Gitara koja ubija fašiste

Woody Guthrie govorio je kako riječi želi izgovarati bez pomoći rječnika i nesputan policama knjiga. Bio je potpuno svjestan kako je njegova polica povisoka i dupke ispunjena naslovima. Bio je svjestan da je iza njega duga tradicija minstrela i trubadura. No htio je sve, kako sam kaže, “uobličiti vlastitim, slobodnijim rukama”. Bob Dylan se u svojim Kronikama prisjeća kako je čuo za Boba Hilla, švedskog emigranta koji se borio u Meksičkom ratu. Netko mu je rekao da je on preteča Woodyja Guthrieja, a to je Dylanu bilo dovoljno. Bob Hill bio je”mesijanska ličnost koja je htjela ukinuti nadničarski kapitalistički sistem”. Bio je, kako dalje zapisuje, radnički Robert Burns. Dylana je Guthrie “odvezao” i kada je počeo praviti pjesme, slijedeći Gurhriejeve stope u mraku vlastitih početaka, sve je radio brzo, brzo je pjevao, brzo čitao, jeo, samo što ne zapisuje da je i brzo spavao. Odlazio je kod Guthrieja u bolnicu. Jednom je vani bjesnila prava oluja. Dylan je stigao do bolnice – bila je to bolnica za mentalno oboljele – ne bi li mu dao cigarete. Dylanove početke resila je potpuna odanost Guthrieju. Po uzoru na njega nosio je i stalak za usnu harmoniku. Guthrie je bolovao od progresivne degenerativne bolesti centralnog nervnog sustava – od koje je bolovala i njegova majka – te je umro u bolnici 1967. Godinu dana prije ovaj skitnica, probisvijet, pjesnik i pjevač dobio je od američkog MUP-a nagradu zbog očuvanja tradicije.

To je paradoks, naravno, jer je Guthrie bio arhetipski borac protiv reakcionarne vlade SAD-a, dok je skitalačkim životnim stilom ponovio odmetnički obrazac drugog velikog otpadnika, Jacka Londona, čije su Uspomene skitnice znatno utjecale na njegovu autobiografiju. Kao, uostalom, i na kasnijeg skitača, Jacka Kerouaca, i njegov roman Na cesti. U autobiografiji Na putu do slave Guthrie detaljno opisuje svoj razvoj: bolesna majka, konstantno propadanje obitelji, česte selidbe – sve to izgleda kao miks ludila i smrti: izgorjeli su mu sestra, otac, kuća. Majka umire u umobolnici. Povremeni proplamsaji nade, kao kada mu otac dobije posao kod mamina polubrata, da bi zatim ovaj nakon nekoliko dana poginuo u motociklističkoj nesreći, njegovu priču prošaravaju beznađem u odnosu na koje njegovo žilavo probijanje prema slavi i životu izgleda još uzaludnije.

Jedno vrijeme intenzivno slika, zatim mu se ljudi počnu obraćati za pomoć misleći da je vidovit. Guthrie tu epizodu prikazuje zdravorazumski: poslije svojim posjetiteljima redovito objašnjava da je bilo lako vidjeti u čemu je kod njih problem. Da oni mogu isto što i on. No Woody je bio poznatiji po svojim putovanjima. Ovako opisuje svoj odlazak u Kaliforniju koji označava njegovo otiskivanje na pučinu: “Baš je danas lijep dan za krenuti na put. Sad je oko tri poslijepodne.” To je bila prijelomna točka njegova života. Zdrav mu je razum – a doista je obilovao njime – govorio da bi trebao ići na jug, negdje gdje se može spavati vani. A srce ga je vuklo prema zapadu, činilo mu se da je tamo više mjesta, da će tamo moći rasti.

