Geometrija apokaliptike

Prikaz ovogodišnjega 13. PUF-a možemo otvoriti naznakom o odličnom PUF-ovom plakatu Predraga Spasojevića, za koji mi se čini da je najosmišljeniji kazališni plakat na našem kazališnom zemljovidu gotovo svake godine, a pritom se ovim putem ispričavam spomenutom umjetniku što sam prošle godine u prikazu o 12. PUF-u omaškom kao autora plakata navela Bojana Šumonju. Dakle, i ovaj se put, naravno, Predrag Spasojević odlučio za prikaz PUF-ovoga zaštitnoga mačjega tijela,- sada aplicirajući crnu mačku koju poput otpada (naime, kod nas je, nažalost, sav otpad smeće) ljudska figura baca u koš za smeće s uputom hrvatske svakodnevice “povratna naknada 0,50 kn”. Riječ je, naime, o dvostrukoj goloj svakodnevici građana i građanki ove naše zaumne zemlje gdje su mnogi prisiljeni na skupljanje plastičnih boca kao jedine preostale strategije preživljavanja u ovim, da (štono bi rekao Krunoslav Pranjić) prostite, sveopćem užasu kojemu svjedočimo. Uostalom, na jednoj od zgrada u neposrednoj blizini pulske Arene nalazi se grafit-zapis: “Jebeš posao. Skupljaj boce.”

O vlasti i slasti

S druge strane, navedena povratna naknada isto tako sjajno opisuje maćehinski odnos političke strukture ove zemlje spram kulture, a posebice one označene kategorijom izvaninstitucionalno. Podsjećam tragom navedenoga mačjega tijela i života kako je Branko Sušac, umjetnički direktor PUF-a, jednom prilikom pojasnio značenje sintagme alternativni teatar, a što je uspio oblikovati svega jednom (složenom) rečenicom: “Međutim, stvarno baviti se alternativnim teatrom - premda zaista više nisam siguran što znači alternativni teatar - znači imati sedam (mačjih) života, sve preživjeti i dalje raditi” (usp. Zarez, 20. srpnja 2000).

Nastavimo ovaj kratki prikaz 13. PUF-a s ovogodišnjim performansima. Sven Stilinović predstavio se, slobodno možemo reći, kultnim performansom Geometrija krvožednosti u kojemu je sudjelovao i David Belas, a izveli su ga u jednoj od zapuštenih prostorija bivše vojarne “Karlo Rojc”. I dok je Belas iscrtavao crvene i crne paklenske aplikacije na sotonsku izvedbenu fotografiju menadžerskoga pape Jacka Welcha i pritom ispisao poruku “Ljudi uopće ništa ne žele osim da se njima pristojno vlada”, Stilinović je ogromnim mesarskim (koljačkim) nožem rasijecao i ušivao špage u kravlje srce, oblikujući mesnatu, srčanu masku koju je u jednom trenutku vehementno prilijepio na vlastito lice, da bi zatim energično iz tijela prepečenoga janjeta izvukao metalni kolac za ražanj, i počeo priređivati, rasijecati navedeno meso/tijelo za konzumaciju uz većinsku zadovoljštinu. I prvo je pritom oštrim zamahom mesarske sjekire odletjela negdje u stranu janjeća glava, te kako je glava odletjela tako su neki iz prvoga reda napustili izvedbeni prostor krvožednosti, što je, srećom, bio dokaz kako ipak nisu svi bili zainteresirani za jedenje rascopane žrtve. Uz navedeni odličan politički performans Svena Stilinovića, a čije spektakularne dijelove, naravno, pojačava mrtva prisutnost životinjske žrtve, Pino Ivančić zajedno s Vilijem Matulom izveo je performans Malj-evič, koji je potpuno očekivano okončao razbijanjem, naravno, maljem cigle, koja je bila položena na iscrtanom bijelom suprematističkom kvadratu ispred stepeništa “Karla Rojca”, a na što se, na Matulin poziv, odlučio jedan mladac iz publike.

