Gitaristička svečanost akustike, struje i nostalgije

Godine 1967. u Argentini, kao dvadesetjednogodišnja internacionalna glazbena zvijezda u usponu, portorikanski gitaristički virtuoz i pjevač José Feliciano prvi se put u svojoj karijeri popeo na samo prvo mjesto neke od svjetskih glazbenih ljestvica. Uspjelo mu je to postići s pjesmom Extra?os En La Noche, odnosno njegovim španjolskim prepjevom Sinatrina megahita Strangers In The Night. Originalni autor skladbe, Ivo Robić, istodobno je i sam svoje Strance u noći izvodio na pozornicama diljem svijeta, a s osobitim zadovoljstvom na koncertnim večerima u svom omiljenom gradu, Opatiji. 

“Skrivanje” koncerta

Ime Joséa Feliciana pomalo se iznenada (od godine 1983. i izlaska uratka Romance In The Night nema medijski zapaženijeg albuma na engleskom jeziku) ovog ljeta pojavilo na gradskim plakatima koji su oglašavali njegov (i dan kasnije, nastup velemajstora električne gitare Joea Satrianija) koncert na opatijskoj Ljetnoj pozornici u sklopu, kako izgleda, za tu svrhu “na brzaka” sklepanog festivala pod tajnovito znakovitim nazivom “Vino i gitare”. Što se tiče samog Feliciana, koji je već desetak godina član američkog društva dijabetičara, pretpostavka je da on konzumiranje te vrsta pića ipak ne stavlja među svoje prioritete. I dok su informacije od strane organizatora prije dolaska Feliciana u Hrvatsku bile šture na kapaljku (naivno sam pokušao saznati više u Vrbančevu nedjeljnom latino-showu na Stojedinici, no voditelj je sveudilj najavljivao koncerte po Italijama i Slovenijama, ali o Felicianu i Satrianiju ni slova), osiguranje je jedan koncertni događaj pobrkalo s tajnim summitom vođa Hezzbolaha i Izraela, pa se tako toga dana Felicianu nije moglo približiti na manje od tridesetak metara, a nedugo po svršetku predstave prostor je Ljetne pozornice bio temeljito očišćen od zaostale publike.

José Feliciano je posljednji (a čini mi se i jedini) put u nas gostovao u Zagrebu već davne 1979. godine, kad je u tada rasprodanom Lisinskom održao dva (umjesto najavljenog jednog) večernja koncerta.

Crossover karijera

Kao izuzetno darovit gitarist te pjevač i (neopravdano zanemaren) skladatelj, Feliciano spada u onu vrstu glazbenih umjetnika koje je nemoguće žanrovski precizno odrediti te po pravilima uredno pospremiti u točno određenu glazbenu kutijicu. Premda okosnicu njegove glazbene karijere čini repertoar temeljen na pop-rocku i soulu, u Felicianovoj kolekciji od ukupno sedamdesetak objavljenih albuma ovaj se crossover artist,  kako se običava prezentirati, okušao uistinu u neuobičajenoj lepezi glazbenih stilova: počev od klasike (adaptirao je za gitaru, primjerice, Bumbarov let i Händelovu Muziku za vatromet), preko salse (album Latin Street ‘92), jazza (ima ga i na albumu Angela iz 1976. kao i na Steppin’ Outu iz 1990. godine) ili popularnih meksičkih ranchero pjesama (album A Mexico...Con Amor  iz 2004), pa sve do kurioziteta zvanog Insieme Fairplay, odnosno službene himne austrijske nogometne reprezentacije, koji je 1990. godine snimio u duetu sa Sicilijankom Ettom Scollo. Jedan od Felicianovih prvih albuma nosi stoga prikladno zgodan naslov: A Bag Full of Soul (Folk, Rock and Blues), a objavljen je u vrijeme (1965. godine) kad je karizmatični mladić s gitarom  upravo na mah osvajao publiku Latinske Amerike pjesmama na španjolskome jeziku svojim originalnim, inovativnim interpretacijama portorikanskih, meksičkih i kubanskih bolera. U vokalnu izvedbu tih tradicionalnih romantičnih balada strastveni je José unio primjese soula, a vlastitoj virtuoznoj pratnji na akustičnoj gitari elemente jazza, bluesa, odnosno svih onih glazbenih stilova koje je kao dječak upijao s lokalnih radijskih postaja u njujorškom Spanish Harlemu. Od sredine šezdesetih godina Feliciano paralelno ima dvojnu karijeru: gotovo kultan status kod svoje latinoameričke publike te epitet jedinstvena pop i soul interpreta u ostalom dijelu svijeta. U nas su mu svojedobno objavljena dva albuma s kvalitativnog vrha njegove diskografije: For My Love...Mother Music iz 1974. godine (s maestralnim gitarističkim vezom u osobnoj himni The Gypsy) i povodom nastupa u Lisinskom, dvostruki koncertni zapis iz londonskog Palladiuma Alive Alive-O! iz 1969. godine.