Koliko je narastao, znate i sami. Njegov odlazak na put nije zaokružio njegov život, bilo je tu još dosta onih lenjinovskih koraka naprijed i natrag, zapošljavao se čak i u trgovačkoj mornarici, ali je cijelo vrijeme pravio pjesme. Woody Guthrie ostat će upamćen kao autor čija se uspravna prilika nije bojala ničega, ponajmanje anonimnosti. Nastupao je često za bijedan novac, bio puštan na nacionalnim radijskim postajama a da istovremeno nije imao pet centi za noćenje ili nastavak puta. U mainstream je ponešto od njegova žilava garda i pronicava oka unio isprva Jack Elliott, pa onda Bob Dylan, te na koncu i sin Arlo, koji je albumom Alice Restaurant pokazao da je naslijedio (i razvio) nešto od očeva dokumentarizma, od očeve sposobnosti da vlastito viđenje digne na razinu kolektivne vizije.

Na tu je vrstu pogleda na nacionalne stvari prije godinu-dvije podsjetio Bruce Springsteen svojim albumom obrada pjesama Petea Seegera, We Shall Overcome. Springsteen je prije toga na svom peterostrukom (zapravo trostrukom u CD izdanju) albumu obradio Guthriejevu himnu This Land is Your Land, i dio svog “američkog” angažmana sigurno duguje pjesmarici ovog barda američke folk popevke. U svojoj autobiografiji Guthrie pokazuje da je imao oko i uho za život nižih slojeva, za sirotinju, za obespravljene. Naravno da on nije književnik u strogom smislu te riječi, struktura njegovih sjećanja je labava, on je često raspričan i zagnjuruje u detalje te mu je strano posebno strogo selektiranje “podataka”. Međutim, Na putu do slave karika je koja nedostaje između dviju generacija, one Jacka Londona i bitničke u pedesetima, a posebno jednog od književnih vrhunaca te generacije, Kerouacova već spomenuta romana Na cesti. Guthrie u toj priči o američkom individualcu što je svoj glas stavio nasuprot sustava dođe nešto kao stariji ujak. Piše jednostavno, gotovo dječjom intonacijom, a knjiga je ispunjena njegovim ilustracijama “s puta”. Onako nekako kako je njegova gitara – a to je pisalo na njoj – ubijala fašiste, tako njegov razuđeni spomenar koka pompoznost, ruga se samosažaljenju i uporno ide dalje, svakim korakom sve bliže malom čovjeku. Od takvih se koraka, metaforički, sklopio njegov put prema slavi.

 Studentski mitinzi u boji

Marko Vidojković, Kandže; Profil, Zagreb, 2007.

Nedavno je beogradski književni kritičar Teofil Pančić objavio dvije zbirke svojih prethodno po novinama objavljenih tekstova o knjigama drugih autora. Jedna je izašla u nas (izdavač V.B.Z) i posvećena je uglavnom hrvatskim autorima. Druga je objavljena u Beogradu i tamo se bavi ondašnjim domaćim piscima. Jedna – ova “naša” – kao da je pisana u skladu sa zahtjevom barda analitičke teorije Donalda Davidsona o milosrđu interpretacije. Drugu je, valjda jer ju je igrao pred domaćom publikom, zato odradio s bokserom, često vrlo oštro, povremeno i nemilosrdno. Čemu ta dva različita kriterija? Pa valjda je čovjeku bilo neukusno pljuvati po piscima iz susjedne države s kojom se donedavno ratovalo. Te su knjige “tamo daleko” bile u gostima i on ih je dobro dočekao. Što se s jedne strane može učiniti gospodskom gestom čovjeka koji zna što su maniri i što je dobro ponašanje (a osim toga i kao točka razlike spram nacionalističkih aždaja koji teško da bi išli okolo hvaliti hrvatske proizvode, što je uostalom i kod nas slučaj, samo s drugim predznakom). No osim toga, Pančiću je FAK-om isposredovana popularizacija književnosti, rez koji je ta generacija pisaca napravila s često “samosvrhovitim postmodernističkim poigravanjem konvencijama žanra” i koja je uspjela progovoriti o stvarima “koje se tiču nas sada i ovdje” bila ključna stvar koja se u književnosti dogodila zadnjih desetak-petnaest godina. Pišući o, recimo, Srđanu Valjareviću, a njega vam se odavde toplo preporuča čitati, rekao je kako u Srbiji generacije rođene poslije šezdesetih nemaju svoj jasno uobličen literarni glas. Sve je palo na dva-tri imena, a i oni – primjerice baš Valjarević, koji je sa scene nestao na nekih desetak godina – užasno malo pišu. Dok ti Hrvati štancaju... Skužili su da je stvar pisanja uvijek samo pisanje, i nikad ništa drugo.

