Trebaju li ikome u kazalištu kriteriji? Ili su svi u stanju podnijeti samo pohvalu, lajkanje i aklamaciju – od premijera i njegovih ministara, do članova umjetničke zajednice?
Nedavno mi je prijatelj umjesto božićne čestitke uručio komentar kako kritika ionako služi tome da dotuče ranjenike poslije bitke (pod bitkom se misli predstava), pri čemu kritičar nemilosrdno korača po ratištu i viče na preživjele, poput generala koji izlazi na bojno polje samo zato da bi se malo “izdirao na propucanu pješadiju”. Strašna i nadasve efektna slika, zar ne. Dostojna Katona Starijeg: Kritičare treba razoriti! Pa premda sam već doživjela i zabrane ulaska u pojedina kazališta i redateljske apele da mi se na ovaj ili onaj način zabrani pisanje, do ove godine nisam se susrela s ideologijom prema kojoj je kritičar neka vrsta hladnokrvnog egzekutora. Razmotrimo pobliže spomenutu varijaciju Hitchcockova klasika Nazovi K radi umorstva. Dakle, dok svi pogrešno misle da kritičar pitomo sjedi u gledalištu s olovkom u rukama, razmišljajući o kompozicijskim, stilskim i ideologijskim osobinama predstava te obično poslije predstave lagano prošeta doma, istina je očito sasvim drugačija. U kritičarevim je rukama zapravo kemijsko oružje. Nakon aplauza, penje se na pozornicu i specijalnim otrovima eliminira sudionike jednoga po jednoga. I dok svi misle da kritičarka svojom reakcijom pisanja uspostavlja živi, suinspirativni dijalog s kolegama na sceni, ona zapravo u redovitim razmacima iz elegantne crne torbice vadi pištolj Jamesa Bonda i učinkovito ušutkava neoprezne izvođače. Hitac do hica, karijera. Tako bar tvrdi moj prijatelj, prigodno zaboravljajući da kompletno kazalište/ratište na koje navodno opetovano puca kritičar/ka u pravilu preživi sve te silne rafalne paljbe, strese prašinu s nogavica i nastavi s bitkama.
Kao da se ništa nije dogodilo.
Ili barem kao da se ništa smrtonosno nije dogodilo.
Jer umjetnost je iznimno otporna biljka.
Baš kao i kritika.
Obje moraju izdržati feedback.
Katkad čak dijele i status podjednake nepopularnosti.
Smrt kritike No pogled ovog prijateljskog kritikofoba zanimljiv je i zato što je artikuliran u trenutku kad u gotovo svim dnevnim novinama izostaju analitički pristupi kazališnom poslu, dakle kad je (politički i pragmatično gledano) kritika kao profesija proglašena nepoželjnijom, beskorisnijom i uzaludnijom od bilo koje umjetničke prakse. Više nitko ne treba kriterije; svi su u stanju podnijeti samo pohvalu, lajkanje i aklamaciju – od premijera i njegovih ministara, do članova umjetničke zajednice. Pogledamo li, pak, spomenutu definiciju kritike malo dublje od potrebe da se umjetničko djelo amnestira svake produktivne refleksije (demoniziranjem i generaliziranjem kritičkog partnera), mislim da slika pucanja po ranjenicima možda može funkcionirati kao simptom prilično raširenog osjećaja poraza u kazališnoj i javnoj sferi. Jer ne samo da u protekle dvije godine takozvane lijeve vlasti nismo dobili “promjene” ili “promjene nabolje”, nego je upravo za one najkvalitetnije situacija teža no ikada. Ne samo da nije nastao novi profil zagrebačkog HNK, niti smo dobili novu osobu na mjestu njegova intendanta, nego ni u kojoj kazališnoj kući nismo doživjeli promjene koje bi dovele do boljih profesionalnih i stvaralačkih odnosa unutar ansambla. Dijametralno suprotno od toga: svugdje su se izoštrili sukobi i netrpeljivosti, osjetljivosti i zamjeranja, pogotovo uoči Referenduma, kad je novi predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Boris Svrtan, čak zatražio da se glumci izuzmu iz izricanja političkih stavova. Odgovorile su mu tri žene: Alma Prica, Dora Ruždjak Podolski i Urša Raukar, obranivši upravo kritičko dostojanstvo vlastite struke. Iz čega se može zaključiti da je glasovima disenzusa čak i među umjetnicima glume i režije, ako već ne i kritike, ljeta gospodnjeg 2013. potrebna hitna pomoć, a ne stigma “opasnog neprijatelja”. Inače će kazalište postati samo još jedno tržište jeftine, apolitične zabave, pri čemu će o valorizaciji umjetničkog rada odlučivati isključivo utržak u blagajnama i statistički podaci ekonomskih analitičara. Ali kritičare svakako treba razoriti. Neće valjda postojati posebna struka promišljanja umjetnosti!? Kritičare treba sustavno ukinuti, uz posebnu preporuku strukovnih društava da ni umjetnici nemaju što razmišljati; bolje im je da šute i prodaju. Sjećam se kako je izgledao HNK kad su ga iznajmili proslavi Dinamova jubileja. Između glavne zgrade i Meštrovićeva spomenika kočila se dvadesetmetarska nogometna lopta. Oko nje je plesalo tridesetak šarenih reflektora. Bilo je i sponzorskih automobila, kao i sva sila policije. To je umjetnost kapitalizma: gigantski balon od plastike, zaštićen oružanim snagama. S pretenzijama da svojim plinom toliko nalegne na tijela robovskih platiša da se čak i vremešni hramovi umjetnosti, poput Hrvatskog narodnog kazališta, pretvore u stadionske lokacije.
“Mir i obitelj” kao ekonomska katastrofa Protekla godina u kazalištu mnogim je umjetnicima donijela osjećaj gladijatorske izloženosti i gladijatorskog poraza. Nezavisna scena ostaje zapamćena po projektima koji tematiziraju novo ratno stanje „recesijskog kapitalizma“, poput Dezertera Saše Božića (prema romanu Kiklop Ranka Marinkovića), Tragičke smrti ekonomskog analitičara autorice i redateljice Vedrane Klepice (studiji korupcije koja otvoreni rat iz devedesetih godina zamjenjuje lažno mirnodopskim principom najkrvavije moguće zarade) te po obiteljskoj drami Ispočetka autora i redatelja Mislava Brečića, zaokupljenoj potrebom opraštanja koje nadilazi uobičajenu terapijsku prozivku bilo vlastitih, bilo civilizacijskih roditelja. Svaka od navedenih predstava zahtjevna je i originalna, a znakovito je da nijedna nije nastala pod okriljem repertoarnih institucija, koje bi se navodno trebale baviti najkompleksnijim umjetničkim procesima, jer za to imaju produkcijske uvjete. Naprotiv, riječ je o koprodukcijama koje su našle dom u Teatru &TD (Dezerter i Tragička smrt ekonomskog analitičara) ili pak u teatru EXIT (Ispočetka). Gubitkom svakog socijalnog uporišta bavila se i drama Trebalo bi prošetati psa Tomislava Zajeca u režiji Franke Perković, odigrana svega nekoliko puta u dvorištu Zagrebačkog plesnog centra, kao izvrsno odabranom zabačenom mjestu u najužem centru grada Zagreba. I to je točna metafora mjesta umjetnosti u društvu kupoprodajne izvrsnosti: negdje, u samom središtu zagrebačkog sajmišta, zbiva se nevidljivi rad, rad na temama bolesti i brižnosti, rad koji nadilazi uobičajene robne transakacije, ali upravo taj najozbiljniji rad ne može iskoračiti iz svoje zabačenosti, jer je svuda oko njega opsadno stanje. Svuda je Svrtanova apolitičnost i Bandićeva veletrgovina. Ili, kako veli Vedrana Klepica u Tragičnoj smrti ekonomskog analitičara: “Kako si glupa. Samo ubij. Samo pucaj. Ne razmišljaj. Inače si nitko i ništa”. I građanina treba razoriti, ne samo kritičara.
