu bi sliku katkad bolje razjasnile razlike u pojedinim općinama.

Komentari nadmenog balkanca

Jedan od velikih nedostataka ove serije je što se ponajmanje bavi genetikom. U nastavku serije autor kreće putovima onoga što on misli da su ostaci hrvatskog naseljavanja. Kreće od Austrije pa Češke, zatim Poljske, onda Ukrajine, da bi završio u Rusiji i antičkom Tanaisu na Donu, gdje se javljaju natpisi s imenom Horoathos.

Ide od područja do područja gdje se nalaze naselja s imenom koje se može izvesti iz hrvatskog imena. Međutim, od ne ide u sva naselja iz skupine niti on ili netko drugi provodi neka istraživanja, nego jednostavno kombijem posjeti neko naselje na putu, u njemu bude pola sata, sat, snimi nekoliko pijanaca na cesti (doslovno – ne karikiram!), uhvati prvog prolaznika na kojeg naiđe i pita ga zna li ima li tu Hrvata!

Za svako takvo selo u seriji nalaze se opaske koje pokazuju nisku razinu opće kulture autora. Tako za Kraubat u Austriji kaže kako u njemu žive tipični Austrijanci grkokatoličke vjere, to ilustrira crkvom s dvostrukim (patrijarhalnim) križem. Ne znam jesu li stanovnici Kraubata grkokatolici, ali grkokatolička vjera sigurno nije tipično austrijska osobina. Kako ide sjevernije i zatim istočnije osim neukosti počinje se sve više isticati balkanska bahatost i neodgojenost. Serija vrvi uvredljivim napomenama zbog kojih je nikako ne bi smjeli prikazivati u svijetu. U jednom češkom selu s hrvatskim imenom Charvatce nalazi trgovinu za koju kaže da je vremenska kapsula iz doba komunizma, slijedi napomena o nekakvom noćnom klubu za muškarce, pa kaže kako Česi još nisu dostigli europsku razinu u odnosu prema ženama. To ne samo da je neuljudno nego pokazuje i nepoznavanje češke kulture koja je uvijek mogla poslužiti kao primjer drugim zemljama upravo u odnosu prema ženama. Uostalom, Čehinje su od srednjeg vijeka do kraja 20. stoljeća bile primjerom slobodnog ženskog ponašanja, i društvenog i seksualnog. Vulgarnost u suvremenu Češku, kao i u druge istočnoeuropske zemlje unosi upravo nova zajednica s Europom, a razlozi su prozaični: istočne su glumice i glumci za pornoindustriju jeftiniji, a kao razmjerno nova roba imaju okus egzotike. O Poljskoj kaže da imaju loše ceste jer su zemlja bivšeg socijalističkog lagera, pa nisu smjeli putovati. Poljska je nasuprot tome bila jedina zemlja Istočnog bloka u kojoj se baš moglo putovati, i putovalo se, mnogo, i to i po zapadnoj Europi, a isto je tako imala i veliki broj radnika u inozemstvu koji su slali novac u Poljsku. U Ukrajini uspoređuje Kijev s Beogradom u bivšoj Jugoslaviji, jer da se sav novac iz Ukrajine troši na Kijev, pa napominje kako je to moguće samo u nedemokratskoj i nerazvijenoj zemlji. Došavši na istok Ukrajine kaže kako se tu bolje osjeća duh Zapada i da većina stanovništva govori ruski. Kao da je Putin financirao tu seriju. Na granici između Ukrajine i Rusije kaže kako mu je drago što napušta ovu zemlju koju su on i njegovi suputnici nazvali divljim istokom zbog neoznačenih cesta i opasnih fizionomija. Rusija mu se očito više sviđa od Ukrajine, i o njoj izriče nekoliko povoljnih napomena, ali ni tu se ne može suzdržati pa kaže za mladež da se trudi biti u dosluhu s zapadnim trendovima koji su tamo izumrli prije nekoliko desetljeća (na koje to razdoblje misli?). Možda vam se čini da nabrajam previše ovakvih napomena, ali to je ono od čega se sastoji veći dio te serije. Sve sliči putopisu nadmenog Balkanca koji je išao u posjet siromašnim rođacima. Takav je način prikazivanja nedopustiv, barem dobro odgojenom čovjeku, i za putopis a kamoli za nekakav popularnoznanstveni dokumentarac. Zamislite kako će biti ljudima koji nakon njega pokušaju istraživati na tom području.

