Get The Hell Out Of Yu

Bijegom iz Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata u prvom valu odlazaka pokušali su se spasiti ratni gubitnici različite provenijencije ili oni koji su se tako osjećali. Njihov bijeg počeo je još za trajanja rata. Slijedeći val bjegova uslijedio je mahom pedesetih godina (ali i prije i kasnije), a u njima su najčešće sudjelovali mladi ljudi, vojni obveznici pred odsluženjem vojnog roka ili nakon njega. Iako se dobiva dojam kako su politička uvjerenja bjegunaca tog vala bila manje važna od njihove želje za boljim životom i uzbuđenjima o kojima su glasovi s raznih strana dopirala do njih, teško je govoriti o stvarnom stanju jer malo je vjerojatno kako će neko istraživanje i to pokazati. Za neke činjenice vremena su, uglavnom, prošla. Zato je samo moguće reći kako je mahom bila riječ o ljudima koji su se razmišljanjima o privatnom vlasništvu i religiji uvelike razlikovali od službene jugoslavenske politike.

Kockanje sa životom

Uglavnom, drugi val bjegunaca činili su mahom mlađi ljudi iz priobalnih krajeva, a prva stanica njihova bijega bila je Italija. Ako su bili pripadnici talijanske nacionalne manjine, ti ljudi su najčešće i ostajali u Italiji (ako su je se uspjeli domoći), dok su ostali sanjali prekomorska odredišta ili – od europskih destinacija – najčešće Francusku. Od te opće linije bilo je i izuzetaka: jednu su činili rijetki koji se nisu uspjeli brzo snaći pa su se vraćali natrag, drugu su činili oni koji su i talijansku granicu prelazili ilegalno pa do kuda stignu, uključujući sve od Pariza do Moskve. Prvi su odradili zatvorsku kaznu i nastavili živjeti svakidašnjicu koja se ipak s godinama mijenjala, dok su sudbine onih koji su uspjeli prijeći dugo bile tabu-tema. Što je bilo s onima koji su sanjali Staljinovu vrstu komunizma najmanje je poznato, a tako će i ostati jer oni zasigurno nisu u kasnija, pa ni najnovija vremena stigli natrag makar kao turisti.

I u knjizi Bjegunci Ivan Pauletta dotiče ih tek toliko da bi pokazao vrstu nesretnih sudbina vezanih za idealizam. Naime, kad bi ljudi koji nisu izgubili svoje komunističke ideale potražili svoje drugove u Italiji ili drugdje (sanjajući u konačnici Moskvu ili barem Rusiju), nailazili su na hladan doček onih koji su loše mislili o ljudima koji bježe iz bilo koje komunističke države. Koliko je takvo stajalište bilo rasprostranjeno i snažno pokazuje slučaj iz knjige Bjegunci, kad izbjeglice u tranzitu ne mogu izići iz vlaka radi okrijepe u Bologni, zbog protuizbjegličkih demonstracija tamošnjih lijevoorijentiranih građana.

Pauletta posebno spominje one Talijane koji nisu pristajali na prevladavanje uporabe jednog jezika kojim su se brisale posebnosti, a život prerastao u posvemašnju uniformnost. Ipak, knjiga je uglavnom niz iskaza ljudi koji su uspjeli sretno stići u prekogranična područja i skrasiti se u raznim dijelovima svijeta. Mnoge od njih u starijoj je dobi i izmijenjenim prilikama nostalgija vratila kući, stalno ili privremeno. Kao što nije poznat broj onih koji su otišli zauvijek ili to pokušali, nije ni onih koji su se u kasnijim godinama života vraćali (i vraćaju) stalno ili povremeno. U tom smislu knjiga govori o teškom vremenu u kojem je kockanje sa životom bilo česta pojava, a određivalo ga je lice slobode koje je svatko imao u svojim snovima.

Način iskoračenja iz Jugoslavije

Nedostaci knjige ponajprije su u njezinu karakteru, tj. onom po čemu je ona ponajprije sjećanje na jedno vrijeme i brojne sudbine (od kojih mnoge i tragične) bez mogućnosti dokumentarne vrijednosti, ali i literarne. Da bi bila dokumentarna, trebala bi sadržavati mnogo više konkretnih podataka od imena (i to često nesigurnog), ponekog inicijala te okvirno vremena i, nešto preciznije, mjesta radnje. Naravno, riječ je o Paulettinu širem zavičaju, Istri, koja je svojom morskom otvorenošću i blizinom kopnene talijanske granice bila iznimno atraktivan prostor iseljavanja ali i tranzitni prostor za bjegunce iz drugih krajeva ondašnje zemlje. Za vjerovati je kako bi danas mnogi od ljudi o kojima Pauletta piše bili voljni dokumentarno svjedočiti o svojim bjegovima, tim više što su njihovi životni putovi itekako poznati ljudima iz sredine u kojoj su živjeli, u koje su se neki vratili i trajno, a neki to čine povremeno.

Mnoge od tih priča zasigurno čuvaju dramatičnije i fantastičnije ispovijedi nego ih je Pauletta ponudio u knjizi Bjegunci. U tom smislu nedostajalo je vještije pero od onog Ivana Paulette. Uglavnom, Bjegunci ostaju knjiga podsjećanja na jedan od načina na koji se pedesetih godina pokušalo iskoračiti iz Jugoslavije. Vrijedna spomena činjenica je da je to bio vid borbe za slobodu koja je uz zatvore i mučenja odnijela i mnoge civilne žrtve, kao i sama činjenica da slobodu nije moguće ograničiti ničim. Danas žive generacije koje o tome znaju malo ili ništa, pa je spomen svakako najvažniji razlog za ovu knjigu.