5.5.2005.

Jaroslav Pecnik  

Genocidi: nastavak rasističkih politika

tema broja

Vozeći se prije tjedan-dva u sitne sati noćnim tramvajem, svjedočio sam neobičnom prizoru. U tramvaju, nakrcanom više nego u vrijeme najžešće špice, našla su se i dva momka u čiju se punoljetnost ne bih kladio. Bila je tu i boca neidentificiranog, ali nedvojbeno alkoholnog pića – pića koje je očito već bilo konzumirano u nezanemarivoj količini, te je stoga ostavilo popriličan učinak na stanje dvojice momaka. Na istoj stanici kao i intoksicirani dvojac, u tramvaj je ušao i sredovječni tamnoputi gospodin (Afro-Hrvat?), smjestivši se, nemajući u teško opisivoj gužvi previše izbora (zapravo, nikakvog), tik do spomenutog tandema. Situacija je bila potencijalno eksplozivna, posebice uzme li se u obzir količina alkoholnih para u zraku. No, umjesto rasističkog dobacivanja, kakvo bi se očekivalo u takvim okolnostima, dogodilo se nešto prilično neočekivano. Opijen ljubavlju prema cijelom svijetu, jedan se od pripadnika naše zlatne urbane mladeži ponešto neartikulirano, ali ipak srdačno obratio gospodinu. I to, da ne bude zabune, na nečemu što je trebao biti engleski jezik. Gospodin je, pak, jasno dao do znanja da sasvim pristojno vlada i hrvatskim – u svakom slučaju bolje nego što je momak u svom stanju artikulirao engleski. Rasprava u kojoj je mladić sveudilj nastojao izgrliti i izljubiti naturaliziranog Zagrepčanina (bez obzira na – relativno – trezvenije odvraćanje svog kolege), dok se isti pokušavao izvući iz nelagodne situacije kako je znao i umio, kulminirala je posve montipajtonovskom izjavom. Naime, mladac je gospodina optužio za, ni manje ni više, nego – rasizam. Jer, eto, on, domaći dečec, njega tako silno voli, bez obzira što je crnac, dok mu ovaj, eto, tu ljubav ne uzvraća – implicitno, zato što je dečec druge rase.

Izokrenuti rasizam

Što je u ovoj anegdoti bitno? Ne to što se noćnim tramvajima voze (i) pijani tinejdžeri, jer je to općepoznato i, ako već ne pohvalno, onda svakako neizbježno u životu svakog većega grada. Nema ničeg osobito revolucionarnog niti u spoznaji da se istim tim tramvajima voze i predstavnici drugih rasa, jer je i to uobičajeno u svakom većem gradu, pa čak i jednom etnički relativno homogenom kao što je Zagreb. U krajnjoj liniji, možemo ignorirati i mjesto radnje (tramvaj) i vrijeme radnje (sitni noćni sati), jer se sve to moglo mirne duše dogoditi i negdje drugdje usred bijela dana. Ono što mi se čini ključnim jest da je riječ o relativno tipičnom primjeru izokrenutog rasizma. Ne mislim pritom na to što predstavnik većine proziva predstavnika manjine za rasizam (premda bi i rasizmi manjina prema većini također bili itekako zanimljiva tema), nego na to da i prividno prihvaćanje (ili, u ovom slučaju i doslovno, prigrljivanje) manjina može u sebi nositi elemente rasizma.

Naime, čak i ako zanemarimo element intoksiciranosti, mladac s početka ovog priče svog tramvajskog suputnika ne prigrljuje zato što ga smatra sebi ravnim, pa čak niti zbog njegove boje kože (što bi, doduše, također bila neka vrsta izokrenutog rasizma, premda nešto bezopasnija), nego bez obzira na nju. No, taj bez obzira jasno naznačuje da, premda je njezina važnost deklarativno negirana, sugovornikova rasa jest bitan element u njegovoj svijesti, što se, uostalom, i izrijekom eksplicira. Kao što to vrlo često biva, u životu tog mladića ovo je zacijelo bila iznimna situacija – teško je, naime, povjerovati da bi isti mladić u svojoj svakodnevnici bio osobito sklon opciji da, recimo, živi u nekoj četvrti u kojoj bi većina stanovnika bila druge rase. Jer, čak i ako je i u trezvenim trenucima jednako tolerantan, njegov je diskurs i dalje jasno obilježen sviješću o vlastitoj poziciji moći koja proizlazi iz njegovog većinskog statusa. Ima u toj toleranciji poprilična doza patroniziranja – Drugog se, naime, prihvaća ne zbog njega samog, nego zato što ga se, kao pripadnika manjine smatra, jednostavno rečeno – bezopasnim.