Rasističke i antislavenske teorije

On je na putu uspio i razgovarati s nekoliko znanstvenika koje je usput uspio uhvatiti za rukav. Za takav način pripreme puta imao je čak i uspjeha. Naravno da mu nitko ne bi mogao u kratkom razgovoru izložiti zbog čega Česi, Poljaci i Ukrajinci ne poznaju Hrvate na svom teritoriju. Znanstvenici s kojima se je susreo pružili su mu više ljubaznosti nego što bi je takav snimatelj dobio u Hrvatskoj. Puno je i to što su uopće i pristali na takav razgovor. Na banalna pitanja slijedili su i banalni odgovori. Što čovjeku koji nema pojma o povijesti reći o nekom dubljem povijesnom problemu. Češkom znanstveniku koji je napisao nekoliko knjiga o ranoj češkoj povijesti, između ostalog i o Libicama, govori kako sigurni izvori govore o tome da su Slavnikovići koji su vladali Libicama, iz čijeg je roda sv. Vojteh, bili Hrvati, a vidi se da nema pojma o izvorima uopće, i što se tu zbivalo. U Poljskoj, poljskom znanstveniku govori kako se ne čudi da Česi ne znaju za Hrvate u Češkoj, jer eto čak ni on prije snimanja filma nije znao za njih, ali Poljaci, kako mogu oni nijekati... Zatim govori o neznanju poljskih i čeških znanstvenika, pa se sad čudi Ukrajincima. U Rusiji se sad čudi ruskim znanstvenicima. U razgovoru s ruskim profesorom počinje se s njim uzbuđenim kreštavim glasom prepirati kao loš student koji se bori za dvojku, ovaj to uoči pa se počinje smješkati. U svim tim prepirkama on u stvari nema nikakvih argumenata jer za njih i ne zna. Do njih, jadan, da je i čitao bilo što, i nije mogao doći na hrvatskom jeziku. Više ih ne može naći ni na stranim jezicima jer su argumenti odavno izrečeni, i nitko ih tamo neće ponavljati.

Ovdje nemam mjesta za iznošenje razloga naših slavenskih kolega zbog kojih oni niječu postojanje Hrvata na svojim prostorima. Prije toga bismo se svakako trebali zapitati kako to da u Hrvatskoj nema interesa za objavljivanje nekog ozbiljnog djela o toj tematici. Novac svakako nije problem jer će svaki amater, kao što vidimo iz primjera upravo Juvančića, za takve projekte novca uvijek naći. Drugi je problem što su teorije na temelju kojih je nastala ideja velike hrvatske pradomovine i teorije koje smještaju Hrvate u imaginarne poljske, češke i ukrajinske pradomovine u stvari rasističke i antislavenske. Na istim se je teorijama temeljio i njemački nacionalsocijalizam i prije toga fašizam, ali i slični pokreti u kasnijoj, silom prilika, antifašističkoj alijansi.

Ako zanemarimo neke ekstremne teorije svakako je za našu priču bitan Gumplowicz, čije su sociološke teorije o nastanku države bile popularne krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dijelom još i danas. Njegove teorije govore o tome kako je nastanak države teorijski moguć jedino ukoliko jedno pleme pokori drugo, što je preduvjet nastanka klasnih odnosa koji su za državu nužni. Svoje je teorije djelomično temeljio upravo na svojem shvaćanju povijesti Hrvata i Srba. Temeljem njegovih socioloških radova nastajali su mnogi povijesni radovi koji ga katkad spominju a katkad ne. Jedan od nastavljača tih teorija bio je i povjesničar Peisker; po njemu su Slaveni nastali u Pripjetskim močvarama koje su trajno i nepromjenjivo oblikovale njihov nacionalni duh. Oni su mekani i podatni poput bjeloruskih seljaka, i pomalo priglupi i neinventivni, treba im snažna ruka nomada ili Germana. Jedan od takvih oblikovnih elemenata bili su iranski Hrvati i Srbi, koji su kasnije poslavenjeni ali su pokorenim Slavenima dali civilizacijski i kulturni kalup. Peisker je kod naših “iranista” poznat po iranskoj religiji. Javlja se i niz pratećih djela koja sve izvore tumače u tom duhu. Kod nas je Gumplowitza izravno i izrijekom slijedio slovenski povjesničar Hauptman. Kako se hrvatsko ime javlja istovremeno na istoku i zapadu slavenskog korpusa, u duhu tih teorija, iako imaju sistemsku pogrešku, češki je povjesničar Dvořak smatrao da je postojala Velika Hrvatska koja je zauzimala sav taj prostor, a nestala je seobom Hrvata iz središta na jug u današnju Hrvatsku.