Tim riječima kao da je prizvao otjelotvorenje Marka Vidojkovića. Iako je jedva prevalio tridesetu – sad bi on tu rekao, kako i ne bi bilo jedva kad je bilo u Srbiji, tamo se, burazeru, jedva živi – u ciglih nekoliko godina uspio objaviti nekoliko romana, jednog (baš Kandže) prodati (bez drugarske pomoći kioska) u petnaest tisuća primjeraka, a stvar još ide... I koji je k tome još bezobrazan da okolo priča kako je za pisca važna osnovna škola (zbog pravopisa i gramatike) i hrpa iskustva. Životnog. One nevjerojatne plazme koja upravo nevjerojatno nedostaje većini domicilnih pisaca.

Vidojković je imao porazno jednostavnu strategiju: glavni lik njegovih romana piščev je alter ego smješten u radikalizirane okolnosti. Onako, malo da se imaginacijski provjere te mladosti – a bogme i dobroj starosti, jer i staro vino udara u glavu – tako važne stvari kao što su strast i žestina. Taj je lik užasno, do same granice podnošljivosti – a povremeno i preko nje, u debelom zaleđu – tako naglašeno samouvjeren te još na sve to i neobično sretne ruke kada je suprotni spol u pitanju da si svaki normalan čitatelj posve logično postavi pitanje – a pogotovo kada vidi da ima posla s piscem koji itekako dobro zna pravila igre – nije li ta iritacija koju stalno proizvodi tek još jedan šmirgl više za skidanje skrame s duhovnog oka za salatost i glupost života, potencijalnu ili stvarnu, ljudi kojima se knjigama obraća. A istovremeno ih nijednom ne “obraćuje”, nehajno pokazujući srednji prst svakom izvana izazvanom promjenom – ona je uvijek robija. Korodirani kavez, roza kavez, koja je razlika?

Kandže prikazuju studentske mitinge protiv onoga-kojemu-nećemo-spomenuti-ime, a koje su se odigravale u glavnom gradu susjedne države 1996/97. godine. Roman obiluje stereotipima tipa crkva je zlo, javni službenici su zlo, likovi duvkače maltene na svakoj stranici, točnije, urlaju na ulici i mlate se s policijom te vode ljubav i duvaju. Ovo zadnje dvoje često paralelno. Toj stereotipizaciji Vidojković je “dohakao” uvođenjem fantastičkih elemenata, glavni lik prolazi kroz intenzivnu ljubavnu vezu s nešto starijom djevojkom koja ima prekognicijske moći. Mačka jednostavno zna unaprijed što će se dogoditi, i stranice u kojima nas Vidojković uvodi u taj sloj svoje zanimljive priče – kada u toaletu ima osjećaj da ga netko gleda – podižu dlačice na rukama. Te scene napisao je tip u čijim rečenicama ima energije, a ona se jedina i broji, ako ćemo pravo. Kolege s fakulteta prikazane su tipski, u pravom postrealističkom modelu, koji računa i na čitateljevu sklonost pretjerivanjima (sve zbog dobre priče) i karikiranju (sve da bi se unakazio neprijatelj). Kraj romana tu neprijateljizaciju Vidojković seli na neočekivani teren, u grudi svog neupitnog frajera od glavnog lika, i time pokazuje barem tri stvari: da ne piše lego prozu, da zna kako se virus vlasti prenosi i da, što je najvažnije, takav prijenos može prenijeti na papir a da pritom ne trepne okom. Ukratko, Kandže su gruba proza koja nas se tiče, u kojoj nema kuknjave, gdje su svi računi prljavi, od kojih je prljanje zadnjeg uhvatilo brzo piščevo oko, i time pokazalo da je oštrina prema sebi možda temeljni uvjet neke buduće nježnosti. Jednostavno ti, kad zaklapaš knjigu, dođe da oprostiš glavnom junaku na svim tim – oprostite na izrazu – preseravanjima.