Neki su se, zbog staromodnijih utjecaja i uspješne međuigre s orkestrom, drznuli usporediti album s djelom Erykah Badu – prije će biti da se Kelis sasvim ugodno smjestila između Solange i Janelle Monae, što joj dakako govori isključivo u prilog
Po ne znam više kojem uzastopnom slušanju šestog albuma R&B pjevačice Kelis, pala mi je na pamet ideje koje sam se u tren stubokom posramila: zar ne bi bilo dovoljno da taj isti album pjeva Jill Scott? Jill Scott, iako fenomenalna i ponajbolja vokalistica svojeg žanra u proteklih dvadeset godina, ovaj album ne bi mogla iznijeti: niti iznijeti trudnoću, a kamoli poroditi ovakvo nešto.
Kelis, obično u sjeni osebujnog odijevanja i pristupa kosi, kao i partnerstva s Nasom i neizbježnim jedinim (sic) hitom Milkshake starim sada već preko dvadeset godina, s lakoćom gaca po barama svih mogućih zamislivih žanrova s kojima je koketirala pop glazba u zadnjih petnaest godina.
Isprva agresivan nagovještaj poodmaka ženskog glasa u “crnoj” glazbi k osebujnijem, snažnijem autorskom štihu – na tragu kontroverznih i neinhibiranih Foxy Brown i Adine Howard, s vremenom se ispostavio kao nagovještaj svestrane pop glazbenice koja anticipira trendove i perolako korača kroz umjetničke izazove. Kelis je unatoč teleportiranju iz žanra, uvijek ostala nevjerojatno autentična.
Nakon prethodnika albuma Food, obilježnog začudnom ikonografijom i dance glazbom koji se savršeno uklopio u povratak dance glazbe u mainstream pokazavši kako plesna glazba može biti inteligentna i nimalo banalna, na ovom se albumu Kelis pokazala u punom ruhu. Inspiraciju očito crpi iz glazbe svojeg djetinjstva, dakle funka, soula i klasičnog R&B-a, ali uz pomoć pomalo retro beatova i natruha orkestracije, uspijeva postići savršenu bezvremenski dobru glazbu za proljeće/ljeto (takav je album, primjerice, bio album Santigold Master of My Make-Believe iz 2012.) što je očito postignuto u sinergiji s producentom Daveom Sitekom.
Teško je izdvojiti najbolje pjesme s albuma, budući da najbolje funkcionira kao cjelina. Ne sadrži velike hitove, ali garantira neopterećeno slušanje te suptilno s vremenom ulazi u uši i oduševljava lakoćom i otvorenošću. Možemo slobodno reći da je ovo vjerojatno najkonzistentniji, downplayed album koji je Kelis dosad snimila. Album je isto tako i najintimniji, nastao u neopterećenosti tržišnim pokazateljima i kreativnim ograničenjima što se itekako osjeti jer je ton intiman i nepretenciozan.
Savršen za šetnje gradom i nesvjesne plesne pokrete po ulici, s nenametljivom elektronikom općeg mjesta, svaka pjesma iskače uplivom puhačke sekcije i dubokim, hrapavim i punim glasom Kelis. Već na drugoj pjesmi Breakfast jasno je da smo htjeli-ne htjeli zašli u mjuzikl o novoj ljubavi: prema glazbi, muškarcu i hrani. Zarazan ton se proteže i sporijim pjesmama Floyd i Runner, apologetskoj poruci muškarcu kojeg bi se moglo voljeti nekada negdje. Uvodna Jerk Ribs vuče asocijacije na plesne hitove s kraja sedamdesetih i osamdesetih i prijelazi funkciju uvoda u kaleidoskop novostvorenog života autorica poškropljenog ljubavlju prema finoj kuhinji.
Neki su se, zbog staromodnijih utjecaja i uspješne međuigre s orkestrom, drznuli usporediti album s djelom Erykah Badu – prije će biti da se Kelis sasvim ugodno smjestila između Solange i Janelle Monae, što joj dakako govori isključivo u prilog. Glazba je to u kojoj može uživati svaki ljubitelj gore nabrojanog žanrovskog trolista, a koji bi htio čuti prpošniju i recentniju igru na dobro nam poznate žanrovske elemente.