Noga filologa - Geni svi i svuda

Genetičko podrijetlo Hrvata: etnogeneza i genetička otkrića Ivana Jurića (predgovor Dragan Primorac; Split: Slobodna Dalmacija d.d., 2005; prvo izdanje, potpomognuto od Ministarstva znanosti i tehnologije RH, izišlo je 2003.); koja tema, koje obećanje! Nadati nam se genetičarskom – dakle, egzaktno-znanstvenom – tumačenju krucijalnog nacionalno-povijesnog problema; korisnici kioskâ dobivaju priliku upoznati se s otkrićima s prve linije istraživačke fronte (ta okosnica ove knjige jest spoznaja jedva deset godina stara!); napokon, knjiga je o Nama: tko smo i što smo. Slažući riječi “geni”, “podrijetlo” i “Hrvati”, Ivan Jurić kroči u pogibelj: zdesna vreba Scila šovinizma i rasizma, slijeva Haribda šarlatanstva i opskurantizma. Samo mirno: autor je redoviti profesor na Agronomskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta; vrijednost knjige on nam jamči ne samo recenzijama trojice kolega iz akademske zajednice – jedan je od njih i Dragan Primorac – već i vlastitim znanstvenim (i pedagoškim) kredibilitetom.

Genetičko podrijetlo Hrvata jest, po mom mišljenju, papazjanija. Knjiga je nastala iz entuzijazma, hrabro se hvata u koštac s krupnim, interdisciplinarnim problemima, pokazuje niz vanjskih obilježja znanstvenog teksta, svjesno se i zdušno trudi izbjeći šovinističke stupice – ali ostaje papazjanija. Nije dobro napisana, ne objašnjava dobro, nije dovoljno disciplinirana.

Geni u prošlosti

Svaki čovjek ima oko 30.000 gena. Jedan je dio njih dobio od majke, drugi od oca. Za većinu gena nije moguće predvidjeti hoće li ih dati majka ili otac – no za dvije skupine jest. Takozvane mitohondrijske gene (iz citoplazme, a ne jezgre stanice) svi nasljeđujemo isključivo od majki; gene na jednom dijelu Y kromosoma muškarci nasljeđuju isključivo od očeva. Takvi geni, tzv. haplotipovi i haplogrupe, geni koji se ne rekombiniraju, nego ostaju isti generacijama i generacijama, postaju špijunka kroz koju možemo viriti u prošlost. U najdalju prošlost, mimo dokumenata i svjedočanstava. Također, u prošlost koja ne laže – onu koju ne pišu ni pobjednici ni gubitnici, nego kemija i biologija.

Ti postojani geni, haplotipovi i haplogrupe, ne mijenjaju se kad nastaje novi organizam – no ipak nisu isti kod svih ljudi. Zašto? Prilikom “prepisivanja” šezdeset milijuna “slova” DNK Y kromosoma (sjetite se iz škole: A, T, C, G) s vremena na vrijeme dođe do “greške”; ta greška bude prenesena na sljedeće generacije. Kako Y kromosom najvećim dijelom (kažu, možda 98 %) sadrži tzv. genetsko smeće – “slova” koja ne kontroliraju proizvodnju proteina, stoga ni svojstva pojedinog organizma, nego “samo tamo stoje” – greške na tome “smeću” ostaju izvan jurisdikcije evolucije, nisu podvrgnute ni pozitivnoj ni negativnoj selekciji – po nefunkcionalnosti sliče otiscima prstiju – te se jednostavno prenose, kao “zapis događaja koji nije utjecao ni na život muškarca kod kojeg se zbio ni na živote njegovih potomaka” (vele dva britanska pisca duhovito) dok se ne dogodi sljedeća “greška”, promjena, mutacija.

Postoje četiri tipa takvih promjena. Dva se događaju iznimno rijetko – čak svega jednom tijekom evolucije ljudske vrste, što se jedne pozicije unutar genoma tiče – a treći i četvrti znatno češće, pri čemu je četvrti učestaliji od trećega (ovo “češće” i “učestalo” mjeri se u stotinama generacija, da se razumijemo). Tako da možemo zamisliti prva dva tipa promjena kao malu kazaljku na satu, treći kao veliku, a četvrti kao sekundnu. Što je više vremena proteklo od promjene onih rjeđih tipova, to ćemo ih zatjecati u društvu više varijacija onih češćih.

Ali koliko vremena? Ovdje se genetičari koriste računom vjerojatnosti, i analogijom s generacijama laboratorijskih životinja; procjena je toliko približna da novija istraživanja smatraju prosječnu stopu mutacija za cjelokupnu mušku populaciju dvostruko bržom od one postulirane u ranijim radovima (red veličine: jednom u 500 generacija prema jednom u 250).

