Uz knjigu Kad Marina Abramović umre Jamesa Westcotta, na srpskom jeziku objavljenu u izdanju izdavačke kuće Plavi jahač iz Beograda
Marina Abramović, najslavnija svjetska performerica, obilježila je svoju umjetnost brutalnim tretiranjem tijela. Umjetnički izražaj u formi body arta Marini Abramović donosi preširoko polje intervencije u kojemu može propitivati osobne i granice izdržljivosti svojih gledatelja. Kada se jedna žena na njezinom performansu Art Must Be Beautiful, Artist Must Be Beautiful iz 1975. godine ušetala na scenu i snažno je povukla za kosu, Marina ju je hitro odgurnula i nastavila svoj performans koji je uključivao bičevanje i fizičku iscrpljenost. Nedugo potom izjavila je: “Nitko je nije zvao da sudjeluje u mojoj igri simbolima. Sve je pogrešno shvatila. Jer, ja nisam mazohist. Za mene su bol i krv samo sredstva umjetničkog izražavanja. Kada sam uzvikivala da umjetnost mora biti lijepa, to je bilo ironično. Ni umjetnost ni stvarnost ne moraju nužno biti lijepi”.
Ovaj događaj i sama izvedba performansa detaljno su opisani u nedavno objavljenoj biografiji slavne performerice Kad Marina Abramović umre Jamesa Westcotta, koju je na srpskom jeziku objavila beogradska izdavačka kuća Plavi jahač. Autor u knjizi donosi niz pojedinosti o liku i djelu Marine Abramović, uz poseban naglasak na obiteljsko naslijeđe i strogo poštivanje pravila protiv čega se Marina borila cijeli život. Borba je uključivala brutalne metode još od najranijih dana, poput one obiteljske epizode kada je, zbog ljubomore, pokušala ubojstvo ispustivši brata Velimira u kadu punu vode. Tragedija je spriječena, a nestašluk “nagrađen” batinama.
Period odrastanja Marini je bio izrazito stresan; pored svakodnevnih svađa roditelja i strogih obiteljskih pravila, umjetnička kreativnost nije mogla doći do izražaja. Počela je slikati, oformila je atelje, a kako se navodi u biografiji, dok je, kao mala, ležala u bolnici, “crtala je, izmišljala igre u kazalištu sjena ispod svojih plahti, a kada se suprug žene u krevetu pored njezinog vratio s pomorskih putovanja donijevši buđavosmeđu bananu, ni nalik bilo čemu što je dotad vidjela, Marina je prvi put počela fantazirati o putovanju u daleke zemlje”.
Obitelj i kreativnost Njezina umjetnička osobost bila je eksplozivna, nije se stišavala i pored svakodnevne kontrole stroge majke Danice, sudionice u narodnoslobodilačkoj borbi i suradnice u državnoj agenciji za spomenike i umjetnička djela. Danica je bila srčana i hrabra žena, spremna na vrlo riskantne poteze poput činjenice koja se spominje u knjizi, a vezana je uz Marinino rođenje: “Danica Abramović, djevojačko prezime Rosić, odnedavno udana, s boravištem u Beogradu, zaokupljena izgradnjom nove Republike nakon sudjelovanja u partizanskoj narodnooslobodilačkoj borbi tijekom rata, bila je na sastanku Komiteta za zaštitu narodnog zdravlja, čiji je bila sekretar, kad joj je pukao vodenjak, 30. studenog 1946. Bila je riješena raditi tijekom cijele trudnoće i ponosila se time što je ispunila taj zavjet”.
S majkom je bila u kompliciranim i nepredvidivim odnosima, imala je česte neugodne scene, koje su uključivale i nasilje, a kada je u beogradskoj sredini počela javno djelovati, majka ju je jednog dana gađala pepeljarom uz riječi: “Ja sam te rodila, ja ću te i ubiti”. Tjelesna izloženost bila je provokativna u socijalističkoj sredini, ali posebnost i senzibilitet za akciju značili su njezin opstanak kao umjetnice. Marina je svojim akcijama uvijek bila na granici, blizu smrti, koju je možda i priželjkivala. I ta scena, s pepeljarom, u knjizi je opisana kao Marinina dvojba – smrt ili život. “Marina se premišljala da pusti da je pepeljara pogodi, jer bi mogla zadobiti ozljede, možda i umrijeti, a u tom slučaju bi njezina majka otišla u zatvor – kakva bi to slatka osveta bila – ali se sagnula taman na vrijeme te je pepeljara umjesto njezine glave razbila staklena vrata iza nje.”
U ranim radovima istraživala je granice osobne performativnosti, znala je da samo ona može kreirati unutarnje simbole pomoću kojih može zadovoljiti svoje izvođenje. Tijelo je predavala drugom, ali nije bila zadovoljna. Nedostajala je njezina poetika izvedbe. Tako je sudjelujući u krvavom performansu Hermanna Nitscha otkrila da nije u potpunosti zadovoljna. “Osjećala sam neku vrlo srednjovjekovnu negativnost, bez ikakvog rješenja ili otvora. Nisam mogla vidjeti kroz taj komad te sam morala prekinuti.”
