Glasovanje za popaljivu predsjednikovu ženu

Senator Fred Thompson: Ako budem izabran, imat ću najseksepilniju prvu damu u povijesti SAD-a

Građani Amerike, za nadolazećih predsjedničkih izbora, glasači ove zemlje odredit će smjer kretanja budućnosti. Kandidata je mnogo, a svaki od njih donosi različitu viziju te budućnosti. No, samo jedan ima uvjerenje i snagu da vodi ovu veliku zemlju. Samo jedan je popularni televizijski i filmski glumac spreman suočiti se s izazovima 21. stoljeća. I, što je najvažnije, samo jedan kandidat živi sa seks-bombom gotovo četvrt stoljeća mlađom od sebe.

Pozivam svakog od vas da pretraži slike na Googleu i uvjeri se sam: jedna za drugom, slika visokog, ali naboranog i obješenog 64-godišnjaka – to sam ja – na raznim svečanim događanjima s rukom oko ljepotice blistave narančaste kože i predivne kose s platinastim pramenovima. Hrabra žena, stisnuta u haljinu s dekolteom tako dubokim da se doima kao da su njezine goleme sise gotovo spremne iskočiti van i viknuti: “Hej, svijete – pogledaj nas! Udane smo za poznatog tipa kojeg smo gledale u Umri muški 2 dok smo bile na fakultetu!” To je ona, dame i gospodo. To je moja žena. Da, mi smo zaista vjenčani.

Ako me izaberete, zaklinjem se, ta će ista žena – koja je punih šest godina mlađa od mog najstarijeg sina – biti pored mene na svim svečanim večerama, besprijekorno odjevena, a zbog nje će kineski izaslanici zinuti u čudu pri pogledu na njezine gravitaciji opiruće grudi.

Na to se svečano zavjetujem svim Amerikancima.

Svjestan sam mišljenja kritičara koji sumnjaju u moju sposobnost da ispunim to obećanje. “Što je s Jackie Kennedy”, pitaju. “Zar ona nije bila zgodnija prva dama?” Ako je sve za što je Amerikance briga dobar izgled od vrata prema gore, onda da. Iako je Jackie dobro izgledala sa šeširićem, nikad nije posjedovala onaj izraz imam-očitih-problema-s-očinskom-figurom koji narod ove zemlje toliko cijeni. Zatvorite oči i pokušajte zamisliti Jackie Kennedy na naslovnici nekog časopisa u pretijesnom bikiniju. Ne možete, zar ne? Sad pokušajte isti mentalni eksperiment s mojom ženom. Rezultati govore za sebe.

Ja kažem da Amerika zaslužuje seksipilnije.

Čovjek sam jednostavnih konzervativnih vrijednosti, vrijednosti koje sam naučio sjedeći za kuhinjskim stolom sa svojim djedom. Upravo mi je tada, u dobi od devet godina, rekao: “Sine, jednog ćeš dana pronaći pravu ljubav u ženi koja će se roditi za kojih petnaestak godina. Obećaj Isusu da ćeš joj, kad je vjenčaš u svojim kasnim pedesetima, biti vjeran.”

Namjeravam poštivati to obećanje.

Tijekom svojih brojnih godina u Hollywoodu i Washingtonu bio sam s pjevačicama countryja i westerna, glumicama i modelima. Ameriko, čak sam jednom vidio i šumu Nicole Kidman kad sam slučajno ušetao u njezinu prikolicu na setu za Dane groma gdje sam glumio Velikog Johna. No, unatoč svemu tome, naučio sam cijeniti i poštivati svoju ženu više od ijednog starfuckera kojeg sam ikad upoznao.

To je zbog toga što je moja žena više od obične poslastice, iako zaista jest slatka. Ona je majka koja mi je podarila dvoje prekrasne djece, koju obožavam, iako se ponekad zbune i zovnu me “djede”. Ali ja znam da u kući Thompsonovih, kada upitam “tko je tvoj tatica”, uvijek postoji jedna osoba na koju se mogu osloniti da će viknuti moje ime. To vam jamčim, glasači.

Ako me izaberete za svog slijedećeg predsjednika, gledat ćete ovu ženu na televiziji gotovo svaki dan kako trči po Rose Gardenu u uskim, elastičnim hlačicama, treskajući se na sve strane i s takvom figurom da će je svaki Amerikanac – od kirurga do kamiondžije – poželjeti povaliti. Imat ćete prvu damu koja ne samo da je dovoljno seksi da se pojavi u Playboyu nego takvu koja bi zaista bila voljna tamo se i pojaviti. A ako izaberete mene za svog slijedećeg predsjednika, ona će upravo to i učiniti, u broju od studenog 2012., što će mi osigurati drugi mandat jednom kad javnost dobro promotri te zaista nevjerojatne dude.