Skupljanje bodova

Na takvu partikularnu toleranciju, koja je, u osnovi, i dalje rasistička, možemo naići na svakom koraku, i to primijenjenu na najrazličitije manjinske skupine – pa čak i na žene, koje, statistički gledano, nisu manjina. Koncerti romskih glazbenika uvijek će biti dobro posjećeni, premda ne treba imati iluzija da bi baš svi posjetitelji tih koncerata voljeli vidjeti Rome u svom susjedstvu. Zapravo, mnogi od onih koji u sigurnom prostoru koncertne dvorane (u kojem su i dalje fizički odvojeni od izvođača) razdragano cupkaju na zvuke cool glazbe, inače će i dalje gajiti (i širiti) predrasude o Romima kao “prljavim” ljudima, lopovima, prosjacima i što sve ne. (Doduše, već dosta dugo nisam čuo spominjanje drevne legende o Romima kao ljudima koji “kradu djecu”, ali možda se i varam.) Slično vrijedi i za druge egzotične glazbenike, ali i one iz bližeg susjedstva. Primjerice, nema sumnje da su mnogi vlasnici skupih automobila iz kojih se u svako doba dana i noći bučno razliježu zvuci srpskog turbo-folka istovremeno zadrti šovinisti, koji će, s jednakim žarom kao i Cecu, slušati i Thompsona. (I pritom na njegovim koncertima zdušno pokazivati koliko je visok kukuruz.)

Općenito, čini se da u svojoj partikularnosti Drugoga prihvaćamo samo kada od njega možemo imati koristi a da pritom naša pozicija moći nije ugrožena. Romi smrde, ali imaju cool muziku; pederi su perverzni, ali se lijepo oblače i fino mirišu; žene su glupe, ali su ipak dobre za jedno. Na pravima manjina, socijalno ugroženih, branitelja ili pletilja, vezilja i rodilja mogu se, uostalom, skupiti politički bodovi, čije je skupljanje manje-više vezano uz periode uoči izbora – bili oni predsjednički, parlamentarni, lokalni ili, u krajnjoj liniji, unutarstranački. Osobito je pak zanimljivo kako se redoslijed prioriteta obrće kada većina govori o samoj sebi: Hrvati možda jesu činili zločine (premda je i to izjava koja teško prelazi preko usta), ali su to činili u obrani Domovine; Katolička crkva jest konzervativna, ali je ipak naša; muškarci tuku žene, ali mogla je biti kuš.

Sažalijevanje nad bradatim ženama

Poseban oblik takve partikularnosti vidljiv je (ili, bolje rečeno, nevidljiv) iz medija. Mediji se, naime, Drugim bave onda kada treba hiniti političku korektnost, pa se onda o manjinama najčešće “pozitivno” piše (ondje gdje uopće postoji spremnost na afirmativnost) u kontekstu u kojem ih treba sažalijevati. Ili, pak, kao i u politici, kad bavljenje manjinama ima čisto propagandnu funkciju, kao na Benettonovim multietničkim reklamama. No, mediji su i dalje primarno zaokupljeni problemima većine, kojoj se, uostalom, primarno i obraćaju. A i u takvim okvirima toj se većini nameću poruke koje su rasističke čak i unutar nje same. Seksističko prikazivanje žena kao pasivnih seksualnih objekata, nasuprot u svakom pogledu aktivnim muškarcima pritom je samo najočitiji primjer. Mediji, naime, osim takve crno-bijele slike odnosa među spolovima nameću kao poželjne i vrlo stroge kanone izgledanja, odijevanja i, općenito, lifestylea. Kada ste, recimo, posljednji put u novinama u pozitivnom kontekstu mogli vidjeti sliku sredovječne žene proporcija većih od notornih 90-60-90, koja pritom još i nije odjevena po posljednjoj modi i ne zanima je jet-set? Da ta žena bude još i, primjerice, crnkinja i/ili, ne daj Bože, deklarirana lezbijka još je nezamislivije. (Osim možda u rubrici tipa Život, Spektakli, Vjerovali ili ne i slično – a i tada je prije riječ o cirkuskom izlošku tipa bradate žene, a ne o stvarno afirmativnom prikazu.)

Ako smo, dakle, okruženi i bombardirani rasizmom sa svih strana, te mu čak, svjesno ili nesvjesno, aktivno ili pasivno, i sami pridonosimo, pitanje je gdje je izlaz iz takve situacije. Uobičajena aktivistička parola pozivala bi na toleranciju prema različitostima. No, i ta tolerancija zapravo povlači jasnu granicu između Nas i Drugih. A dokle god bude bilo kakvih podjela na raznorazne naše i vaše, dotle prave ravnopravnosti i društvene pravednosti neće biti. Drugoga, naime, treba prihvatiti ne zbog njegove različitosti, pa niti bez obzira na nju, nego jednostavno zato što on – jest.