Glamur i moralizam ili putevi novca

Ne može se reći kako mediji u nas nisu predmet intelektualne znatiželje i kako se o njima ne piše. Samo u posljednje vrijeme dva su časopisa za kulturu u Hrvatskoj posvetila svoje temate medijskoj problematici (Kolo MH, br. 2, ljeto 2005., temat Kultura i mediji; Europski glasnik br. 10, 2005., temat Totalitarizam medija?). Pa ipak ostaje osjećaj da se kritikom stanja u medijima u nas ne bavimo dovoljno konkretno i sustavno (za drukčiju situaciju u susjednoj Sloveniji vidi npr. internetski portal MediaWatch).

Iako nam iz nevladinih organizacija, naročito onih za zaštitu ljudskih prava, stižu signali kako se u medijima smanjila količina tzv. govora mržnje, nad njihovim stanjem danas zdvajaju svi: u svojoj stvari šutljivi novinari, intelektualni medijski fast thinkeri, frustrirani stručni ljudi “predmedijske” ere,  tzv. obični potrošači medijske robe, nostalgičari za svakom boljom, pa i medijskom prošlošću. Ne na kraju, nad medijima zdvajaju, možda i najogorčenije, i mnogi “otpaci” iz medijskog svijeta, koje on i njegov sustav zvijezda i raznih “uspjeha”, kao svoje naličje života nakon pet minuta slave, proizvodi. Svatko je nezadovoljan i osjeća se žrtvom nelagode u medijskoj kulturi iz svojih posebnih, razumljivih razloga. No jedno svojstvo je izgleda svim nezadovoljnicima zajedničko: moralizam nadomješta misaonu analizu. A zgražanje je najgora moguća taktika u susretu sa svakim medijem.

Ono što smo ovdje stenografski nazvali politikom tabloidizacije već dulje visi u zraku i kao mora pritiska medijske poslanike. Bez veće dosljednosti ovdje priručno zamjenski rabimo nekoliko inače neidentičnih izraza: tabloid, žuti tisak, mainstream mediji. Za definicije, kratak opis i stanje tih pojmova, vidi npr. Wikipedia, the free enciklopedia. Ideja je da izrazom politika tabloidizacije sažmemo tendenciju prisutnu u svim masovnim medijima, “ozbiljnim” i “neozbiljnim”. Da mediji osciliraju između hajke na medije i medijske hajke, to je dobro poznato. Da su tisak, ali i radio i televizija u Hrvatskoj generalno “žuti”, da se, kako to vole reći baš oni koji misle da su na glavnoj pozornici, estradizira, što bi valjda trebalo predstavljati niži oblik scene (da su novinari, umjetnici i mislioci na sceni – pa to je figura cijeloga građanskog doba, modernog i postmodernog), i da je posljedica svega toga promoviranje tzv. lažnih vrijednosti i tzv. glamurizacija cjelokupnog društvenog života u zemlji – sve to vide i govore već i djeca u vrtiću.

Što se prodaje?

Zato pokušajmo krenuti drugim putem. Očito je npr. da prodavači i prodavačice na novinskom kiosku odavno ne prodaju samo novine (dnevne, tjedne i mjesečne), kao što ni poštari ne nose pisma, nego račune i reklamnu galanteriju. Na kiosku se dakle trenutačno (prvenstveno) prodaju nagradne igre, svakovrsna multimedija i pornografija, s i bez navodnika, najviše u mutiranom, hibridnom i bastardnom obliku tabloidnih novinskih izdanja, razvrstanih po količini seksa i nasilja, serviranoga kao trač o poznatima i nepoznatima, poput količine masnoće u mliječnim proizvodima, od light do strong. I koje kao da u njihovom pobjedonosnom hodu izmišljanja sve novijih trikova voajerske “pornografizacije” ili tabloidizacije, ništa ne može zaustaviti.

