Geto

Čiki

Nabavi si psa. Bilo kakvog psa. Da ne budeš sam.

DUMO

Vuk je dobro poznavao minsko polje oko Dumine kolibe. Većinu mina on sam donio i ukopao, samo tanak prsten minskog polja je bio tu kad su se on i Dumo upoznali.

Prvo što je čuo bio je lavež Duminog psa koji je život provodio na lancu, u aluminijskoj kućici na kojoj je upadljivim slovima pisalo “FRISKIES”. Vjetar je Salvatoreu donosio dragi miris Čike s kojom je mogao i frktati i režati, ali ne bi smio lizati Čikinu njušku i prepone dok je Dumo bio tu. Dumo je mrzio Čiku snagom koju je bilo nemoguće shvatiti.

Vuk zatuli iz daljine. Salvatore mu odgovori mumljanjem, zatim i veselim lavežom.

Kučka je, putem znanim samo njoj, prošla kroz minsko polje postavljeno oko Duminog malenog posjeda i vodenog toka koji je izvirao i nestajao u dužini od dvadesetak koraka.

Minsko polje je bilo puno ljudskih i životinjskih kostiju. Činilo se da im se porazbacane lubanje cere.

Vuk je s ponosom gledao pojas od nekoliko desetaka stotina mina, pojas koji je redovito proširivao svakom eksplozivnom napravom koju bi Čika pronašla, a on iskopavao. Čika je imala nepogrešiv nos za te stvari.

Bilo je tu mina sa žicom, s leptirastim detonatorom na vrhu, mina koje su skakale, tvrdih mina koje mali pas ne bi mogao aktivirati, mina što bi ih tek kakvo vozilo moglo nagnati da eksplodiraju.

Vuk je bio stručnjak za deaktiviranje i postavljanje tih naprava. Još kao mali zarobljenik, učio je od Mensuda, Mjesečastog. Mensud, zvan i Inženjerac, Vuku je često govorio da nalikuje njegovu sinu.

Vuk je došao do dijela u kojem su mine bile tako guste da se, kao i uvijek kad bi dolazio starom Dumi, morao zatrčati i preskočiti nekoliko koraka, do sigurnosti.

Svojedobno, pobjegavši Mjesečastima na starom kljusetu, na smrt umoran i gladan, nemajući pojma o opasnosti, pošao se napiti vode na izvoru blizu kolibe i prošao kroz minsko polje. Isprva ga je Dumo htio ubiti puškom, umalo je to i učinio kad je vidio još nezarasli žig Mjesečastih na nadlaktici. Nije bilo lako objašnjavati tko si s puščanom cijevi prislonjenom na glavu. Onda je Dumo nekako zaključio da je Vuk sam anđeo što ga je Bog poslao i, čudom, proveo kroz minsko polje.

Starac je u to vrijeme stalno bio pod djelovanjem napitaka iz bakrenih cijevi, nasilan, ali ne kao Mjesečasti. Dumo bi ga tek povremeno udario. Kad bi rekao kakvu glupost ili bez dopuštenja nešto pojeo. Ne bi ga stalno tukao kao što su to radili Mjesečasti.

A Dumo bi ga znao i nagrađivati. Tu, u Duminoj kolibi, Vuk je prvi put okusio pitu od jabuka i kolač s borovnicama. Doduše, slatkiše bi dobio tek pošto bi naučio novo slovo ili molitvu. Tako je naučio čitati latinicu, a poslije, sam, savladao i ćirilično pismo, od kojega i nije bilo neke koristi, jer je malo toga bio zapisano na njemu. Ipak, neke slikovnice i stripovi bili na ćirilici, jako dobre slikovnice i zanimljivi stripovi.

Čika je sjedila na drugoj strani polja i gledala ga kao da se pita zašto je zastao, da li da se opet provuče između naprava i ode do njega, ili da ga sačeka tu. Zalaja glasno. S druge strane polja mine su bile rjeđe, moglo se lakše proći, ali se Vuku nije dalo obilaziti. Iz ruksaka izvuče durbin, omota ga oko vrata i ispod pazuha, tako čvrsto da se tanki kaiš urezao u kožu.