Arena mahnitosti Skupina BADco. u dva se različita projekta bavila problemom mahnitosti trošenja percepcija, slika, osjećaja i sjećanja unutar strujnog kruga neprekinutog spektakla. Ipak, projekt Dodatak histerije, ubrzanje... Tomislava Medaka i Ivane Ivković u odnosu na performativnu instalaciju pod nazivom Strgane izvedbe Gorana Sergeja Pristaša i Nikoline Pristaš djelovao je gotovo naivno; poput situacije snovitog progona (mislim na Dodatak histerije, ubrzanje...) u usporedbi s radikalnom zatočenošću u kompulsivna ponavljanja unutar zone prisilne budnosti Strganih izvedbi. Sabijanje tolikog protoka pojačano isprekidanih slika, rečenica te uživo odigranih performerskih citata iz predstave Fleshdance (2004) kao što čine Strgane izvedbe (2013) u Galeriji Nova, i to u svojih nedugih petnaestak minuta, djelovalo je na mene kao neka vrsta apokalipse percepcije. Tehnologija je apsolutno nadigrala ljudsku interakciju i to tvrdeći kako je samo nastoji “precizno zapamtiti”. Moja reakcija: kolaps. Ne mogu sve to pratiti, ne mogu procesuirati informacije i slike brzinom stroja, ne mogu se nositi s hiperfunkcionalnom mašinom pamćenja plesa, kompjutorskih loopova umontiravanja moje i tuđe prisutnosti u snimljeni kadar, još manje s čitanjem struje rečenica (citata iz Prousta, Becketta, Ballarda). Doslovce padam s nogu nasred kazališnog “bojnog polja” (toliko o mojoj egzekutorskoj moći). Umjesto da ostanem naslonjena na zid, klizim na pod. Spašava me jedino razgovor sa živom izvođačicom koja se odmara između izvedbi, Zrinkom Užbinec. Ljudski glas, daleko utješniji od svjetla na kraju tunela. I ne samo glas: refleksija o izvedbi. Mogućnost da izvođač ima stav i da ga želi podijeliti s kritičarkom, otkrivajući tjeskobu vlastitog režima gledanja. Nešto slično zbivalo se prije nekoliko godina i u triptihu Didona i Eneja/Smrt u Veneciji/Kuga Olivera Frljića, Marina Blaževića i Anice Tomić, gdje je publika imala priliku ne samo biti primatelj poruke, nego i njezin “kanal”, otvoren neplaniranom susretu s nutrinom, gotovo bih rekla izvođačkim krvotokom kazališnog procesa.
U prostoru između tri tvornice vizualnih senzacija, između tri prostorije u kojima se odvijaju Strgane izvedbe, poluležečki žmirkam i nastojim povratiti vid. Mislim na Audenove stihove: “Oko je sklono nestrpljenju, žudi za novinama i brzo mu dosadi ponavljanje”. Krivo. Oko je premoreno, žudi stabilnoj točki i prestimulirano je ponavljanjima. Pa ipak, u pravu je i Deleuze: ako nas ponavljanje čini bolesnima, ono nas i liječi. Ako nas zarobljuje, u stanju nas je i osloboditi. Strgane izvedbe definitivno su me izliječile od nostalgije prema predstavama koje se više ne mogu vratiti nikakvim akumulacijama njihovih materijalnih tragova. Nikakvom muzeizacijom. Strgane izvedbe nisu „produžetak“ predstave Fleshdance (koju citiraju) novim sredstvima, već posve nova vrsta intermedijalnog događaja. Sve otkako sam mu prisustvovala, razmišljam o tome kako pretvaranje kazališta u virtualnu bujicu slika, komadića tekstova i vizualnih senzacija ukida “lijenost” kazališnog medija; istu onu dokonost iz koje inače nastaje i filozofija i umjetnost. Ali kolaps kojem su me podvrgnule napredne tehnologije stvaranja namjernog diskontinuiteta ujedno