Izišao sam iz haustora i pokušao zatvoriti vrata. Nekako su bila labava i morao sam dobro gurnuti ne bi li se zatvorila kako treba. Bilo je već gotovo jedanaest sati uvečer, bila je nedjelja i bio je Zagreb. U prijevodu, šanse za tramvaj su bile jako male. Počeo sam hodati. Odmah po izlazu sam primijetio kako je nekih pet metara ispred mene šetao neki tip s velikim, bijelim i vrlo poznatim logotipom napisanim na leđima. Išao je u mome smjeru i krenuo sam za njim, nezadovoljan jer mrzim kada mi netko remeti samačku noćnu šetnju gradom kada mogu mirno vrtjeti u glavi Ako tražiš nekoga Prljavaca ili Ulicama noću Obale. Ovako sam trebao gledati u leđa tipu sa svjetlećim logotipom. A možda je i manijak!
Počeo sam vrtjeti film od prije par sati. Sestra mi se upravo doselila u Draškovićevu ulicu i bio sam tu kao dio svečanog dočeka. Stan sam ranije ‘snimio’ i iskreno mi se svidio. Gazdarica se činila dobra, ali blago rezervirana, što me je čudilo jer sam navikao na agresivne i nametljive despotice žedne mjesečnih doza eura…
Začuo sam tramvaj iza leđa, ali nisam bio niti blizu stanice. Ali zato preblizu onome logotipiziranom tipu, pošto hodam nešto brže od normalnih ljudi. Sada sam mogao vidjeti da ima naočale. Super, onda sigurno nije manijak, pomislio sam kada ugledah četvorku kako prolazi kraj mene i udaljava se prema Glavnom kolodvoru. Taman sam htio započeti raspravu u glavi o tome zašto tip s naočalama ne bi bio manijak kada su mi noge počele trčati prema stanici. Jurio sam za tramvajem, prateći ga u stopu i naposljetku ušao u njega. Sjeo sam u gotovo prazni drugi vagon u kojemu je bila neka djevojka, tip sličan logo-tipu i moja torbica sa slaninom i mandarinama što sam ih zaplijenio sestri. Sjeo sam i osupnut toplinom tramvajskog grijanja nastavio vrtjeti onaj film. Na manijake sam već zaboravio.
Sestra mi je rekla kako se u tome stanu netko ubio. To je bilo prilično iznenađenje za mene i kada sam je ispitivao o detaljima rekla je kako je tu živio gazdaričin sin koji se drogirao i naposljetku počinio samoubojstvo. Kada mi je to rekla, odmah sam se sjetio kako sam prvi puta prilikom skautiranja stana zapazio gitaru u praznoj spavaćoj sobi, za koju je gazdarica odgovorila kako je pripadala njenom sinu te kako je gazdarica čudno ‘ispod crte’ izjavila kako je sretna što više neće morati dolaziti u Draškovićevu! Odmah mi se javila ideja. Pa to je savršen početak horor filma – slijepa cura (ah da, sestra mi je slijepa) dolazi u stan u kojemu je narkoman-gitarist počinio samoubojstvo. Fantastično. Ili još bolje, u taj isti stan dolazi njen brat, student filmske režije i duh narkomana-gitarista ga odluči slijediti do njegovog stana! Možda želi društvo, a možda se zaljubio? Zapravo gay teme su jako moderne u ovo doba pa bi najbolje bilo da se gay-narkoman-gitarist-duh zaljubio u studenta režije…
Pogledavao sam odraze u staklu da provjerim sjedi li ispred ili iza mene netko koga ne vidim. Negdje usred unutarnjeg kompliciranja stvarnosti sam primijetio kako nekakav čudan hripavi zvuk dolazi iz stražnjeg dijela tramvaja, koji je trebao biti prazan. Kada se tramvaj zaustavio na crvenom, taj zvuk je postao bistriji. Bilo je to čudno i nerazgovijetno mrmljanje. Mrmljanje koje je neodoljivo podsjećalo na glas jednoga čovjeka kojeg sam izuzetno cijenio. Čovjeka koji je bio mrtav.
Htio sam se okrenuti i provjeriti, ali nisam htio da ispadne kako ‘buljim’ u ljude, pošto je to ionako vjerojatno bio neki stari pijanac. Odjednom mi je duhova seksualna orijentacija postala nevažna i koncentrirao sam se na neznatno okretanje glave ne bih li krajičkom oka spazio nekoga. Ugledao sam jednu crnu pognutu figuru. Sada je hripa postala sve jača, a meni se vrtio jedan drugi film, onaj u kojem sam glas sličan ovome čuo prilikom poziva na jedan mobitel, a čuo sam ga dok je sugovornica šutjela. Samo sam htio da dođe moja stanica, a što sam više čekao, više sam bio uvjeren da je iza mene pijanac. Doduše, u jednome sam trenutku pomislio i da je iza netko kome možda treba pomoć. Da, zapravo u filmu bi moglo ispasti da je iza mene neki ustrijeljeni čovjek ili da je cijeli zadnji dio tramvaja krvav, ali da to nitko ne primjećuje ‘jer se nitko ne želi okrenuti i gledati pijanca’.
Naposljetku je tramvaj stao na mojoj stanici i ja sam pogledao čovjeka. Lice mu nisam vidio jer je imao kapuljaču i glava mu je bila naslonjena na radničke dlanove. Nokti su mu bili gotovo crni. Njegov govor je bio neprepoznatljiv, ali sve je više zvučao kao žaljenje. Kada sam izašao, odlučio sam kroz staklo pogledati čovjeku lice. Bilo je to lice kajanja. Činilo se kako je konačno shvatio svoje pogreške, ali je bilo prekasno za popravak. Činilo se da je ostao sam. Tramvaj je nestao iz vidika.
Možda sam mu trebao prići? Možda bismo razumjeli ljude bolje kada bi ih gledali u oči…? Otišao sam u svoj stan pojesti mandarine.
POST SCRIPTUM: U nekom romantičnom filmu bi duh mladog narkomana-gitarista sjeo kraj tužnog čovjeka i tramvaj bi ih odveo do onoga okretišta koje svima pruža drugu priliku. To bi bilo lijepo.