Baci preko minskog polja ostale stvari koje je nosio. Vrati se potom nekoliko opreznih koraka, odmjeri dobro razdaljinu, napravi pri zaletu malu krivulju i skoči. Dočeka se u čučanj.

Kroz vrata velike barake, vjerojatno lavežom potaknut, izašao je proćelavi sedamdesetogodišnjak. Na sebi je imao mantiju boje zemlje, s kapuljačom na leđima i platnom što mu je padalo na prsa; mantiju koju je preko debelog trbuha opasivao jakim konopcem s kićankom na kraju. Na stopalima je imao kožne sandale u kojima su nestrpljivo poigravali debeljuškasti nožni prsti. Češkao se po podbratku, dok mu se topao povjetarac igrao s kosom boje pamuka, što mu je rasla još jedino iznad ušiju.

– Jesi li mi donio šibice?! – začu se umjesto pozdrava.

– Faljen Isus! – pozdravi Vuk na jeziku starog naroda koji je Dumo zvao hrvatskim. Da, Dumo je naški zvao hrvatskim. Vuku padoše na um riječi stranca zvanog Novinar, kome je uzeo stvari. Ono o naški jeziku. O tri jezika. Zažali na tren što još barem malo nije pričao s njim.

– … i Marija. Imaš li šibice? – reče brzo starac.

– Nemam. Imam upaljač. Starinski. I benzin.

– Dobro. Šta si mi još donio? – upita nestrpljivo stari debeljko.

Vuk poče vaditi stvari iz torbe. Sve dok nije napunio starčeve ruke. Starac zadovoljno odgega u kolibu. I opet izađe. Dumo nikad nije zahvaljivao, iako je od Vuka stalno tražio da se zahvaljuje. Vuk nastavi vaditi stvari iz torbi i džepova. Dumo je opet imao pune ruke stvarčica. Rumeni obrazi su mu se sjajili od sreće.

Čika je legla ispred vrata, mladić i starac su ušli u drvenu nastambu. Vuka zapuhnu vonj izgorjelog drveta i ugodan miris peciva iz Dumine peći.

Mirisali su u vinu kuhani zec i kuhana raštika. Pitao se gdje je miris krumpira.

Začas su na stolu bila dva tanjura, žlice, vilice, srebrni noževi koji očito nisu tu pripadali. Nasred grubog drvenog stola ležala je pletena košara s pogačom, vjerojatno ispečenom još jučer. Mladić pruži prste prema pogači... Dumo, munjevitim pokretom nekoga puno mlađeg od sebe, udari Vuka po zapešću.

– Poganine! – reče starac – Bogu nisi zahvalio za darove, a htio bi ih uzeti…

Vuk stavi dlan na čelo. Starac je s godinama postajao sve dosadniji i sitničaviji. Poznavao je on starog Dumu. Ili nije?

– Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blažena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje… – počeo je Vuk na jeziku Starog Naroda.

Potom se jelo, tiho, bez riječi. Vuk bi povremeno gledao u retrovizor kamiona uglavljen s vanjske strane prozorskog okvira s kojeg se ljuštio tamni lak, gledao je sliku dvaju pasa kako leže jedan pokraj drugoga. Brižljivo je odvajao krupnije zečje kosti na kraj tanjura. Trudio se da na kostima ostavi malo mesa. Čika rado jede kuhanog zeca.

– Kome si ukrao one stvari? – zapita debeljko, punih ustiju.

– Jednom čovjeku.

– Mjesečasti? Orlasti?

– Nije. Mislim da nije odavde. S ove strane Zida.

Dumo samo što se nije ugušio zalogajem. Vodnjikave oči postale su mu tako buljave da se Vuk uplašio za njegov život. Izgledao je kao onda kad se prejeo veprovine i napio onih smrdljivih destilata voća i žita, onda kad mu je srce gotovo prestalo kucati i kada dugo nakon toga nije mogao micati ruku.

