Glasovi-tišina

Početkom ožujka četvrti se put održalo međunarodno pjesničko natjecanje Castello di Duino. Iako razmjerno kratkog vijeka, svake godine na natječaj pristiže sve više radova, te je ove godine na natječaj prijavljeno 1210 pjesama iz cijelog svijeta. Nosi ime prema mjestašcu Castello di Duino nedaleko od Trsta u kojem se održava završna svečanost dodjele nagrada. Srce mjesta čini dvorac s čijeg se vrha pruža nevjerojatno slikovit pogled na sjevernu obalu Italije, nepristupačne, ali atraktivne litice te modro-zelene zaljeve. Cijeli je dvorac toliko dojmljiv da nimalo ne čudi činjenica da je upravo tu Rilke 1912. napisao svoje Devinske elegije.

Sudjelovanje na trodnevnom okupljanju izabranih pjesnika omogućila mi je u posljednji trenutak napisana pjesma Cortege of Prancing Horses izvorno napisana na engleskom, a koja je igrom slučaja doživjela prijevod na talijanski prije nego na hrvatski. Uvrštena je u 30 najboljih pjesama koje će biti objavljene u zajedničkoj dvojezičnoj antologiji u rujnu. No, Hrvatsku je predstavljala još jedna mlada pjesnikinja, šestogodišnja Leticia Štrbac iz Zadra, koja je s pjesmom Tišina pobijedila u kategoriji do šest godina.

Trst je 7., 8. i 9. ožujka bio domaćin pedesetak pjesnika iz cijelog svijeta. Zahvaljujući brojnim i raznovrsnim sponzorima koje si je ovaj festival riječi osigurao, sva su zbivanja bila na visokoj razini, a imali smo i kraljevski tretman. Najviše me oduševio stav koji su organizatori imali prema pjesnicima i pažnja koju su nam svakom pojedinačno poklanjali.

Tema natječaja bila je Glasovi/Tišina, pa je mnogo pjesama za naslov imalo upravo varijaciju tih riječi. No, iako možda tišina na svim krajevima svijeta zvuči jednako, svaki je pjesnik kojem je pružena prilika da pročita svoju poeziju pokazao kako istu tu tišinu proživljava na drukčiji način i kako svakom od njih ona znači nešto drugo, kako čuči u njima i šuti, a zatim iskače van preko stotina različitih stihova. Pjesnici su se tišini potpuno predavali, šuljajući se kroz nju i skrivajući se od nje, ili pak pokušavajući je zaglušiti agresivnom ljutnjom i bjesomučnom vikom kao što je to učinila pjesnikinja Elena Laura Steinbrecher iz Njemačke, koja je svojom intenzivnom izvedbom ostavila publiku u dubokoj tišini osluškivanja.

Čak su i nenagrađene pjesme dobile svojih pet minuta, pa se drugog dana druženja organizirala prigodna večer uz glazbu i čitanje pjesama koje nisu objavljene u antologiji. Riječima organizatorice, profesorice Gabrielle Gruber, jedina loša stvar kod ovog natjecanja jest ta što je – natjecanje!

Pobjednik natječaja je 26-godišnji Radomir Mitrić iz Bosne i Hercegovine, kojeg sam imala čast upoznati već na samom otvaranju. Skroman i otvoren, Radomir je ona vrsta pjesnika koja je srcem i umom beskrajno otvorena empiriji, koja inspiraciju vuče iz izvanjskog svijeta i doživljaja kojima se neprestano otvara, iz avantura u koje nas je, posebno za kasnih noćnih sati, neprestano uvlačio. Iako na prvi pogled utjelovljenje zaigranog i bezbrižnog Petra Pana, Mitrić je asistent na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci koji iza sebe ima već dvije zbirke poezije, Nostalgija za punoćom i Osvešćenje, te brojne književne nagrade poput Brankove nagrade, Nagrade Miloša Crnjanskog, Slovo Podgrmeča, a nagrađen je i na 35. festivalu jugoslavenske poezije mladih u Vrbasu. Trenutačno priprema treću zbirku poezije Unutrašnji Vavilon.

Njegova pjesma Bosanski nokturno uvjerljivo je opravdala nagradu koju je osvojila. Spretno ispreplićući osobno iskustvo s općim, Mitrić putuje bezbrojnim književnim rutama i zagriza u iskustva brojnih književnih velikana te preuzima od svakog ponešto kako bi što preciznije opisao vlastito stanje, posvemašnju želju za pokretom, za cestom. Putujući od jednog mjesta ka drugom, uporno optimističan, Mitrić postupno odrasta i usvaja iskustva koja rezimira zaključkom: Bosna, moja ovidijevska / Ultima Thule, iz koje nikad neću otići / toliko daleko, a da ne mogu biti u njoj u istom danu / kad mi se nostalgija javi, kao ovoga časa, / kada veče pada, na putu od Gdanjska do Sarajeva.

Činjenica da je prva nagrada otišla u ruke mladom pjesniku s balkanskih prostora dokaz je da se isti ti prostori sada glasno bude, ako su ikad uopće i spavali, te postaju ravnopravni sudionici međunarodnih kulturnih događaja, kako je došlo vrijeme da o vlastitim iskustvima govore upravo oni sami. Mitrićev govor i zahvala dirnuli su salu prepunu kolega pjesnika i istomišljenika, avanturista, putnika. Prije nego je pročitao pjesmu, Mitrić je spomenuo kako je posvećena njegovu bratu poginulom u ratu, što je dodatno pojačalo osjećaj nostalgije koji prožima pjesmu, ali i divljenje koje su slušatelji osjećali prema pjesniku koji u moru kišnih i zapletenih misli uspijeva zadržati optimističan ton i pronaći nit za koju bi se uhvatio dok izranja prema površini.

Nesvakidašnji događaji poput ovog ukazuju na neizmjernu važnost književnosti, važnost pjesnika za društvo koje ima veliku potrebu za stihovima za koje nema vremena, ukazuje na važnost čitanja, pisanja i slušanja poezije, kojim god redoslijedom i u kojem god omjeru, vraćaju vjeru u poeziju, vjeru da ona može preskočiti sve barijere koje iz tko zna kojih razloga dijele ljude i nacije, vjeru da poezija govori svim jezicima i da smo unutar nje napokon svi ujedinjeni, da spaja ljude na jednak način na koji to čini glazba koju jedinu tih dana u Trstu nije trebalo prevoditi.

Studenti koji su volontirali kao prevoditelji zaslužni su za veliko finale u nedjelju navečer, kada su nakon svečane dodjele nagrada organizirali povorku auta prema jednom malom selu u kojem smo se uz autohtonu hranu i vino oprostili kako doliči takvom druženju. Za velikim stolom okupili su se ambasadori poezije iz Španjolske, Italije, Ekvadora, Tibeta, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske.

Nije bilo lako rastati se od svih tih pjesnika, ostaviti Joyca tamo na onom mostu kojim korača već toliko godina, i vratiti se svatko u svoju domovinu. No, kako bi možda i Mitrić rekao, u ova smo tri dana sagradili vlastiti Babilon, čiji će šum još dugo odjekivati u nama raspršenima.