je i kolaps sustava gledateljske kontrole. Događa se kriza funkcije gledanja. Pogotovo “neobaveznog gledanja”. Strgane izvedbe su neka vrsta percepcijskog generatora u kojem je moja ljudskost postala suvišna, prespora, nedostatna. Pa ipak neizostavna. Jer čemu bi mogli služiti svi ti ubrzavači percepcije da nema običnog oka koje ih prati? Isto tako, čemu služi slika ako me ničime ne zaustavlja, ako me ne izbacuje iz takta? Rad skupine BADco. dosljedno upozorava da je gledanje naša temeljna socijalna politika, iz koje se ne može iskoračiti zatvaranjem očiju, već višestrukim rezovima i novim načinima defamilijarizacije, rasanjenja percepcije. Utoliko predstave Dodatak histerije, ubrzanje i Strgane izvedbe skupine BADco. djeluju kao noćna i dnevna scena “zaposjednutog” vida; u noćnoj se varijanti zbiva kompulzivno, koliko i ironično pomaknuto ponavljanje degradacije gledanja, kolanje nafte i kolanje tame, dok se u dnevnoj odvija konfrontacija ili čak bitka protiv ispraznosti i potrošenosti zajedničkog nam vidnog polja.
Tranzicijski objekti Prema teoriji D. W. Winnicotta, svaku se tehnologiju (pa i onu kazališnu) može tumačiti kao neku vrstu tranzicijskog objekta koji nas pomiče iz sfere obiteljske sigurnosti u sferu javnosti, bespovratno i s naglaskom na poželjno “većoj samostalnosti”. Neki sa sobom nose dekicu, neki knjigu, neki mobitel. Ali što ako su predstave također neka vrsta tranzicijskih objekata? Talijanskih kutijica koje nosimo sa sobom?
Objekt koji je prebrzo konzumiran ne može uspostaviti vrijednost.
Zbog toga se vraćam tako malom broju predstava.
Vraćam se licima Jelene Miholjević i Bojana Navojca u predstavi Ispočetka. Jelena Miholjević krajnje usredotočeno traga za tihom točkom, unatoč svoj frenetičnosti svijeta oko nje. Bojan Navojec traga za romantikom kao zajedničkom igrom, zajedničkom intimnošću. Vraćam se zgrčenom, preciznom, netremičnom licu Zrinke Užbinec u “međuprizoru” Strganih izvedbi; licu koje mora plivati protiv struje digitaliziranih slika, začudo uspijevajući u tome. Poraženim licima Ivane Krizmanić i Hrvojke Begović u Tragičnoj smrti ekonomskog analitičara. Gorljivom, gnjevnom, sarkastičnom licu Livia Badurine u Dezerteru.
To nisu gladijatorska lica.
To su lica koja se s povjerenjem otvaraju gledalištu.
I daju mnogo više od onoga što dopušta okvir kazališta.
Riječima Emmanuela Levinasa: “Lice je prisutno u svom odbijanju da bude obuhvaćeno pogledom. Ono se ne može do kraja shvatiti ni zahvatiti.” Znam da ću sada zvučati nedokazivo, ali lice je beskrajno. I djelatno. Upravo kao aktivna supstanca susretnosti. Lice nadilazi vizualnost ljudskog polja, dotičući nas i svim drugim osjetilima. “Štiti ga bezazlenost”, napisao je Hölderlin, “I nikakvo oružje nije mu potrebno/ Ni Lukavstvo”. Ni kamera. Izvedba je možda strgana, razlomljena, pa i zaboravljena ili pogrešno upamćena, ali kontakt je cjelovit. Ne samo u vremenu izvedbe, nego i sada, u vremenu pisanja i čitanja ovog teksta. U ovoj godini, a i sigurno i u svim idućima, lica će nadigrati tvrdoću egzekutora, makar u onih nekoliko prekratkih sekundi, prije pada oštrice na krhak pregib (političnih) vratnih kralježnica. U tih nekoliko sekundi, ni kritika ni umjetnost neće podleći kletvi Katona Starijeg.