– Kako… Kako se zvao? – upita starac punih usta, tako da ga je Vuk jedva razumio.

– Novinar. Zvao se Novinar.

Dumo svom snagom debele ruke zabi srebrni nož u drveni sto, nož kojim Vuk nije smio ni kosti strugati.

– Moronu! Idiote! Zašto ga nisi doveo!? Zašto ga nisi doveo ovamo!?

– Nisam znao. Niste mi rekli.

– Idiote! Moram li ti sve reći!? – piskavo će starac.

Mladić odgurne tanjur i ustane. Smučili su mu se i ručak i ovaj starac. Izađe iz kolibe i ispusti grlen zvuk nalik režanju. Znao je da starac ne voli kad se tako glasa. Čika se stvori pokraj njega. Za njim izađe starac, dahćući od uzbuđenja i debljine. Vuk poče polako sa zemlje kupiti svoj ranac, luk, strijele…

– Oprosti… Vuče. Molim te… da me razumiješ… Godinama nisam pričao s nekim izvana… Ako je taj novinar, može nam puno pomoći. Tebi… Tebi može puno pomoći.

– Dobro – reče Vuk – prvo da se najedem i naspavam.

– Ali mogu ga pojesti ovi naši Morlaci dok se ti ne probudiš. Ako je nekako prošao kroz energetsko polje ili Zid, sigurno je primijećen i uveliko ga traže! Vuče, on je ušao, mora znati kako će izaći. Ako zna kako će izaći, onda to…

Vuk naglo spusti svoj ranac i tako prekide starca.

– Polazim sutra, kad sunce još ne bude visoko. Tako ili nikako – reče.

Dumo zagrize usnu. Teško mu je bilo priznati, ali je bilo jasno da je mladić bio suviše umoran i gladan da bi odmah krenuo na put. Život izvan minskog polja, iz koga Dumo, uglavnom, nije izišao dugi niz godina, mora da je opasan i težak. Gledao je preplanulo lice mladića i pitao se kako uopće uspijeva preživjeti sam u tom svijetu.

– U redu. Imaš pravo. Jedi i spavaj. Umijesit ću još jedan kruh, da imaš za put. I kolače ću napraviti, i meso ću ti ispeći – reče starac.

– Ne trebam meso. Ja sam lovac. Pitu s jabukama ćeš ispeći?

– S jabukama. I kolač s borovnicama. Ti se samo odmori.

Vukovo se lice ozari.

– Ne brini. Krećem sutra u zoru. Dovest ću ti Novinara.

Vuk se sjeti da je nešto zaboravio predati, otkopča džep na butini i iz njega izvadi ispresavijanu foliju. Dumo zgrabi predmet, razmota ga i kriknu od oduševljenja. Spusti ga na zemlju i poče upirati prstima.

Stari debeljko sjedio je na koljenima, čitao i gledao, dok mu je ljetno sunce peklo ružičastu ćelu. Ne dižući oči s folije, protrlja pregrijanu ćelu i nabaci kapuljaču na glavu.

Vuku je, dok je starac čitao, izgledalo kao da skrušeno moli. Čika ga je promatrala spuštene glave i naćuljenih ušiju. Zurila je u punačke prljave pete što su virile između potplata sandala i kraja mantije, i oblizivala se.

Vuk se povuče u kolibu i leže na jedan od dva željezna kreveta. Zavuče ruku pod izlizani madrac i napipa knjižicu. Katehezis sa slikama i oblačićima koji pokazuju što je tko rekao, još je bio tu. Daleko je bio dan kad ga je Dumo iz njega učio čitati.

Nije odmah zaspao. Gledao je raspetog Spasitelja, slike Svetog Jurja kako ubija zmaja, slike Djevice Marije i Malog Spasitelja, brojne križeve i brojanice obješene o eksere.