Specifične lokacije i ulično kazalište

Ovogodišnji međunarodni projekt Anno Domini 2007. osmislili su članovi pulske plesne skupine Art Dance i Kazališta Dr. Inat te plesna skupina iz Slovenije, a pod vodstvom redatelja i koreografa Branka Potočana, koji se na prošlogodišnjemu PUF-u u okviru Fourklor i Fourmore kvarteta predstavio akrobatsko-plesnom predstavom Zahrđale trube u njegovoj režiji. Da posjetimo: svakogodišnji međunarodni projekt PUF-a Anno Domini nastaje u koprodukciji s pojedinom inozemnom kazališnom trupom, a uglavnom oformljeno kao kazalište na specifičnoj lokaciji. Tako je ovogodišnji međunarodni projekt animirao utvrdu Kaštel u kojoj je smješten Povijesni muzej Istre, te je nizom intervencija, postaja, kroz koje nas je provodio simpatičan klaun, hrvatsko-slovenska koprodukcija oživjela povijesna značenja te fascinantne fortifikacije, koja je građena po narudžbi mletačke vlade. Istina, pritom bih pridodala da su pojedine scenske slike, prostorne intervencije mogle biti dojmljivije od pojedinih prezentiranih kaleidoskopa tijela, svjetla i odlične glazbe (autor glazbe: Luka Ropret), a posebice pritom mislim na početni dio u kojemu plesačice, odjevene u gornji dio austrougarskih uniformi, defiliraju na topovima koji se nalaze na tratini i pored opkopa ispred Kaštela. Naime, njihova se izvedba uglavnom zadržala na preklapanju i premrežavanju ženskih tijela preko topovskih cijevi, a mogla su, čini mi se, biti upisana i daleko subverzivnija značenja tim ratničkim falusoidnim cijevima.

Taj prvi dan 13. PUF-a vjerni pratioci tog festivala mogli su u INK-u pogledati i predstavu Divan dan dubrovačkoga Studentskoga teatra Lero u režiji Davora Mojaša, za koju bismo ovom prigodom mogli izdvojiti njezine autotematizacijske dijelove u kojima Mojaš kroz glasove svojih odličnih glumica (pritom je šteta što u Mojaševoj neverbalnoj dramaturgiji ipak više ne dolaze do izražaja njihove sjajne verbalne tirade) ironijski upućuje na vlastitu femininu perspektivu - poetiku feminine tuge, mrtvila, crnila, osame, čamotinje, izgaranja na plamenu voštanice, a koja je dramaturški iznjedrila u stravama ratnoga Dubrovnika.

Zadržimo se i na uličnim izvedbenim atrakcijama po kojima je PUF isto tako osvojio status festivala na otvorenim prostorima s obzirom da često izvedbeno animira gradsku jezgru. Tako je izraelska trupa Arma Theatre od Foruma do Parka Grada Graza izvela dojmljivu uličnu predstavu Honcivalldina, koja je na mitsko-bajkoviti način propitivala suvremene ratove za vodu, a koju autorica projekta Lisa Jacobsen određuje kao bufonadu s tri bufonerijska lika koji imaju zadatak da ožive Majku Zemlju Honcivalldinu koja može priskrbiti plodnost i rodnost samo ako je natopljena vodom, nebeskim plodotvornim sjemenom.

Isto je tako Park Grada Graza odabrala češka grupa Continuo Theatre za predstavu Previše za dodir, a kojom su tematizirali apokaliptičke motive suvremenoga čovjeka u neprijateljskoj okolini čiji je sâm veličanstveni tvorac, bez ikakve mogućnosti povratka u zauvijek izgubljeni Raj.

Njemačka trupa Grotest Maru predstavila se začudnom uličnom izvedbom Phalanx Bamboo na potezu od Portarate prema Forumu. Pritom na svojoj web-stranici (www.grotest-maru.de/phalanx.html) ističu da je umjetničko rođenje ove predstave nastalo kada su na izložbi EXPO 2000. u Hanoveru nepalski svećenici ponudili članovima grupe Grotest Maru velike bambusove motke kao darove, i od tada grupa radi na izvedbenom označavanju arhitekture pojedinih mjesta i krajolika. Naime, obijeljeni, s bijelim kapicama-povezima oko glave, dugim bijelim hlačama, na visokim štulama i još većim bambusovim motkama te visoko estetiziranom asketskom jednostavnošću na navedenom su potezu urbane jezgre ocrtavali dimenzije pojedinih arhitektonskih zdanja.