No, moralisti, ne bojte se, stvari stoje mnogo gore: pametniji medijski trgovci i njihovi financijski stručnjaci, te urednici trendsetteri naše “medijske revolucije” na kapitalski rubnom, licencnom kumsko-korporativnom terenu (tako sebe predstavlja novopokrenuti think-tank naših uglednih novinara i urednika, nevlasnika “svojih” medija, Članak 10, okupljen oko Denisa Kuljiša), dobro znaju svoje granice, granice moći “četvrte vlasti” i “sedme sile”. Oni znaju da je “proizvod (pa i novinarski proizvod) najniža inkarnacija nekog branda”. A to znači barem dvije stvari.

Prvo, što već i sami medijski radnici priznaju, da su novine (a pogotovo elektronički mediji) ne samo prostor za oglašivače, kojemu su kao još, nažalost, neizbježan “nusproizvod” pridodani tekstovi o seksu i nasilju, te sretnom životu onih koji su tim devijacijama izbjegli (za jednu prekrasno staromodnu analizu tabloida kao surogat-utočišta malih ljudi vidi Günter Wallraff Operacija ‘Bild’, Rijeka 1978.), nego da su masovni mediji prvenstveno prostor za prodaju “svojih” konzumenata i drugim (“izvanmedijskim”) trgovcima.

Time dolazimo do točke dva, koju će potpisati mnogo manje medijskih pregalaca, iako logično slijedi iz rečenog pod jedan: suvremeni, kapitalistički, privatni, tzv. javni itd. mediji ne samo da, u epohalnom smislu, nisu “neutralni, uravnoteženi, objektivni” (upišite svoju omiljenu riječ iz vokabulara profesionalno-medijske ideologije). Oni su ekstremno kapitalski zainteresirani, a time i pristrani, subjektivni i ekscesivno-neuravnoteženi, jer je i globalni kapitalizam danas takav. No, njihovo navijaštvo ne ogleda se toliko u pojedinačnim i posebnim slučajevima, koliko u globalu, u navijanju za kapitalizam općenito, koji se (kada ideološka hegemonija uspijeva u mjeri kao u tranzicijskim zemljama) mora ukazivati “prirodnim”, dok je njegova kritika, a naročito lijeva, za te mainstream medije “totalitarno izopačena” i “nasilna” u startu.

Političko-medijska umreženost

A gdje je u svemu tome politika, posebice s obzirom na medije, koja ih stalno pokušava držati u šaci a oni se herojski brane? Nije li hrvatskim novinarima danas (još ili ponovo) za sve, pa i njihovu neslobodu u slobodnim medijima, kriv HDZ ili SDP, već prema pojedinačnom političkom afinitetu? Na ovome mjestu u priču treba uvesti politiku, kao tzv. realpolitički policying-uredovanje, pa onda tu izranjaju i oni koje, prilično bezrazložno, još zovemo političarima, globalnima i lokalnima. Jer, naši kumsko-korporativni medijski moguli, baš kao i oni svjetski, nisu mogući bez izravnog uplitanja političke države, koja nas, sve više bezostatno procesom pretvorbe i privatizacije do kraja isporučuje privatnim vlasnicima javnosti. I gore od toga: politikom tabloidizacije i komercijalizacije privatizira se, tj. ‘’intimizira” javni prostor, bez obzira na nominalni oblik vlasništva. Prividno paradoksalno, država kao navodni reprezentant općeg interesa svojim represivnim aparatom mora gušiti nastajanje prave civilne javnosti, da napravi mjesta za onu dirigiranu, komercijalnu. Vlasnici ove pak ne samo da će biti (i jesu) zahvalni političkoj kasti na lukrativnom privilegiju koji su dobili nego će ta veza političara i vlasnika ostati trajnom i na obostranu korist i nikad se neće razvrgnuti, kao što naivno ili pokvareno govore oni koji nas uvjeravaju da nam nakon ovog divljeg slijedi neki normalni kapitalizam.