Haplotipovi i haplogrupe prvo su uočeni, i istraživani, kod pojedinaca: tako je moguće ustanoviti srodnost, pa i “posljednjeg zajedničkog pretka” dvojice muškaraca koji nisu u (povijesno poznatom) srodstvu. No analiza statistički značajnog broja pojedinaca (obično preko 50) može voditi do zaključaka o čitavim populacijama i njihovim podvrstama. Za istraživanja su posebno prikladne manje populacije, i one za koje prema povijesnim podacima možemo pretpostaviti da su zatvorene – poput židovskih svećeničkih obitelji, ili izoliranih plemena, ili stanovništva teže pristupačnih otoka. A kad su populacije zatvorene zbog prebivanja – na otoku, na plemenskom teritoriju – možemo, na osnovi sličnosti i razlika populacija, spekulirati i dalekosežnije: ako su genetski slični uzorci dviju zemljopisno udaljenih populacija, lako je moguće da su one ili izolirani ostaci jedinstvene, u prošlosti raširenije (ili na trećem mjestu naseljene) populacije – ili da su pripadnici jedne populacije bili preci-utemeljitelji druge.

Geni kameni

Nažalost, gornju priču, koju smatram nužnim predznanjem za razumijevanje određivanja genetskog porijekla – i rizika tog određivanja – ne možete pročitati u Genetičkom podrijetlu Hrvata. “Najveći mi je izazov bio naći izvore na osnovi kojih se može shvatiti zašto je to što je genetika otkrila upravo takvo te kako je i kada nastalo to što je otkriveno”, veli Ivan Jurić u Uvodu, da bi već u idućoj rečenici taj “najveći izazov” glatko otpisao: “Mislim da bi za većinu čitatelja bilo zamorno iznošenje previše genetičkih podataka i biometričkih analiza koje objašnjavaju što ti podaci znače.”

Jurić ide radije in medias res. Ali i osnovu svoje teze, probleme uspostave “rodoslovnog stabla” Y-kromosomskih mutacija, datacije tih mutacija i hipoteza o vezanosti mutacija uz određeni prostor – autor će apsolvirati u tri poteza: “Kad se otkrije slijed [...] mutacija, upravo se s pomoću nastajanja te različitosti na istom mjestu (lokusu) [na kromosomu] otkrivaju geografska ishodišta tih gena i njihove migracije. Odgovor na postavljeno pitanje traži se za pojedinca. Budući da skup pojedinaca čini populaciju, spoznaja o podrijetlu grupe pojedinaca, u našem slučaju Hrvata, omogućuje donošenje zaključaka o podrijetlu cijele populacije, dakle hrvatskog naroda.” Ono što je hipoteza ovisna o nizu drugih hipoteza, uz nimalo zanemarive margine pogreške, u Genetičkom podrijetlu Hrvata izriče se kao kruta, sto posto sigurna činjenica.

Za Genetičko podrijetlo Hrvata najvažnije je, naime, iskoristiti dobivenu analizu uzoraka haplotipova iz Hrvatske (uzorci su prikupljeni u okviru opsežnog međunarodnog istraživanja iz 2000.), da bi se stvarali zaključci o sličnostima i razlikama “populacije Hrvata” prema drugim analiziranim populacijama. Te će zaključke Jurić dalje uspoređivati s povjesničarskim – ali i arheološkim, geološkim i klimatološkim – podacima, te s historijskim teorijama o nastanku “hrvatskog naroda”. Ideja je plemenita: spoznaje jedne znanosti kontroliraju hipoteze drugih.

Geni naši hrvatski

Spomenuto je međunarodno istraživanje na uzorcima iz Hrvatske našlo sedam haplotipskih varijanata (od šezdesetak identificiranih; drugo je istraživanje otkrilo 116 varijanata na 22 populacije širom svijeta). Jurić traži kod koje je svjetske populacije koja varijanta učestala, i zaključuje da su populacije s velikim udjelima pojedinih varijanata srodne. Logika ide ovako: “Haplotip Eu10 još uvijek imaju stanovnici Afrike, a veliki je njegov udio u populacijama na Bliskom istoku. Imaju ga Beduini, Židovi, Kurdi, Palestinci i Druzi. Ima ga ponešto i u centralnoj Aziji. Budući da je od njega nastao hrvatski haplotip (Eu7), i to prije oko 27.000 godina, može se zaključiti da su nosioci ovoga haplotipa u Europu, odnosno na područje Hrvatske, pristigli s Bliskoga istoka.” Kako ste uočili, među sedam varijanata iz hrvatskih uzoraka postoji jedna čiji je “do sada [...] najveći postotak nađen u Hrvata i [...] vjerojatno [se širila] s obale Jadranskog mora.” Tu varijantu Jurić naziva “hrvatskim haplotipom”, a nadijeva i imena ostalim kod Hrvata nađenim varijantama: “slavenski haplotip”, “neolitski” (četiri inačice), “baskijski”, “azijatski”.