Performansi kao brutalne igre Specifičnu poetiku brutalnosti Marina je službeno započela 1973. na Edinburškom festivalu gdje je izvela performans Ritam 10, koji je zapravo bio njezina mladenačka inspiracija igre noževima. Naime, Marina se još kao adolescentica često igrala “brutalnih” igara otkrivajući potentnost krvi i suza u umjetničkom smislu. Za nju je, kako bilježi Westcott, performans bio najznačajnije sredstvo samoinicijacije.
Tijekom izvođenja djela Seedbed Vita Acconcija iz 1972. Godine, Marina je sedam sati masturbirala ispod pozornice, potpuno izvan vidokruga, kao i Acconci, izgovarajući vulgarnosti, ozvučena tako da je svi čuju. “Abramovićeva je ovom prilikom teoretizirala o tome što izvođenje ovakvog komada znači za jednu ženu. Acconci je proizvodio spermu. Ja proizvodim vlažnost, rekla je… Dok je sebe pričom navodila na sljedeći orgazam, koristeći fantazije o ljudima iznad sebe kao neko erotsko gorivo, publika je počela da ritmično trupka nogama i plješće – trup – trup – pljes – u ritmu pjesme We Will Rock You, ne bi li joj pomogla.”
U video radu pod nazivom Balkan Erotic Epic (Balkanski erotski ep) pokušala je razotkriti znakovitost balkanskih epova krvi i tla, kao i vječne povezanosti balkanskog čovjeka sa zemljom. U njezinoj interpretaciji goli muškarci opće s livadama, povezujući princip plodnosti i zemlje. Balkanski erotski ep bio je odgovor na političke mitove, a uključivao je dodatnu “izvedbu smrti”. Westcott bilježi: “Marina je Balkan Erotic Epic prikazala nepunih mjesec dana nakon izvođenja Seven Easy Pieces u Guggenheimu. Među svim tim smiješnim skečevima prikazivanim na zidovima galerije, nalazila se jedna mnogo mračnija sekvenca: kose začešljane unaprijed, čime je lice u potpunosti prekrila gustim vlasima, sve do ispod vrata, činilo se kao da je Marinina glava okrenuta za 180 stupnjeva. Bila je ogoljenih grudi i u rukama držala (lažnu) lubanju. Počela se udarati lubanjom po trbuhu, prvo lagano, a zatim sve brže i snažnije, sve dok se nije maltene tukla njome. To uporno ponavljanje je bilo uznemirujuće, čak i sumanuto. Izgledalo je kao da Abramovićeva pokušava u svoje tijelo na silu utjerati spoznaju o smrti”.
Između osobnosti i psihe Umjetnost brutalne izvedbe, izloženost sebstva u prostoru javnosti u slučaju Marine Abramović može se povezati s mogućim interpretacijama teorijskog pojma autobiografije. Da li je najnovija biografija Marine Abramović osvrt na njezinu životnu i umjetničku priču koju je kroz svoje performanse odigrala autobiografski? Drugim riječima, da li se s Marininim izvedbenim autobiografskim može povezati i teza Jamesa Olneya da je autobiografija vitalni poticaj transformiran življenjem kroz jedinstveni medij pojedinca i njegove posebne, nepatvorene konfiguracije psihe? Sve je u njezinom slučaju u podvojenosti između ova dva pojma. Kako odigrati ulogu na sceni i zadržati svoju osobnost? Kako svoju psihu približiti svojoj kreativnosti? Kako sebe izraziti kroz neodoljivu želju za umjetničkom akcijom? Kako u posvemašnjoj izloženosti svojeg unutarnjeg svijeta zadržati privatnost?
Biografija Marine Abramović iz pera Jamesa Westcotta poticaj je za dublja istraživanja života i djela ove interesantne performerice i značajan dnevnik njezinih svjetskih izvedbi i projekata. Poticaj je to i za ovdašnju javnost da se informira o umjetnosti Marine Abramović i da, možda nesvjesno, “proživi” Marinine izvedbe u vlastitoj režiji i teorijsko-interpretativnom ključu (važna teza za razmišljanje, a koje sam se prisjetio čitajući ovu biografiju prepunu intimnih i manje poznatih ljubavnih momenata iz Marinina života, jest ona teoretičara Miška Šuvakovića da ona performansom “radi na sebi u polju želje drugog”!). Na kraju, završimo konstatacijom Toma Gotovca, performera koji je izvršio snažan utjecaj na Marinu, da je ona “genij koji bi svakako došao do izražaja”. Unutarnji poriv za stvaralaštvom ne može ostati skriven i potisnut, unatoč svemu.