“Cilj moje kritike nije bila Njemačka, nego način na koji je konstruirana Europska unija – konkretno, isključivo na ekonomskim temeljima. Time se ignoriraju ne samo naši duhovni i kulturni korijeni, nego i politički i pravni.”
Profesore Agamben, kad ste u ožujku iznijeli ideju “latinskog imperija” nasuprot germanskoj dominaciji u Europi, jeste li si mogli predočiti snažan odjek te teze? Vaš je članak u međuvremenu preveden na više jezika i o njemu se strastveno raspravlja na pola našeg kontinenta...
Ne, s tim nisam računao. Ali vjerujem u snagu riječi, kad je izrečena u pravom trenutku.
Leži li prijelomno mjesto današnje Europske unije uistinu između ekonomija i životnih stilova “germanskog” sjevara i “latinskog” juga?
Želim odmah pojasniti da su moje teze novinarski pooštrene i time krivotvorene. Uzmimo naslov Latinsko carstvo mora započeti protuudar. Ta je rečenica izašla iz redakcije Libérationa i preuzeli su je njemački mediji. Nikad to nisam tako rekao. Kako bih mogao latinsku kulturu suprotstaviti njemačkoj, kad svaki inteligentan Europljanin zna da kultura talijanske renesanse ili klasične Grčke danas s punim pravom pripada i njemačkoj kulturi, koja ju je iznova promislila i prilagodila sebi!
Dakle, nema dominantnog “latinskog carstva”? Ni nekultiviranih Nijemaca?
U Europi identitet svake kulture uvijek počiva na granicama. Nijemac poput Winckelmanna ili Hölderlina može biti jednako grčkim kao i Grk. Firentinac poput Dantea može se osjećati jednako njemačkim kao i švapski car Friedrich II. Upravo na tome počiva Europa na jedinstvenosti činjenice da se uvijek iznova nadilaze nacionalne i kulturne granice. Cilj moje kritike nije bila Njemačka, nego način na koji je konstruirana Europska unija konkretno, isključivo na ekonomskim temeljima. Time se ignoriraju ne samo naši duhovni i kulturni korijeni, nego i politički i pravni. Ako se u tome čuje kritika Njemačke, onda je to samo zato što je Njemačka, čini se, u svojoj dominantnoj poziciji i usprkos svojoj iznimnoj filozofskoj tradiciji, trenutno nesposobna zamisliti Europu koja ne bi počivala samo na euru i gospodarstvu.
Europa kao vazal Sjedinjenih Država
Na koji je način Europska unija iznevjerila svoje političke i pravne korijene?
Kad danas govorimo o Europi, imamo posla s ogromnim potiskivanjem bolne, ali ipak očite istine: takozvani Europski ustav je nelegitiman. Narodi nikad nisu odlučivali o tekstu koji bi se trebao provući pod tim imenom. Kad bi ga se dalo na referendum, kao što je bilo u Francuskoj ili Nizozemskoj 2005., bio bi izravno odbačen. Pravno gledano, ovdje nije riječ o ustavu, nego, naprotiv, o međudržavnom ugovoru: to je međunarodno, a ne ustavno pravo. Tek je nedavno ugledni njemački pravnik Dieter Grimm podsjetio na to da Europskom ustavu nedostaje temeljni, demokratski element, jer europski građani nisu mogli o njemu odlučivati. A sada je čitav projekt ratificiranja putem referenduma prešutno stavljen na led.
Upravo je to čuvena “demokratska pukotina” u europskom sustavu...
To ne smijemo izgubiti iz vida. Novinari, ponajprije njemački, koji su mi predbacili da ne razumijem demokraciju, trebali bi razmisliti o tome da je EU međudržavna ugovorna zajednica koja se prikriva demokratskim ustavom. Ideja ustavotvorne moći Europe je sablast na koju se danas više nitko ne bi usudio zakleti. Ali tek će s pravovaljanim ustavom europske institucije moći ponovno zadobiti legitimitet.
Za Vas je, dakle, Europska Unija ilegalna tvorevina?