Sve to Jurić iznosi – prilično brzo – u prva četiri poglavlja. Ostatak knjige pripovijeda svojevrsnu populacijsku povijest Hrvatske (i Evrope), od razdoblja koje prethodi ledenom dobu – budući da je, veli Jurić “hrvatski haplotip” čest, osim u Hrvata, i u populaciji Saama / Laponaca na sjeveru Švedske, koji su onamo vjerojatno stigli prije zahlađenja – preko “neolitske revolucije”, tj. naglog porasta stanovništva prouzročenog otkrivanjem poljoprivrede, danilske kulture (nazvane po mjestu u zaleđu Šibenika, a tijekom srednjeg neolitika raširene uz obalu Jadrana) i Vučedola... pa do nastanka “hrvatskog političkog naroda”. Tu Jurić preispituje četiri teorije o porijeklu Hrvata (perzijsku, slavensku, germansku i “autohtonu”) i pokazuje se, u skladu s pred-neolitičkim porijeklom “hrvatskog haplotipa”, najsklonijim onoj četvrtoj: “genetičke spoznaje definitivno podržavaju teoriju o autohtonosti većine pripadnika hrvatskog naroda na području Hrvatske.” Potom Jurić letimično pokazuje, na osnovi učestalosti haplotipova, koliko su Hrvati genetski slični Poljacima, Mađarima, Albancima, Grcima, Nijemcima, Talijanima, te bliskoistočnim narodima: “Velika sličnost podrijetla Hrvata, Albanaca i Grka [...] pokazuje da im je svima podrijetlo s Bliskog istoka,” dok su Poljaci, Mađari i Nijemci međusobno slični – i različiti od prethodno navedenih populacija. Koda je knjizi poglavlje “Knjiga Postanka i genetičke spoznaje”, gdje Jurić pokušava interpretirati biblijski tekst kao... hm... alegorijski prikaz genetičkih mutacija, gdje je Potop – izumiranje neandertalaca, a Noa – izvorište i praotac svih nosilaca Y kromosoma; “može se konstatirati da se genetičke spoznaje i biblijski zapisi ne isključuju za Y haplotipove, čak se može ustvrditi da genetičke spoznaje potvrđuju biblijsku priču kao moguću.”

Senzacionalni geni

Jurić je itekako svjestan da se “genetičko podrijetlo Hrvata” može interpretirati šovinistički; zato odmah na početku upozorava da zapravo govori o “podrijetlu populacije stanovništva s područja Hrvatske”, a od usporedbe Hrvata s Crnogorcima i Srbima izrijekom se ograđuje zbog disparatnosti postojećih podataka (za jedne su analizirani haplotipovi, za druge haplogrupe). Posebno poglavlje tumači da je efektivna razlika između populacija s različitim haplotipovima praktički nikakva, odbijajući mogućnost rasističkih interpretacija (to je, doduše, poglavlje 14, od njih 20; ovakav caveat rado bismo dobili već na prvim stranicama knjige). Napokon, Jurić jasno i na više mjesta kaže da su procesi stvaranja političkog naroda i države odvojeni od genetičkog podrijetla pojedine populacije: malobrojna, genetički zanemariva elita može nametnuti jezik i identitet većini.

Pa ipak, bilo je preteško odoljeti sireni nacionalističkog senzacionalizma. Zato je Jurić morao nazvati haplotipove identificirane kod hrvatske populacije “sedam hrvatskih loza” (s mitskim prizvukom); zato je, tamo gdje je Brian Sykes, pišući o ženama-pramajkama čovječanstva, stvar pojašnjavao koristeći ženska lična imena, naš autor morao posegnuti za nacionalnim odrednicama (hrvatski, baskijski, slavenski haplotip – čak ne niti Marko, Xavier, Ivan); zato je Jurić, odmah pošto je brižno razdvojio političku povijest od genetičkog podrijetla, to dvoje natrag spojio “kroz pitanje kako genetička otkrića razjašnjavaju ili pomažu razumijevanju etnogeneze Hrvata”. Ali ono što slijedi baš nam i ne razjašnjava mnogo: “Genetička struktura Hrvata nameće zaključak da je vladajući sloj koji će formirati državu i omogućiti etnogenezu Hrvata nastao od uspješnih pojedinaca koji su mogli biti svih genetičkih izvorišta, odnosno iz bilo koje od sedam genetičkih loza. Borna je možda imao slavenski ili azijatski haplotip, Trpimir i Tomislav možda su imali hrvatski haplotip, Branimir je možda imao neolitski, slavenski ili neki drugi haplotip.” Za mene, ovakvo rasuđivanje puko je prepričavanje povijesti s nasilnim umetanjem genetičkih motiva.