Cijena himne

Nakon što su njegovi domaći gosti Matija Dedić Trio i Massimo Savić opatijsku koncertnu večer lagano uveli u noć, zvucima flažoleta na akustičnoj gitari José Feliciano najavio je početak jedne od najvažnijih pjesama iz svoje raskošne karijere, kompoziciju Chico and the Man (s albuma And The Feeling’s Good iz 1974), koju je skladao za istoimenu humorističnu TV seriju o suživotu Latinoamerikanaca i bijelaca u SAD-u. Važnost skladbe očituje se prvenstveno u tome što je tek zahvaljujući izuzetnoj popularnosti te televizijske serije pjesmom Chico and The Man Feliciano djelomice počeo topiti višegodišnji embargo na emitiranje svojih pjesama u eteru sjevernoameričkih radiopostaja. José Feliciano je, naime, godine 1968. bio pozvan da shodno tamošnjim običajima prije početka jedne utakmice u bejzbolu i pred milijunskim televizijskim gledateljstvom otpjeva američku himnu. S današnje distance potpuno benigna, ta je Felicianova live soul interpretacija himnu The Star Spangled Banner prvi put u američkoj povijesti smjestila na top-ljestvice (tek nakon toga slijedili su  Jimi Hendrix i ostali izvođači sa svojim verzijama), ali je u ono vrijeme aktualnog vijetnamskog rata Joséova interpretacija na stadionu izviždana kao nacionalna izdaja, a nebrojene su radiopostaje širom kontinenta od tog momenta godinama odbijale puštati njegovu glazbu.

Opatijsku je večer slijedila Lennonova nostalgična In My Life iz doba Beatlesa, koju je Feliciano odsvirao gotovo jednako kao što je to učinio i 1968. godine na svom najprodavanijem engleskom albumu Feliciano!, ali ovaj put vedrije i s nešto manje nježnosti. Publika se počela “otvarati” tijekom Joséova instrumentala Dance With Me, kad je majstorski primijenio recepte klasičnog načina sviranja kojima dobiva karakterističnu punoću zvuka svoje akustične gitare s plastičnim žicama, izvodeći pritom pune akorde ili svoj prepoznatljivi “lepet krila”, svojevrsnu kombinaciju tremola i trilera, vodeći melodiju po gornjim žicama uz konstantnu ritmičnu pratnju u basu. Premda potkovan osnovnom podukom iz klasične gitare, Feliciano je istinski samouki gitarist s jedinstvenom tehnikom sviranja desne ruke kod koje hitrim udarcima prstiju (“štopanjem” žica) dodaje ritam, a sve to uz zvuk bogatih harmonija te primjenu atipičnih, latinskih ritmova.

Naslijeđe Greenwich Villagea

Publika je i pljeskom pokazala kako prepoznaje jedan od najvećih Felicianovih hitova, njegovu skladbu Rain, s time da smo je ovaj put čuli u potpuno novom, jazz-funk aranžmanu, pa je dojam koji je ostavila bio pomalo više šeretski nego blag i sjetan kakav se može čuti na originalnoj izvedbi iz 1969. godine na albumu 10 to 23.  