Drveni zidovi obilovali su vjerskim motivima i mrljama od čađi. Čak su i masivni crni plakar za alat na podrumskim vratnicama i zahrđali hladnjak u kojem je Dumo držao cipele, zimsku mantiju i preklopivu pušku, bili oblijepljeni slikama svetaca i Blažene Djevice Marije. Bila je tu i slika jednog starca u bijelom koji se držao za krivi štap, za koga je Dumo rekao da se zove Ivan Pavao Drugi. Mehanizam za slušanje radija s pedalama i mnoštvom namotaja i raznobojnih žica stajao je kao bačen. Kao da pripada kolibi koliko i đavo molitvi.

Mladić se prekriži. Gledajući Raspetoga s bolnom grimasom na licu, teško mu je bilo zamisliti da netko tako moćan kao što je Spasitelj dozvoli da ga razapnu na križ. Vuk to nikom ne bi dozvolio. Jednom je o tome pitao starca, na što je ovaj podivljao i jurio ga sjekirom oko kolibe. Duboko uzdahnu. Dumo je ipak bio dobar. Uglavnom. Ne dobar kao Žuta iz Zjeničkog Čopora, ne dobar kao Čika, ne mudar kao Šareni… Samo da nekad nije lud. Zaspa s mislima na kolač od borovnica i pitu od jabuka.

Negdje oko ponoći, Dumo je ušao u kolibu i naslonio se na stub koji je, u sredini velike prostorije s podom od utabane zemlje, držao krovnu gredu. Vuk se pravio da ga nije primijetio. Starac priđe kaminu od crijepa, upali drvo i suvarke, priđe željeznom krevetu i nježno pokri mladića. Vuka je niz starčevih pokreta podsjećao na nekoga tko ga je nekada davno pokrivao, nekog s dugom svilenom kosom i nježnim rukama, nekoga čiji su prsti mirisali kao ono poljsko cvijeće boje ljetnjeg neba. Nekad mu se činilo da je to bila majka Malog Isusa, ali se nije usuđivao to reći starom Dumi. Vjerojatno bi stari Morlak potpuno iskočio iz svoje kože da ga to upita, vjerojatno bi iz ormara zvanog frižider izvadio pušku i....

Dumo je, usijanim gvožđem utisnut i iglama s bojom dorađen, nosio na nadlaktici znak Kockastih, šahovska polja boje krvi na štitolikoj pozadini. Svejedno, i Kockaste je zvao bezbožnicima i Morlacima. Ali manje ih je mrzio nego Orlaste. Pogotovo manje nego Mjesečaste. Vuku su svi oni bili isti. Svi su Vuka htjeli ubiti ili potčiniti. Čak su mu se Žderači korijenja i Ljudi-Štakori iz gradova činili boljima od Kockastih, Mjesečastih i Orlastih. Oni barem nikad nisu vezali i mučili ljude. Ubili bi ih i pojeli. To je bilo najgore što se od njih moglo očekivati.

Mladić kroz trepavice vidje kako Dumo puše u vatru i kako svjetlost mjeseca što se probijala kroz malene prozore postaje najjača u kolibi. Vuk se pitao zašto ponekad ne upali onu drugu, što svijetli kao dan. Onu što je uvijek zaboravi izvaditi iz podruma i iznijeti na sunce da popije svijetle zrake, pa da onda može svijetliti po čitavu noć.

Vuk začu teške korake na drvenom podu i škljocaj zatvarača puške koju bi starac svaku večer provjeravao i vraćao u hladnjak. Starac s uzdahom sjede na drugi željezni krevet, izu sandale na nogama i sruči se na konstrukciju koja bučno zaškripa. Vukovo mišićavo tijelo bilo je teško dok je ležao. Tijelo starca činilo mu se dvaput težim. Smatrao je da je to od vina i ostalih smrdljivih i gorkih pića koja je stari pripremao u svojim bačvama i bakrenim cijevima i skladištio ih u podrumu.