Zvučne skulpture

Osobno, kao najdomišljatije predstave izdvojila bih osim predstave Tiha plima u izvedbi međunarodnoga projekta An Industrial Overture i glumačko-plesni performans Jori Snell iz Danske, osnivačice Baba Yaga Theatrea. Riječ je o predstavi Kratke priče bića na putu prema kući, koja je, kako je pojasnila spomenuta umjetnica na kazališnom letku, rađena puzzle tehnikom kojom demonstrira vlastite fascinacije pojedinim kazališnim tehnikama fizičkoga teatra i plesa sakupljenih proteklih desetak godina u Europi i Aziji, a cijelu puzzle-priču otvara strahotnom bajkom o babi Jagi i njezinoj kolibi na kokošjim nogama.

Međunarodni projekt (trupa) An Industrial Overture, koji okuplja vizualne i glazbene umjetnike, predstavio se iznimnom lutkarsko-zvučnom predstavom Tiha plima (ideja: Sarah Wright), čija je glazba izvedena na metalno konstruiranim šestocijevnim orguljama i jedrima-violončelima izrađenima od nehrđajućeg čelika. Za začuđujuću glazbu na tim ozvučenim metalnim skulpturama zaslužni su Robert Rutman - američki pionir zvučne skulpture, Bastiaan Maris i Jeff Funt. Koristeći se samo lutkama i glazbenom dimenzijom, lutkarska predstava Tiha plima predočila je priču o padu čovjeka, krilatoga čovjeka (homo volans), modernoga Ikara, koji se žrtvovao zbog sveopće gluposti čovječanstva i izgorio u vatri plamenoga tvorničkoga dimnjaka, suvremenoga Moloha svih megapolisa. Inače, informacije radi, piroakustički umjetnik Bastiaan Maris (koji je, primjerice, sudjelovao u pirotehničkoj demonstraciji nezaboravnoga Free International Radicals Etc na 11. PUF-u) i Geo Homsy dizajnirali su i izradili orgulje koje su poznate pod nazivom Large Hot Pipe Organ. Pritom, pojedini članovi koji su sudjelovali u nezaboravnom lutkarsko-glazbenom projektu Tiha plima djeluju i u iznimnoj amsterdamskoj trupi Silo Theater, koja je, na većinsko veselje vjernih posjetitelja, čest gost PUF-a.

Usprkos svemu...

I na kraju spomenimo da je gostovala i plesna predstava Maraton Studija za suvremeni ples (koreografija i izbor glazbe: Mirjana Preis) te predstava Cirkus istorija Jugoslavenskoga dramskoga pozorišta u režiji Sonje Vukićević, kojom je mehanizam povijesti, odnosno ono što je Spengler proučavao kao morfologiju svjetske povijesti, označila cirkuskom formom vječnog vraćanja istog - iste gluposti. Inače, podsjetimo da se Sonja Vukićević prošle godine na PUF-u predstavila performansom Pukotine i pratećom prodajnom izložbom.

Pritom nagrada Kaplja pripala je predstavi Kratke priče bića na putu prema kući, nagrada Vjetar Tihoj plimi, a nagrada Oblak predstavi Cirkus istorija za scensko promišljanje koje “ostaje središnjim i prestižnim ukrasom Kazališnoga neba PUF-a”.

Dakle, unatoč svim poteškoćama - naime, Branko Sušac je često isticao za vrijeme trajanja 13. PUF-a kako PUF ima pet do šest puta manje sredstava od Eur?kaza - ovogodišnji je 13. PUF ipak uspio okupiti stotinjak sudionika iz Češke, Danske, Hrvatske, Izraela, Njemačke, Slovenije, Srbije i Velike Britanije; dakle, usprkos tome što se još u antici broj trinaest smatrao nesretnim brojem i usprkos tome što taj broj simbolički predstavlja neprekidno guranje Sizifova kamena, a što očito Branko Sušac, vodič hrvatskog alter-teatra, sasvim dobro - ma, odlično - čini...