Hvala vam, i neka Bog blagoslovi Ameriku.

30 bijednih života izgubljeno u autobusnoj nesreći 

ALBANY, New York – U jednoj od najmilosrdnijih katastrofa posljednjih godina, autobus kompanije Greyhound koji je putovao iz Rochestera u Albany u državi New York u utorak, proklizao je u jarak, pri čemu je stradalo desetak siromašnih roditelja i ovisnika bez prebijena novčića, a još gotovo dvadesetorici nesretnih gadova skraćene su muke.

Prema službenicima Greyhounda, fatalna nesreća dogodila se manje od sat vremena nakon što su putnici skupili svoju jadnu imovinu i dovukli ono malo nade što im je ostalo u očajem ispunjen autobus. Ekipa hitne pomoći pozvana na mjesto događaja opisala je ostatke žrtava kao “malo beživotnije nego prije nesreće”.

“Ovo je daleko najtužnije čemu sam ikad svjedočio”, rekao je glavni spasioc Charles Rabnett misleći pritom na more otpadaka brze hrane, gubitničkih lutrijskih listića i sprženih trupala razbacanih po mjestu nesreće. “Učinili smo sve što smo mogli da kontaktiramo članove obitelji i njihove najdraže, ali dosad smo uspjeli dobiti samo četiri nadzornika uvjetno puštenih kažnjenika i deset voditelja sastanaka anonimnih alkoholičara.”

Rabnett je dodao: “Dragi Bože, koje užasno traćenje mog vremena.”

Dok istražitelji još nisu sigurni što se dogodilo autobusu za Albany, izneseno je nekoliko teorija uključujući zaleđene ceste, smanjenu vidljivost zbog magle te mogućnost da je vozač, Ron Jenkins, zaspao za volanom nakon što je proveo nemirnu noć punu bračnih neuspjeha.

Policijski istražitelji također sumnjaju da bi uzrok nesreće mogao biti i sasvim jednostavan te da je “ove nesretne gadove život posrao još jednom za kraj”.

Spasiocima je očito bilo mučno od količine omota hamburgera i boca sode razbacanih po autobusu.

“Zubni kartoni pomogli su u identifikaciji samo dvije trećine žrtava budući da preostaloj desetorici putnika nije ostao nijedan vlastiti zub”, rekao je šef policije u Albanyju, Henry Goodwin. “Među preostalim žrtvama, za jednu pretpostavljamo da je nedavno izopćena mlada majka, druga je starija udovica koja je bila primorana založiti svoju najdražu ogrlicu kako bi kupila kartu za autobus a tu je, kako se čini, i nekoliko praznih ljuštura sredovječnih muškaraca.”

U nesreći nije bilo preživjelih. Nadalje, početni pregled olupine upućuje na to da su oni koji su uspjeli izvući svoja životom izmučena tijela iz prevrnuta autobusa digli ruke od svoje nesretne egzistencije u roku od nekoliko minuta. Medicinsko osoblje smatra kako je vrlo vjerojatno da je većina žrtava patila prilikom nesreće, a ako ne tad, patili su godinama prije nje.

“Hvala nebesima da nitko nije preživio”, rekao je šef medicinskog osoblja John Thurston, opisujući “uznemirujući smrad” na mjestu nesreće kao kombinaciju benzina, tjelesnih mirisa, jeftinog losiona Velva i trajnog razočaranja. “Na trenutak sam se zabrinuo da ću još morati i komunicirati s kojim od tih ljudi.”

Kao odgovor na tragediju, Greyhound je pristao donirati u dobrotvorne svrhe kovanice i masne, zgužvane novčanice u vrijednosti od 200 dolara koje su prikupili prodajom karata. Osim toga, u spomen žrtvama nesreće podignut će se mala komemorativna spomen-ploča koja će biti postavljena na stanici u Albanyju između neispravnog automata za kavu i zahoda gdje se često može čuti plač.

“Teško je povjerovati da se nešto ovakvo uopće može dogoditi”, rekao je Carl Robinson iz Albanyja koji, otkako je njegov dom stradao u požaru ranije ovog mjeseca, spava na oronuloj gradskoj autobusnoj stanici. “Znati da život, ma kako grozan i beznadan, uvijek može doći svome kraju – zaista nadahnjuje.”

Negdje u vrijeme tiskanja ovog članka stotine muškaraca i žena okupit će se na mjestu fatalne nesreće kako bi oplakali gubitak stvarno dobrog autobusa.

S engleskoga prevela Maja Klarić