Nakon što je vrlo detaljno provjerio dostupnost svih pragova poslušne mu akustične gitare varirajući na temu nekad velikog hita Gipsy Kingsa Bamboleo, José Feliciano je promijenio ploču i prešao na struju. Jedna od osobitosti njegovih živih nastupa uvijek je i prezentiranje nekih novih pjesama koje nije moguće pronaći u izvođačevoj diskografiji, a druga mu je koncertna konstanta obvezatni dio svirke na elektičnoj gitari, što je ovom prigodom žestici orijentiraniji dio opatijske publike dočekao razgaljeno, dok su se posjetitelji romantičnijih sklonosti počeli meškoljiti na sjedalima.

U “električnom” bloku Feliciano je rokerskom rutinom otprašio četiri skladbe gotovo bez pauze, a tu su se redom našle Dylanova Knockin’ On Heaven’s Door, zatim tinejdžerska I Saw Her Standing There iz ranog doba Beatlesa, jedan od zaštitnih  znakova Carlosa Santane, Oye Como Va Tita Puentea, te na koncu Hendrixova Purple Haze. Nijednu od tih pjesama Feliciano nije snimio studijski, ali postoji raritetan zapis njegove snažne i pomalo nervozne izvedbe Oye Como Va na albumu Keep The Dream Alive s dobrotvornog koncerta posvećenog Martinu Lutheru Kingu održanog u Atlanti 1973. godine. Ne treba smetnuti s uma da je José Feliciano bio aktivan sudionik hippie generacije šezdesetih u  najproduktivnijem desetljeću zapadne pop-rock glazbe te da i sam dijeli legendu sa svim tim autorima: poznanstvo s Bobom Dylanom još sa svirki u njujorškom Greenwich Villageu ili na Newport Folk Festivalu, kao ponosni fan Beatlesa sudjelovao je na ploči Johna Lennona Rock’N’Roll  (1975), s Hendrixom je nastupao na jam-sessionima dok je Carlosa Santanu 1982. godine pozvao da ukrste gitare prigodom snimanja Joséove verzije Sambe Pa Ti otisnute na albumu Escenas de Amor.

Uvažavanje mjesta

Za vrijeme pjevanja prateći se na električnoj gitari, Feliciano je koristi kao harmonijsku i ritmičku pratnju, dok je u solažama brz i žestok, a mijenja mu se i vokalna izvedba tako da se gotovo potpuno gube prepoznatljiva zapjevavanja i ukrasi tipični za akustični dio nastupa.

Centralna pjesma ovogodišnjeg nastupa Joséa Feliciana u Opatiji svakako je njegova gotovo petnaestominutna verzija Knockin’ On Heaven’s Door. Ne zbog duljine trajanja, od koje valja oduzeti polovinu vremena potrošenu na pojedinačne solaže tijekom predstavljanja svakog od članova bljedunjava pratećeg banda (poimence: dvojice klavijaturista, Tylera McHugha i Grega Smitha, basista Frederica Pola, perkusionista Boba Contija i bubnjara Tygera MacNeala), nego zbog poruka koje je performer nadopisanim stihovima odaslao prisutnima u gledalištu. Tijekom čitava koncertnog nastupa osobito dobro raspoložen opatijski gost u nekoliko je navrata izrazio zadovoljstvo što ima prigodu nastupiti u našoj zemlji a da se pri tom nije radilo samo o običnoj kurtoaznoj gesti i pokušaju “smekšavanja” publike kako bi se opravdao dojam ipak odveć rutinerskog nastupa za potencijale veterana njegova kalibra. Još je početkom devedesetih godina Feliciano u vrijeme svoje velike austrijske koncertne turneje osobno pokrenuo dobrotvornu akciju kojom su se skupili deseci tisuća dolara za pomoć djeci ugroženoj ratom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, da bi na oproštajnom koncertu u Beču Lennonovu Imagine, kao posljednju pjesmu te večeri, posvetio svim stradalima na prostoru bivše Jugoslavije sa željom da Croats, Muslims and Serbs live together. Stoga ne valja sumnjati u iskrenost prilagođenih stihova Dylanova evergreena koji hvale mir i slobodu u našoj zemlji, kao ni u žal zbog vječno postojećih ratova, poput onih u Iraku ili Izraelu kad José poručuje: I hate to see Palestinians and Israelis act alike, Knock, knock, knockin’ on  Heaven’s Door...