Napokon, dok je najzanimljiviji doprinos Genetičkog podrijetla Hrvata podsjećanje na kontinuitet življenja i civilizacija na području Hrvatske – na zdravorazumsku činjenicu da jedno koloniziranje ili doseljavanje neće i ne može gumicom obrisati ono što se tamo događalo prije, da u povijesti nema čistih rezova – svejedno se teza o “autohtonosti” populacije na području Hrvatske, zbog načina kako je kod Jurića predstavljena, vrlo lako može shvatiti kao nov aranžman za staru “Mi nismo kao Oni” popijevku.

Popularni ili znanstveni geni?

Osnovni je problem Genetičkog podrijetla Hrvata – nejasnost. Ona ima dva uzroka. Prvo, sama je građa nedovoljno, neadekvatno i napreskokce izložena; ključni se ili iznenađujući termini i spoznaje koriste “pod obično” mnogo prije nego se objasne i argumentiraju (osobito u prvom i najvažnijem, genetičarskom, dijelu), pri čemu to nije plod strategije škakljanja čitaočeva interesa; to svakako nije problem prostora, jer se pojedine za temu sekundarne informacije ponavljaju do besvijesti (o vrstama pripitomljenih žitarica i goveda, o “mogućim matematičkim znanjima” vučedolske kulture, o naglom porastu stanovnika u neolitiku).

Drugo, nejasno je za koga je Genetičko podrijetlo Hrvata pisano. Očekujemo znanstveno-popularnu knjigu, ali ona se ponaša kao stručni znanstveni rad najčišće vode: citira literaturu u zagradama, poziva se na grafikone i sheme, i što je najvažnije – smatra samorazumljivim ono što laici ne mogu znati. Također, pisac ne piše popularno; ne trudi se biti zanimljiv ni zabavan (možda jer je “znanstveno” sinonim za “dosadno”?); preopsežan je tamo gdje treba sažetosti, a preštur tamo gdje treba jasnoće; izraz mu je prvenstveno birokratski, i često nejasan do kontradiktornosti (“Pokušaji da se utvrdi korelativna veza geografskih ishodišta haplotipova i nastajanja jezika dali su rezultate koji dokazuju da je geografski smještaj jezika povezan s genetičkom strukturom uz tako mnogo iznimaka da se mora zaključiti da je politička nadmoć ili pak političko opredjeljenje vladajućih slojeva imalo najveći utjecaj na širenje jezika”).

Dobro, onda je knjiga znanstvena? Ali nije ni to. I to ne toliko zbog teme, teorija, dokumentiranosti, izvora – koliko zbog dvojbenih metodologija (svakako, tome još doprinosi i nejasan i neekonomičan izraz). Pogledajte, recimo, autorov prikazu vlastite, originalne metode izračuna identičnosti i različitosti pojedinih populacija: “Tu jednostavnu metodu postavio sam bez nekog uzora, jer u literaturi nema sličnih izračuna. U znanstvenoj literaturi to su metode korelacija koje je najčešće teško razumjeti jer se izračuni obavljaju po kompjuterskim programima. Zato sam postavio ovu jednostavnu, ali genetički potpuno ispravnu metodu.” “Metoda” se, koliko sam ja uspio shvatiti, sastoji u tome da se jedan udio identičnih haplotipova dviju populacija zbraja (ako je u Hrvatskoj nađeno 6.9 %, a u Ukrajini 4 % istog haplotipa, “identičnost” će biti 8) – “pretičak” jedne populacije iskazuje kao različitost (otud 2.9 % za Hrvatsku) – a “odnos identičnosti i različitosti jest sličnost”. A + B – (A – B)? Kao laik, priznajem da mi je ovo, nakon sveg mozganja, i dalje nelogično – ali me neodoljivo podsjeća na “daj mi da ti dam”.

Znanstvenopopularne knjige mogu biti odlična, privlačna, jarka, duhovita proza koja se čita nadušak. Da, ali treba ih znati pisati; dobra volja ovdje nije dovoljna. Zbog loše izvedbe, domaći prepjev važnog znanstvenog prodora, kako ga širokoj javnosti s kioska nude Slobodna Dalmacija i sveučilišni profesor Ivan Jurić, pod okriljem doc. dr. sc. Dragana Primorca, pokazuje se kao znanstvenopopularna knjiga koja nije ni znanstvena ni popularna. Ona će dodati nešto kalorija nacionalističkim metabolizmima i podržati široku javnost u uvjerenju da je znanost nešto teško, smuljano, i s mnogo tablica. Ali što znanost zapravo jest, i što bi mogla biti... morat ćemo tražiti negdje drugdje.