Vuk je ispod zatvorenih očnih kapaka zadržao sliku kolibe. Ovaj put je na stolu stajala mirisna pita od jabuka i kolač s borovnicama. Prijatni miris je podrhtavao iznad stola i miješao se s tihim režanjem psa ispred kolibe. Onda je ušao jedan oblak boje sredine bijelog kruha i nasmijao se Vuku. Uzeo ga je za prst i odveo na proplanak pun pasa.

Šareni, Žuta, Hromi i Ćoravi, Sitnouhi, Brzi, Luna i Klempavi dočekali su ga siti i odmorni, isplaženih jezika. Svi iz čopora uhvaćenog u mrežu Mjesečastih čekali su na njega, spremni za proljetnu trku kroz mladu travu beskrajnog proplanka.

Veselin Gatalo se rodio prije starijih od sebe, 16. 12. 1967., što i ne mora biti istina, jer se ne može sjećati. Pisati je počeo u sedmoj godini, čitati koji dan poslije. Od pisanja prvi novac dobio još u JNA, kad bi pisao roditeljima da mu pošalju pare.

Nakon završene srednje i osnovne (ne baš tim redom), upisao mašinski fakultet (danas studij strojarstva). Nakon 3 (tri) godine studija, mašinski fakultet tranzitirao u strojarski, koji Gatalo nije nastavio jer je bio lijen (rat mu je došao kao izgovor). Upisao potom matematiku i fiziku, negdje pri apsolviranju izgubio vjeru u formalnu naobrazbu i obrazovanje. Kruže priče kako mu se to desilo kad je vidio KV majstora koji je nekad održavao opremu na fakultetu, u ulozi profe i s titulom magistra, ali Gatalo ne želi to potvrditi.

U ratu dezertirao (prvo odbio poziv za mobilizaciju JNA, potom se udaljio iz Armije BiH). Bježeći od mobilizacija, pokupio materijala za više knjiga; bezobrazan kakav jest, to i zapisao. Bio neformalni urednik časopisa Nepitani, pisao pod pseudonimom Prkos Drumski. Pisao za Album, Kolaps, češki časopis Kartki, francuski Hopala i Meet, za NiN, Fantom Slobode, Zarez; za portale www.bljesak.info i www.6yka.com i još poneku elektronsku i pisanu tiskotinu.

Bavio se gimnastikom, s više-manje uspjeha. Govori 5-6 jezika, piše uglavnom na srpskom i hrvatskom. Ne smatra sebe bosanskim piscem, pošto živi i piše u Hercegovini. Nije državljanin Bosne. Državljanin je Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Roditelji su mu Srbi (djedovi, bake i ostali preci) što izazive ozbiljne sumnje da je to i on.

Dobivao nagrade na raznim književnim konkursima i natječajima (ZORO 2003., pobijedio na Istrakonu 2003...), uglavnom anonimno (podlo, pod pseudonimom).

Na sumnjiv način mu objavljene sljedeće knjige:

1998. – Vrijeme mesinganih perli – poezija, IPC Sarajevo

2000. – Amore al primo binocolo – poezija, Edizione Obliquo, Italija, skupa sa Mehmedom Begićem i još dva autora

2003. – Rambo, Drumski i Onaj treći – zbirka priča, ZORO – Sarajevo – Zagreb

2004. – Roman Siesta, Fiest, Orgasmo, Riposo; Zoro (nominiran za nagradu Meša Selimović)

2005. – Roman za djecu i odrasle Ja sam pas... I zovem se Salvatore (odavno rasprodato prvo izdanje), naklada Šahinpašić

2006. – SF roman Cafe Oxygen, naklada ZORO (edicija Warp)

Ima ženu, dijete i psa. I oni imaju njega. Imao dva psa, ali mu jedan odlutao.

Priznao da ne bi umro za svoju zemlju (!?), sklon je frankofiliji, ne vjeruje ljudima koji lažu i predsjednik je NVO Urbani Pokret.