Stilski sudari  

Ne poznajem drugog glazbenika koji bi si mogao priuštiti komfor da nakon izvedbe psihodelične Purple Haze uzme u ruke akustičnu gitaru kako bi uz njezine tugaljive zvuke na talijanskom otpjevao svoj planetarni sanremski hit Che Sara iz 1971. godine a da mu se publika ne raspadne, već, dapače, složno udruži glasove s izvođačem. 

Ista je i blagonaklono prihvatila Joséovu mjestimičnu borbu s tekstom tijekom očito spontane i nepredviđene (band je ostao po strani) izvedbe Denverove Annie’s Song. Ljubitelji solo gitare mogli su doći na svoje kad je uslijedila obrada orkestralnog insrumentala Masona Williamsa Classical Gas (zbog koje sam svojedobno revno iščekivao početak emisije Pola sata do dnevnika Radio Zagreba, čija je to bila najavna špica), ovaj put u tečnoj i smirenoj, no dinamički odveć jednoličnoj i prigušenoj Felicianovoj prezentaciji. 

Zato si je u završnici devedesetominutnog koncerta dao oduška pokazavši u čak tri kompozicije poznate po manje ili više prepoznatljivim  seksualnim aluzijama kako u njemu još ima nerasplamsanog žara. Budući da postoji studijski zapis samo prve od njih (na albumu Feliciano!), osobama koje su propustile opatijski koncert a imaju želju Joséa Feliciana čuti u njegovu pravom izdanju na tu temu toplo preporučujem neka si puste izvedbu Lay, Lady, Lay koja se nudi na albumu Memphis Menu iz 1973. ili eksplozivnu Susie-Q s albuma Fireworks (1970).

Joséova usporena latino-soul verzija Doorsove pozivnice na druženje Light My Fire i od naše je publike gromoglasno prihvaćena pokazujući kako nije za nju uzalud nagrađen Grammyjem 1969. godine te da nije tako neobično kad se ponekad (pogrešno) i samo autorstvo te pjesme pripisuje Felicianu, što je neke članove Doorsa znalo bacati u očaj. Dva velika uspjeha Raya Charlesa: senzualni hit I Got A Woman i njegovu improvizacijsku zezalicu s publikom What’d I Say, kojom je na bis zaključio opatijski nastup, Feliciano je, kako bi dobio na snazi, odvrtio s trzalicom, s kojom se na akustičnoj snalazi jednako dobro kao i na električnoj gitari.

Ovacije

Treba li zaključak? José Feliciano ispraćen je iz Opatije stajaćim ovacijama, što je pokazatelj kako za većinu od oko tisuću i pol prisutnih poklonika (ostalo je i podosta slobodnih mjesta na Ljetnoj pozornici) još uvijek ima magije u njegovim prstima i glasu, daleko više nego u sijaset suvremenih pop instant zvjezdica i zvjezdića, premda se njegov snažan i prodoran vibrantni tenor uslijed godina pretvorio u pomalo hrapav bariton i putem malo izgubio na sugestivnosti, a nekad toliko osvježavajuće različito i maštovito fraziranje na gitari danas često sklizne u predvidljive klišeje. Koncertnom nastupu također nedostaje čvršći koncept koji bi nadišao raspršen program eklektičnog nizanja uspješnica u Felicianu nepotrebnu nastojanju konformističke igre na sigurno.

Jednom je u intervjuu, na pitanje po čemu bi volio biti upamćen, José rekao: “Kao good boy”. Pa kakav bi drugačiji i mogao biti slijepi gitarist iz Portorika koji uživa voziti bicikl i skijati na vodi, u svojoj šezdesetoj godini neke blage opatijske noći s guštom prebire po Purpurnoj izmaglici, a prisutnu publiku vedro pozdravlja s Dobra večer, Hvala lijepa ili Laku noć na tečnom hrvatskom jeziku? Ipak, zaista bih volio znati kako bi danas zazvučala neka Felicianova nova The Star Spangled Banner...