Problem sa svim tim teorijama je u tome što dobro ujedinjuju pisane izvore, ali ih ne potvrđuju arheološki nalazi. Kad su se pojavile, činile su se vrlo vjerojatnima, no istraživanja koja su uslijedila nisu potvrdila njihove pretpostavke. Drugi je problem u tome što su same iznikle na radovima koji su nastali kao posljedica njemačke težnje za širenjem prema istoku i engleskog straha od širenja Rusije prema Indiji, a obje su države nijekale intelektualnu sposobnost Slavena i nijekale njihovo bilo kakvo učešće u kulturnom razvoju čovječanstva.

Brkanje forenzičke i povijesne analize

Te su teorije neizravno prihvaćene i od antislavenski raspoloženih znanstvenika i nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu prihvaćali same teorije, ali su prihvaćali radove nastale pod njihovim utjecajem. Takvi su znanstvenici i svjetski poznati stručnjaci poput Litavke Marije Gimbutas i našoj javnosti poznatijeg Rumunja Mircea Eliade. Za Mariju GImbutas ništa nije slavensko osim nekoliko močvara, dok Mircea Eliade ide i do prihvaćanja takvih tvrdnji da Slaveni nisu poznavali riječ za mlijeko, želeći potkrijepiti tvrdnju da nisu poznavali stočarstvo. Takva je tvrdnja naravno apsurdna jer ako ništa drugo svatko zna za majčino mlijeko.

Problem je u tome što se takve tvrdnje neprestano plasiraju i u ovoj seriji. Slaveni su nastali u nekakvim šumama na sjeveru Ukrajine. Pa se odjednom rašire u krug na tisuću kilometara. Mogu se raširiti zato jer su rabijatni tipovi koji muče svoje podložnike pa ih na takav način asimiliraju. Ali kako su Hrvati-Slaveni preglupi da bi sami naučili tući ljude tome su ih naučili njihovi nomadski iranski susjedi.

Tu priču on ponavlja na kraju trećeg i na početku četvrtog nastavka. Prvi put je stavlja kao komentar forenzičke analize jednog groba koju je dao Mario Šlaus. Analiza Marija Šlausa sigurno ne implicira nikakvu iransku poduku u tlačenju podanika, to jednostavno Juvančić pridodaje i u stvari iskrivljuje samu bit analize. Mi bismo tek trebali dokazati da su postupci vlasti i tlačenja kod Sarmata i Slavena isti. Drugo, i interpretacija samoga Šlausa možda je najvjerojatnija, ali nije jedina moguća. Možda je jadan tlačenik zaista bio rob kojeg su tukli ali su to učinili recimo zločesti potomci nekadašnjeg Rimskog Carstva s višestoljetnom praksom u tome, a onda je on prebjegao Hrvatima koji su ga prihvatili. A o tome možda svjedoči to što je ravnopravno pokopan na istom groblju. O takvim prebjezima kod Slavena inače izvori govore…

U svakom slučaju, jedno je forenzički dokaz da je čovjek bio maltretiran i u položaju roba, koju iznosi Šlaus, a drugo teorija da je tu vidljiv slavenski sustav širenja, nešto kao duh Slavenske nacije, slavensko nasljeđe kod Hrvata, koju iznosi Juvančić.

Juvančića je izgleda pogodilo to što su genetički nalazi pokazali da on pripada haplogrupi koja svoje središte ima u Albaniji i Makedoniji. U svakom slučaju on smišlja teorije o širenju svoje haplogrupe, koja bi širila poljoprivredu na Jadranu. To je naravno potpuno kriva interpretacija koja nikako ne bi mogla arheološki stajati, u radu genetičara je uostalom predloženo širenje putem rijeka Vardar-Morava-Dunav. Da bi naglasio značenje svoje haplogrupe koja je kao neolitizirala Jadran, prikazuje život lovaca kao primitivan, pritom stalno umjesto slika ljudske populacije prikazuje neandertalce. Lovci gornjeg paleolitika inače nisu živjeli u špiljama, mi samo od tamo imamo najviše nalaza jer su špilje bile zaštićene od vremenskih utjecaja. Oni su isto tako veoma dobro živjeli i zato su imali vremena raditi slike na stijenama i razviti kalendar i astronomiju, te mnogo štošta drugog.

Seriju on završava s jednom amaterskom teorijom o nastanku Crnog mora, a članove svoje haplogrupe proglašava širiteljima svjetske kulture. I onda se pita zašto ljude zanima podrijetlo i zašto stvaraju mitove o tome.