Glazbena bajka

Posljednji koncert u sklopu ciklusa Forte fortissimo bio je pravi forte, kakav zaslužuje niz koncerata velikih glazbenih imena što ih Koncertna direkcija u sklopu ove serije nudi zagrebačkoj publici. Nastup mađarskog violinista romskog podrijetla Robyja Lakatosa jedan je od onih za koji se traži karta više, a pokazatelj je bila i gotovo ispunjena Velika dvorana Lisinski. Što reći o glazbeniku koji podjednako fascinira najveće majstore klasične glazbe, ali i velikane jazza? Geni koje je naslijedio od svog velikog pretka Janosa Biharija, kojemu su se u svoje vrijeme divili Beethoven, Brahms i Liszt, kroz sedam generacija velikih romskih glazbenika danas u liku i djelu Robyja Lakatosa predstavljaju svojevrstan sukus glazbe posljednjih 200 godina. Vjerojatno zbog toga postoji ona teza o romskim glazbenicima kao najboljima, jer oni nikada nisu odbacivali nešto što se smatra starim ili tradicionalnim, novim ili pomodnim. Njihov primarni kriterij bio je i još uvijek je onaj unutarnji osjećaj, koji ih nikada nije prevario.

Integracija klasike, čardaša, jazza, bossa nove, tanga, filmske glazbe i klezmera

Lakatos je to razmišljanje prezentirao i na svom zagrebačkom koncertu, na kojem je nastupio sa sastavom mahom dvadesetogodišnjaka, osim svog vjernog drugog violinista Lászla Bónija. Ti mladići danas pohađaju Akademije u Beču, Budimpešti, Bruxellesu, osvajaju prestižna natjecanja, no potreba sviranja u romskom sastavu Robyja Lakatosa kojemu jedino putovanje i nastup u novom gradu svaku večer ispunjava priču, čini svakog od njih posebnijim u odnosu na ustaljene tokove školovanja na kakve smo svi navikli.

Naravno da je nastup u Lisinskom bio sve samo ne ono što nam je u programskoj knjižici bilo priloženo kao program, a da je sam Lakatos dao ranije okvirne smjernice, sigurno bi opet bilo drukčije. U tome i leži draž svakog nastupa njegova sastava, kojeg, osim njega i Bónija, čine Jenö Lisztes (cimbal), Lászlá Balogh (gitara), Robert Féhér (kontrabas) i František Jánoška (klavir). Bilo je tu klasike, čardaša, jazza, bossa nove, tanga, filmske glazbe i klezmera, koji je još jedan element, sjajno i gotovo prirodno integriran u Lakatosevu glazbenu bajku. Za to je zaslužna i Myriam Fuchs, koja je uz sastav otpjevala tri jidiš skladbe, često tužnog karaktera, no, kako je sama rekla, Lakatos ih uvijek pretvori u Fiestu Zigeuner.

O sviračkom umijeću svakog od članova banda nije potrebno reći više od toga da bi se teško našli bolji. Posebno to vrijedi za nevjerojatnog cimbalista Jenöa Lisztesa i njegovu solo interpretaciju Dinicuove skladbe, kao i za klavirista Františeka Jánošku i njegova briljantna jazzistički orijentirana sola.

Suvišne sjedalice

O Lakatosevom muziciranju sve se dobro zna, no niti jedan nastup nije isti, a posebno u trenucima kada se na mjestu gdje nastupa osjeća dobro. Lisinski je bio jedna od tih pozornica, pa je naša sreća uživanja u njegovim majstorijama bila potpuna. Dok je prvi dio koncerta protekao u interpretaciji skladbi s posljednjih albuma Fire Dance i Klezmer Karma, u drugom smo slušali neke od popularnijih brojeva, poput Montijeva Čardaša, Dinicuove Ševe, standarda Honeysuckle Rose itd. Nažalost, moramo spomenuti i loše ozvučenje, koje nas je u prvom dijelu onemogućavalo da se u potpunosti opustimo, no treba reći da je to već simptomatično u našoj sredini, u kojoj, između ostalog, nedostaje i prava edukacija za to zanimnje, pa zato postoje toliki samoprozvani velikani ton majstorstva.

Još nas je nešto sputavalo u potpunom doživljaju ushićenja i uživanja u glazbi ansambla Robyja Lakatosa, a to je bila dvorana, koja bi u tom prilikom bila bolja bez sjedalica, jer teško je uz takvu glazbu ostati mirno sjediti. Oni uporniji tu su atmosferu oživjeli u jednom od gornjogradskih kafića, gdje su Lakatos i društvo zasvirali do kasnih noćnih sati, kako to obično biva u svakom gradu u kojem se pojavljuju. Dva dodatka, od kojih je jedan bio splet popularnijih starogradskih pjesama Vojvodine i Bačke, te zaključni snažni utisak na osjetila publike, koncert su zaokružila na dva i pol sata muziciranja. Još jednom naklon i iskreno divljenje istinskim i neponovljivim majstorima na čelu s velikim umjetnikom Robyjem Lakatosem.