Ne ilegalna, nego ilegitimna. Legalnost se odnosi na pravila prakticiranja moći; legitimitet je načelo na kojem su ta pravila utemeljena. Pravni ugovori nisu formalnosti, nego odrazi društvene realnosti. Stoga je razumljivo da institucija bez ustava ne može voditi pravu politiku, nego da svaka europska država i dalje postupa u skladu sa svojim sebičnim interesima danas je to očito ponajprije u ekonomskom aspektu. Najmanji će zajednički nazivnik biti dosegnut kad Europa više neće istupati kao vazal Sjedinjenih Država koji sudjeluje u ratovima koji ni na koji način nisu u općem interesu o volji naroda da i ne govorim. Ionako razne države utemeljiteljice EU-a poput Italije, u kojoj su brojne američke vojne baze više liče na protektorate, nego na suverene države. U politici i vojnim pitanjima postoji atlantski savez, ali nipošto ne i Europa.
Jedinstvo uz očuvanje različitosti
I stoga ste skloniji latinskom imperiju, na čije bi se životno umijeće trebali usmjeriti “Germani”...
Ne, usmjerio sam se možda pomalo provokativno na projekt “latinskog imperija” Alexandrea Kojèvea. U srednjem se vijeku barem znalo da jedinstvo različitih političkih društava mora značiti više od pukog zajedničkog političkog društva. Tada se objedinjavajući element tražilo u kršćanstvu. Vjerujem da bi danas legitimaciju trebalo tražiti u povijesti i kulturnoj tradiciji Europe. Za razliku od Azijata i Amerikanaca, kojima povijest znači nešto posve drugo, Europljani svoju istinu pronalaze uvijek u dijalogu sa svojom prošlošću. Prošlost za nas nije samo kulturno dobro i tradicija, nego i antropološko temeljno stanje. Prema sadašnjosti možemo napredovati samo arheološki, tako da se pomirimo sa svojom prošlošću. Stoga je prošlost za nas svojevrstan način života. Europa jednostavno ima poseban odnos prema svojim gradovima, svojim umjetničkim bogatstvima i svojim krajobrazima. U tome se uistinu nalazi Europa. I u tome leži preživljavanje Europe.
Europa je dakle najprije način života, povijesni osjećaj života?
Da, i zato sam u svom članku ustvrdio da neizostavno moramo sačuvati svoje različite načine života. Kad su bombardirali njemačke gradove, saveznici su znali da tako mogu uništiti njemački identitet. Na isti način danas spekulanti betonom, autoputovima i brzim prometnicama uništavaju talijanski krajobraz. Time nam nije oteto samo jedno dobro, nego i naš povijesni identitet.
Znači li to da bi EU trebala mnogo više ustrajati na razlikama nego na ujednačavanju?
Vjerojatno nigdje drugdje na svijetu kao u Europi takva raznolikost kultura i načina života barem u dragocjenim trenucima ne stvara takav osjećaj zajedništva. Ranije se to politički izražavalo u ideji Rimskog carstva, kasnije u ideji rimsko-grčkog carstva. Cjelina je, međutim, ostavila netaknutima posebnosti naroda. Nije lako reći što bi danas moglo nastupiti umjesto toga. No sigurno je da politički entitet koji se zove Europom može proizaći samo iz te svijesti o različitostima. Upravo mi se zato današnja kriza čini toliko opasnom. Jedinstvo uz očuvanje različitosti moramo najprije predočiti, a potom promisliti. Ali, upravo suprotno tome, u europskim se državama ruše i financijski potkopavaju škole i sveučilišta, dakle, upravo one institucije koje prosljeđuju našu kulturu i trebaju bdjeti nad živim kontaktom između prošlosti i sadašnjosti. Tom potkopavanju odgovara i rastuća muzealizacija prošlosti. To je već počelo u mnogim gradovima u kojima su povijesne zone promijenjene i u kojima se stanovnici moraju osjećati kao turisti u vlastitom životnom prostoru.
