27.1.2005.

Marko Grdešić  

Glasovi (s) Islanda

Múm je islandski sastav koji, ponešto zbog svog podrijetla, a ponešto zbog svoje glazbe, već nekoliko godina privlači pozornost slušatelja koji prate elektroniku, glitch-pop i srodne žanrove. Čini se da svijet ima neutaživu glad za svime islandskim, pa tako već godinama sa zanimanjem prati post rock kakav radi Sigur Ros i neobični pop kakav radi Björk. Bilo da je riječ o klimi ili o gejzirima, nešto specifično ima na tom otoku kada s njega stalno dolaze tako dobro prihvaćeni glazbeni proizvodi. Múm su u tom krugu od samog početka, a Summer make good im je već četvrti album.

Múm su na tom albumu postali trojac, s obzirom na to da je bend napustila jedna od dviju vokalistica i blizanki koje su dosad bile zaštitni znak tog benda. Kristin ostaje, a Gyda odlazi kako bi se posvetila akademskom učenju violončela. Ako ste slušali pretposljednji album Belle & Sebastian, Fold your hands child, you walk like a peasent, mogli ste primijetiti da naslovnicu krase dvije blizanke, a riječ je upravo o Kristin i Gydi. Sada, kada je ostala samo jedna blizanka, čini se da je bend odlučio tim više istaknuti upravo njezino pjevanje. Na prethodnim albumima nije bilo mnogo pjesama s vokalima, a ovdje je takva gotovo svaka. U tome je ključni sastojak ovog albuma – u tome sviđa li vam se njezin glas ili ne. Mnogima je njezin glas predjetinjast, tanak i s previše dahtanja – da i ne spominjemo kako pjeva na nerazumljivom jeziku koji bi trebao biti engleski. Iako Sigur Ros pjevaju na izmišljenom jeziku hopelandish, a Björk je ponekad teško razumjeti od vokalnih akrobacija, Múm se doimaju kao da nemaju nikakvu orijentaciju, nego se sve svodi na dječji i nerazumljivi glas, koji u kombinaciji s nervoznim pozadinama treba proizvesti ozračje prijetnje i nelagode. Katkad to uspijevaju, a katkad ne. Kada im to ne pođe za rukom, teško se othrvati iritaciji koju izaziva Kristinin glas.

Neobični akustički pejzaži

S obzirom na to sniman na napuštenom svjetioniku, zvučna kulisa ovog albuma je među njegovim zanimljivijim stranama. Na prethodnim albumima Múm su se ponajviše odlučivali za kombinaciju elektroničkih instrumenata, sintesajzera i ritam mašina s pravim, akustičnim instrumentima kao što su melodike ili glockenspiel. Sada su se potpuno orijentirali na neobične akustičke instrumente, tek ponekad nadopunjene digitalno manipuliranim ritmovima ili sintesajzerima. Osim toga, ovdje se mogu čuti i razne neobične udaraljke za koje možemo samo nagađati što su – možda kuhinjsko posuđe. Ti su zvukovni pejzaži najbolji trenutak ovog albuma, jer se u svakom kutu krije neki novi i iznenađujući zvuk.

Problemi se ponajviše kriju u tome što ovom albumu nedostaje pravog melodijskog sadržaja, pa se čini da se jedna te ista fraza samo ponavlja nebrojeno puta, uz poneki post-rockovski klimaks. Tada ni zanimljiva produkcija ni pokušaji ostvarivanja prijetećeg ozračja preko dječjih vokalnih i instrumentalnih melodija nisu dovoljni. Prošli je album Finally we are no one sadržavao više takvih memorabilnih pop trenutaka, uključujući i sjajan singl Green, green grass of tunnel. Album prije toga, Yesterday was dramatic, today is ok isticao je pak analognu a manje akustičku stranu njihova zvuka i sadržavao je čitav niz zanimljivih sintesajzerskih skladbi koje bi vas povele na malo putovanje. Sada, Múm stoje na raskrižju. Završivši svoju transformaciju od elektronike preko glitch-popa do akustičkog kolaža pred njima se više ne otvara ni jedna staza. Odbacili su sintesajzere i ritam mašine, prihvatili neobične akustičke pejzaže, ostali bez jedne vokalistice, potrošili faktor iznenađenja vokalnih trikova druge. Postavljaju se dva pitanja, prvo, kamo sada, i drugo, je li ipak Gyda imala pravo kada je otišla?