Kako to izgleda u praksi bez hemunga, u nas govore jedino medijski vlasnici i njihovi glasnogovornici, beskonačno uvjereni u svoju trenutnu moć. Nezaboravan primjer, izveden naravno u maniri neobaveznog ćaskanja (uz intimiziranje u javnom obraćanju tipa “Puki”, “Zrinkica”), dao je nedavno u Intervjuu tjedna na Radiju 101 Ivo Pukanić. Opisujući svoju pomirbu s “mrskim neprijateljem” Pavićem rekao je da je to učinio da napravi uslugu svojem prijatelju predsjedniku Mesiću. A ovaj je taj zadatak dobio pak od Bode Hombacha, nekadašnjeg šefa Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu, a sada predsjednika uprave WAZ-a! (o regionalnoj i globalnoj umreženosti medijskog vlasništva instruktivno pišu slovenski kominikolozi Sandra Bašić-Hrvatin i Lenart j. Kučić u knjizi Monopoli: družabna igra trgovanja z mediji, Ljubljana, 2005.).  

Društvena analiza versus fatalistički moralizam

Predočena skica stanja nešto je što se u pristojnom hrvatskom društvu danas privatno itekako uzima na znanje, ali javno ne izgovara. U takvoj situaciji što još znači kuknjava o tabloidizaciji, estradizaciji, glamurizaciji, žutilu “naših” medija? Kakve iluzije o nekom budućem kvalitativnom skoku u tabloidiziranom mainstream novinarstvu još imamo, vječno čekajući jedan ozbiljni “nacionalni” newsmagazin i barem jedne ozbiljne dnevne novine, koje se izgleda više nikad neće pojaviti? Umjesto toga u medijima, čije se žutilo samo može stupnjevati, čitamo slušamo i gledamo fatalističko moraliziranje samih sudionika u igri, koji prepoznaju naznačene tendencije, ali, avaj, najradije u drugih. Trudeći se zabašuriti svoju uredničku i novinarsku ulogu u novom razvoju događaja, zadržavaju oni monopolistički položaj i u zgražanju nad vlastitom medijskom pojavom i krug je napokon zatvoren.

Notorni Matija Babić osuđuje nelojalnu konkurenciju (izvatke iz naputka za novinare tabloida 24 sata, sačinjenog još u njegovoj režiji, čita se kao zabavno štivo ili kao najavu osobne budućnosti, ovisno o položaju u medijskom svijetu). Novinar i urednik Siniša Svilan uzeo si je u zadatak nemoguću misiju: kako nastaviti istim putem, ali zbog devalvacije u količini i kvaliteti glamuroznih “javnih ljudi’” i “novinara”, koji neprestano nadiru, istodobno zauzeti i neku meta poziciju. Kolumnistica Jutarnjeg lista Sanja Modrić nedavno je zdvajala nad devijantnim ponašanjem tinejdžera, koje nam se, eto, odgaja na lažnim vrijednostima medijskoga glamura, kojeg je njezina medijska kuća jedan od kotača zamašnjaka. A novinar-urednik-književnik Renato Baretić u svojoj kolumni u požućenom novopokrenutom subotnjem prilogu Slobodne Dalmacije Spektar napao je glamurozne sponzoruše i žene političarke, koje karijeru grade i preko nastupa u “ženskim” trivijaliziranim i glamuriziranim časopisima i emisijama, zaboravljajući koliko se i sam služi vidljivim i nevidljivim medijskim strategijama.

Uočavati i mnogo ekstremnije primjere istovremenog protežiranja i moralističkog zgražanja nad jednim te istim društvenim ponašanjem, u jednom te istom mediju, nije teško. Ono do čega brzo dolazimo jest svijest o mnogo mračnijoj političkoj i ideološkoj pozadini “nevine” tabloidizacije.

Zato je ono što bi jedna ozbiljna analiza naše medijske javnosti, koja bi imala pretenziju nadići vrtnju u krugu fatalističkog moraliziranja i izaći na čistinu pravog moralnog, a onda možda i teorijskog, a po praksu relevantnog tematiziranja, morala načeti upravo povezanost tabloidizirane, u smislu na ekscesivan način konformističkog tiska, komformističkog knjižarskog izdavaštva i konformističkog obrazovnog pogona, s “tabloidnim” političarima, privrednicima, PR-ovcima, sindikalistima itd. Što sve u konačnici proizvodi ne žute, nego “suvišne” narodne mase s jedne, i od masa otuđene vlastodršce s druge strane.

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.