Likvidiranje prošlosti
Polagana muzealizacija je, dakle, naličje polaganog osiromašenja?
Jasno se vidi da ovdje uopće nije riječ o ekonomskim problemima, nego o egzistenciji Europe kao cjeline počevši od našeg odnosa prema prošlosti. Jedino mjesto na kojem se može živjeti prošlost je sadašnjost. A kad sadašnjost vlastitu prošlost više ne osjeća živom, sveučilišta i muzeji postaju problematičnima. Posve je očito da su danas u Europi na djelu sile koje žele manipulirati našim identitetom, kako bi presjekle pupčanu vrpcu koja nas još povezuje s našom prošlošću. Umjesto toga, naše se različitosti želi ujednačiti. No Europa može biti našom budućnošću samo ako razjasnimo da ona najprije znači našu prošlost. A tu se prošlost sve više likvidira.
Sveprisutna je kriza, dakle, odraz čitavog sustava moći i cilja na naš svakodnevni život?
Pojam “krize” je u modernoj politici postao svakodnevnom poštapalicom i prihvaćen je kao normalan u svim segmentima društvenog života. U sâmoj se toj riječi izražavaju dva semantička korijena: medicinski, u odnosu na tijek bolesti, i teološki, u smislu posljednjeg suda. Oba su značenja, međutim, danas preoblikovana na način koji im oduzima njihove ranije konotacije. Krisis je u antičkoj medicini označavo prosudbu kojom liječnik u odlučujućem tranutku procjenjuje hoće li bolesnik preživjeti ili umrijeti. U današnjem je poimanju, pak, kriza postala trajnim stanjem. Tako se nesigurnost produljuje u budućnost, do beskraja. Slično je i s posljednim sudom; presuda je bila neodjeljiva od konačnog vremena. Danas je, pak, presuda odijeljena od ideje konca i stalno ju se odgađa. Tako mogućnost odluke postaje sve manjom, a beskrajna odluka ne rješava više ništa.
Vratiti “krizi” prvotno značenje
Kriza duga, javnih financija, valute, EU-a to, dakle, nikad neće prestati?
Danas je kriza postala instrumentom moći. Ona služi tome da legitimira političke i ekonomske odluke koje, zapravo, razvlašćuju građane i oduzimaju im svaku mogućnost odlučivanja. U Italiji je to jasno vidljivo. Ovdje je u ime krize formirana vlada i Berlusconi je opet na poziciji moći, premda je to fundamentalno protivno volji birača. Ova je vlada jednako nelegitimna kao i takozvani Europski ustav. Europskim građanima mora postati jasno da je ova beskrajna kriza upravo kao i izvanredno stanje inkompatibilna s demokracijom.
Koje perspektive preostaju Europi?
Najprije moramo riječi “kriza” vratiti njeno prvotno značenje: trenutak odluke ili izbora. Za Europu to ne možemo beskonačno odgađati. Prije mnogo godina jedan je visoki dužnosnik Europe u nastajanju, filozof Alexandre Kojève, pretpostavio da je homo sapiens došao do kraja povijesti te da sada ima samo dvije mogućnosti: american way of life, koji je Kojève smatrao posthistorijskim vegetiranjem; ili japanski snobizam, to jest slavljenje praznih rituala tradicije, koji su lišeni svakog historijskog značenja. Vjerujem da bi Europa između tih dviju opcija mogla ostvariti alternativu kulture koja istodobno ostaje i humanom i vitalnom, jer je u dijalogu s vlastitom prošlošću i kroz njega osvaja novi život.
Europa bi, dakle, ako je se razumije kao kulturni, a ne samo gospodarski prostor, mogla dati odgovor na krizu?
Već se više od dva stoljeća energija čovječanstva usredotočuje na ekonomiju. Mnogo toga ukazuje na to da je za homo sapiensa možda došao trenutak da ljudsko djelovanje iznova organizira onkraj te jedne jedine dimenzije. Upravo bi stara Europa mogla osigurati odlučan doprinos za budućnost.