Čisti ljudski proizvod

Može se s priličnom sigurnošću reći da je Björk jedna od rijetkih, ako ne i jedina glazbenica koja uspijeva stalno izdavati izazovne albume, svaki put iznova testirajući i sebe i svoju publiku, a istodobno ostati u fokusu javnosti i raditi za veliku izdavačku kuću. I ne samo to – uspijevaju joj čak za rukom poći takvi pothvati što je bio nastup na otvorenju Olimpijskih igara u Ateni. Zašto su organizatori pozvali baš nju, a ne nekog malo više radio-friendly, ostaje nepoznanica, ali i dokaz utjecaja koji si je Björk nepovratno prisvojila. Izvodivši prvi singl Oceania (koji, iako jest singl, nećete, naravno, moći kupiti nigdje) Björk mora da je iznenadila, ako ne i prenerazila mnoge u publici – kako bi tek bilo da je izabrala neku od eksperimentalnijih pjesama s ovog, ionako eksperimentalnog albuma, čak i za njezine visoke standarde eksperimentalnosti i inovativnosti!

Premisa je njezina novog album jednostavna. U jednom trenutku tijekom snimanja albuma odlučila je izbaciti sve instrumente, kako iz pjesama tako i iz studija. Svi zvukovi koje čujete stvoreni su ljudskim glasom, iako je nejasno koliko je toga modificirano studijskim efektima, a koliko je riječ o stopostotnom proizvodu ljudskoga glasa, grla i usta. Ipak se može pretpostaviti da je većina čisti ljudski proizvod. Velik dio šarma ovog albuma počiva upravo na toj šokantnoj spoznaji, koja vam se neprestance vraća dok slušate zvukove koji prate Björk: "Tko bi rekao da se tako nešto može napraviti ljudskim glasom!" Da bi postigla taj učinak, Björk je, osim svog glasa, uposlila ljudske ritam mašine (iliti human beatboxes): Rhazela (iz The Roots) i Dokaku, koji uglavnom ustima stvaraju ritmove, premda Rhazel tvrdi da može ustima "odsvirati" rhodes električni klavir (!) i Tagaqu (inuitska tehnika pjevanja iz grla u Ancestors, pjesmi vrlo spooky atmosfere). Tu su još i islandski i londonski zbor, te Gregory Purnhagen, ljudski trombon (na završnoj, sjajnoj Triumph of the Heart), Robert Wyatt (koji proizvodi kojekakve zvukove na Submarine), te uobičajeni suradnici Mike Bell i Matmos.

Što sve ljudski glas može

Malo je pravih pop trenutaka na ovom albumu, a prethodni intimni i elektronični album Vespertine čini se kao prava pop ekstravaganca u usporedbi s Medullom; u potpunosti pak možete zaboraviti na njezine nekadašnje hitove kao što je bio It's Oh So Quiet. Jedini pravi pop trenuci su zaista izvrsna Where Is The Line? i još bolja Who Is It?, koja daje najviše pristupa slušatelju a, uz to, ima i sjajan refren. Pjesma ipak odolijeva tome da je se nazove popom, jer završava dugim periodom Rahzelova ljudskog "bubnjanja", koje je zaista impresivno.

Naglasak ostaje na tome što sve ljudski glas može učiniti i koje sve osjećaje i atmosfere može prizvati. U tome je posebno uspješna pjesma Unrealities IX. U njoj Björk neprestance, sa svih strana i na sve načine, ponavlja stih How am I going to make it right? i daje nam do znanja da ni sama nije sigurna u uspjeh svog pothvata. Mi, pak, ne trebamo sumnjati u nj. Za sve koji cijene originalnost i inovaciju, ili pak žele vidjeti što se može učiniti s ljudskim glasom, njezin novi album zahtijeva obavezno slušanje.